Kad ljudi tuku djecu

[A.P.]

Ovako je to kod mene išlo: imam kumu s klincem od uskoro 2 godine i jednim od par mjeseci, te imam retardiranog susjeda gastarbajtera koji se vratio u kroejšu i uzeo psa jer se, eto, psa ima, a ne voli pse.

Kad bi se pas se pojavio negdje gdje se njemu nije sviđalo, prijetio bi mu šibom. Povremeno i mlatnuo.
Kumi bi dopizdilo da mali vrišti jer ima osip budući da ga presvlači dvaput dnevno pa bi ga mlatnula. Ne bi joj se svidjelo kad priđe stolu, jer bi valjda klinac od godinu i pol trebao apsolutno znati zašto ne smije dirati stol ili prići istom, pa bi ga mlatnula.
Oboje su jednostavno udarali ne jer nisu imali drugog izlaza, nego zato što je to lakše i nije im se dalo uložiti 15 sekundi vremena i 0,05 grama truda da djetetu ili psu nešto objasne na nedebilan način.

Naravno, u maniri svog divnog seratorskog karaktera, krenula sam pristojno razgovarati s oboma, onako, razumom i racionalno ispitivati da mi objasne zašto udaraju i jel to zaista potrebno (napominjem da ih poznajem jako jako dugo, i da smo dovoljno bliski za takva pitanja), kuže li po rezultatima da time ništa ne postižu i ne mogu li reći/objasniti zašto nešto ne raditi jer je očito da ovako ne shvaćaju blablabla...

To je rezultiralo kratkotrajnim njihovim zamišljanjem da bih možda i mogla biti u pravu, ali stvarno nakratko. Nitko mi nije rekao da se nemam šta petljati jer nisam mater, ali nitko nije znao odgovoriti zašto uopće udarci ("pa i mene su tukli pa sam dobro ispao/la"), znaju da ne valja, ali ne znaju drugačije i ne da im se mijenjati, boli ih kurac.

Nakon toga sam u jednom trenutku shvatila da su to debili koje nikad nikako ne mogu natjerati da shvate da bi trebali možda razmotriti svoje debilne metode odgoja, pa sam odustala, te od onda kad se družim s njihovim psom/djetetom, budem krasna i divna prema njima, onako, da uspostavim ravnotežu.

Da nisu dobri s mojim roditeljima i da ih ne vidim svakih mjesec dana, osobno im ne bih išla doma, ne mogu ja to gledati i pretvarati se da je sve super - sad pričamo o šopingu, zvekne šamarčinu i izdere se na dijete, op - nastavljamo pričati o šopingu. No, thank you.

[schmokljan]

Kuki, ovo je tema u kojoj su:

a) djeca stavljena na pijedestal
b) roditelji stavljeni na optuženičku klupu

Koncept teme mi je bezveze. Služi da bi neki mogli na robespjerovski način sebe uzdizati upiranjem prste u druge.

Mene moji nisu udarali, u životu sam dobio dva puta batine, a iz današnje perspektive ne shvaćam samo kako su sva ona druga sranja otrpili. Bili su pretolerantni prema meni.

A danas kada gledam kako moji prijetelji odgajaju djecu, s par iznimaka, vidim odgoj koji stvara invalide. Razmažena djeca koja od razmaženosti ne žele naučiti čitati u prvom razredu, iako su natprosječno inteligentna, osmogodišnjaci koji nam govore da šutimo jer oni gledaju crtić, petogodišnjaci zbog kojih nismo gledali uvodnih pet minuta odlučujuće utakmice za plasman na EP - jer je on morao pogledati svoj crtić do kraja.

Dakle - jedino što ja vidim u svome društvu su roditelji isterorizirani od svoje djece, a sve u strahu da se ista ne požale školskom psihologu ili da ne bi susjedi rekli kako su pregrubi prema svojoj djeci.

I onda vrhunac - kvaziudarac po guzi, dakle udarac-poruka, a ne udarac koji boli, je odjednom razdjelnica između dobrih i loših roditelja.

Ne - razdjelnica je znaju li vaša djeca da roditelji nisu na ovom svijetu samo da bi njima udovoljili, tako spoznavajući i da ovaj svijet ne postoji samo da bi njima udovoljio (Coelho će umrijeti, a neće to shvatiti). Dijete mora znati granicu i poštovati roditelje. Dijete mora biti maženo, paženo i voljeno. U protivnom neće nikada odrasti, nikada se razviti u cjelovito ljudsko biće.

Oni koji iz navodno odgojnih razloga tuku dijete, dakle ne u naletu straha, mi nikako nisu jasni. No, moram priznati, ne poznajem uopće takve ljude.

[kuki]

Koncept teme mi je bezveze. Služi da bi neki mogli na robespjerovski način sebe uzdizati upiranjem prste u druge.

Hajde mi prepričaj u dvije rečenice o čemu je topik, molim te.

[schmokljan]

Topik je, koliko sam ja shvatio, kako su neki roditelji pizde, a neki, ono, super i wow.

[Perzefona]

Ja sam mislila da je udariti dijete OK. A onda sam shvatila da ljudi zbilja, ali zbilja tuku djecu. Onda sam shvatila da mene moji nisu tukli. ONda sam shvatila da ni ja svoje nisam tukla. I onda sam skužila da serem i da ja zapravo uopće ne znam što znači tući djecu i da sam to govorila jer nisam mogla pojmiti da ljudi zbilja tuku svoju djecu.

[vrrrlet]

Ako je dijete uzelo kalašnjikov, to je posljedica nagomilanog lošeg odgoja.

Mislim da me u situaciji gdje me napada pedesetak djece-vojnika, uopće ne zanima što je dovelo do njihovog uzimanja puške u ruku i pucanja po meni, nego kako ostati živ. Djeca vojnici su posebno opasni jer djeca ne znaju što je rat, a po samima sebi znamo da djeca nisu najracionalnija stvorenja.

Primjer jest ekstreman, ali nažalost, uopće nije nemoguć.

Naravno da djecu ne treba tući, ali bi ih se trebalo uvjetovati nesmiljeno. Meni bi svaki razred morao na ekskurziju vlakom, gdje bi im namjestili "Vlak u snijegu" situaciju, da se bore za opstanak. To bi ih povezalo, naučilo odgovornosti i timskom radu koji je jedini uvjet za spasenje njihovih duša.


Mnoge su već nepovratno izgubljene.

[kuki]

Topik je, koliko sam ja shvatio, kako su neki roditelji pizde, a neki, ono, super i wow.

Topik je o tome kako ja ne znam kako reagirati kad se ispostavi da neki ljudi koji su meni podosta super udaraju svoju djecu i misle da je to normalno i prihvatljivo, jer mi je to posve neprihvatljivo, a istovremeno sam dovoljno napumpana time da je to normalno i prihvatljivo, pa sam ambivalentna i ne znam kako bih se ponašala.

A da znam da ošamare ženu tu i tamo ne bih imala takvih dvojbi, pa se osjećam još gore sama sa sobom jer mi je zapravo manje loše da udare ženu.

Eto, o tome je topik. Pisalo je to i u prvom postu, doduše.

[kuki]

Dakle, primjer situacije.

Družim se s recimo Janicom.

Draga mi je žena, vidimo se tu i tamo, peemamo se/tipkamo/čujemo/vodevr relativno redovito, priča lijepe stvari o svojoj djeci, tu i tamo odem do nje, divna je prema djeci, lijepo s njima komunicira, vidi se da imaju dobar odnos, i tako dalje.

Onda ona jednog dana u razgovoru spomene kako joj baš ide na živce kad mala Marica vrišti kad je ova krene lupit. Jer se desilo jučer ili prije tri sata. I kako se dere nemojmenemojme kao da joj glavu ide otkinut.

Ili jednog dana sretnem u gradu Janičinu sestru i imam svoju promo bilježnicu "Zaustavimo fizičko kažnjavanje djece", i ona kaže "mah, to su sranja i pretjerivanja, čak i moja sestra koja je duša od žene i muž joj natamburaju djecu po guzicama, pa ne možeš ti njima sve objasniti".

Ili (to mi se nije dogodilo) ja kod Janice, a ona udari dijete i nastavi sa mnom pričati kao da se ništa nije dogodilo. Ja vjerojatno isto, samo s facijalnim grčem, i odem što prije, jer tako reagiram kad ljudi potpuno neočekivano naprave ili izjave nešto što je meni hororično a ne znam reagirati.


Ako je Janica općenito glupa krava koja je kronično zla ili nemarna prema svojoj djeci, do ove situacije i ne može doći jer mi Janica neće biti draga.

Ako Janica fizički zlostavlja svoju djecu i ja to znam, do ove situacije neće doći.

Ako Janica psihički zlostavlja svoju djecu i ja to znam, do ove situacije neće doći.

Ako Janica seksualno zlostavlja svoju djecu i ja to znam, do ove situcije neće doći.


Eto, zato ovo nije topik o tome je li gore lupiti dijete po guzici ili ga zatvoriti u podrum ili ga nikad ne pipnuti ali mu dijeliti glupače i kučke i govna i gnjuseve, ili mu gurnuti prst u anus.

[schmokljan]

Stvar je vrlo jednostavna. Janica očito sustavno tuče svoje dijete jer je ovo u strahu i ne samo to, nego moli mamu da ju ne tuče.

Janica je nasilnik. Kraj priče.

[klonka]

Radi se o nečemu drugom: tvrdim da opravdavanje prstića i guze (zanimljivo, uvijek deminutivi) daje legitimitet kasnijem šamaru. Mehanizam je jednostavan: ako je to neizbježno i korisno odgojno sredstvo, zašto bi ga se roditelj odrekao?

Ja ne. Ta analogija mi je previše slična onoj da se nakon trave prelazi na žešće droge. (Deminutivi su zato što djeca nemaju neke sad ogromne papke ili guzicu osim ako nisu zbilja pretila i preogromna za svoje godine, a ne zato što se njihovom upotrebom umanjuje stupanj nasilja. Primijeti da nisam rekla šamarčić ili udarčić.)

U smislu kažnjavanja ne postoji neizbježno odgojno sredstvo. Zato i kažem da prvo porazgovaramo o kažnjavanju samom za sebe. U nekim situacijama i kod neke djece određene stvari funkcioniraju, kod druge su besmislene i kontraproduktivne.


Kuki, postupi prema vlastitom nahođenju. Ako i inače vjeruješ tim ljudima, njihovom pristupu životu i načinu na koji promišljaju određene situacije, onda valjda vjeruješ i njihovoj procjeni i odluci da klepe dijete po prstima prije nego što ih po peti put pokuša uvaliti u logorsku vatru, a nakon što četiri upozorenja, kumljenja, moljenja, uvjeravanja i micanja od vatre nisu dali rezultata. Ako ne možeš progutati tu njihovu procjenu, onda ih prekriži, nema smisla da se siliš na druženje s ljudima čiji je pogled na tu situaciju drugačiji od tvoga. Ako su pak Janica iz tvoje priče ili oni ljudi koje opisuje A.P, dakle, ljudi kojima je nasilje jezik koji govore, onda zapravo ne bi trebala ni imati dvojbi.

[Lord Byron]

Ta analogija mi je previše slična onoj da se nakon trave prelazi na žešće droge.

O, kako sam znao da će pasti ova prispodoba. To što u priči o drogama govorimo o ovisnostima (što nema veze s primjenom metode koju roditelj smatra korisnom i odgojnom - a prestala je djelovati u blažoj varijanti), to, naravno, nije važno.

onda valjda vjeruješ i njihovoj procjeni i odluci da klepe dijete po prstima prije nego što ih po peti put pokuša uvaliti u logorsku vatru, a nakon što četiri upozorenja, kumljenja, moljenja, uvjeravanja i micanja od vatre nisu dali rezultata.

Dijete klepnuto po prstima neće zaključiti da je logorska vatra nešto gdje se ne guraju prsti. Neće zaključiti "ne trebam gurati prste u logorsku vatru", nego "mama i tata me ne smiju vidjeti kako guram prste u logorsku vatru".

Simple as that.

[kuki]

Ako i inače vjeruješ tim ljudima, njihovom pristupu životu i načinu na koji promišljaju određene situacije, onda valjda vjeruješ i njihovoj procjeni i odluci da klepe dijete po prstima prije nego što ih po peti put pokuša uvaliti u logorsku vatru, a nakon što četiri upozorenja, kumljenja, moljenja, uvjeravanja i micanja od vatre nisu dali rezultata.

Inače da. I ostatak roditeljevanja mi se većim dijelom sviđa, i imaju (osim toga) dobar odnos s djecom. Toj procjeni i odluci ne vjerujem. Ljudi hendlaju autističnu djecu bez fizičkog nasilja, i onu s MR, ne znam zašto bih vjerovala da netko svoju zdravu djecu baš MORA udariti i nema mu druge i da je to ispravan postupak.

I užasno mi je nejasno da netko tko s djecom ima dobar odnos i mogu razgovarati i sve tako to toliko ležerno tu istu djecu udara.

Mislim, vjerujem da ću s vremenom stvarno zahladiti te odnose (ionako su od tad na ledu, što god u kojem konkretnom slučaju značilo "od tad"), nemam želudac za to i stresno mi je bojati se da će preda mnom (kako se to piše?) udariti dijete.

Šmokljane, ne mislim da su djeca općenito u strahu, mislim da im je bolno narušavanje integriteta od strane voljenog roditelja i da nisu dovoljno slomljena da bi šutke čekala udarac. Što bi se reklo - nisu ih dovoljno tukli.

[klonka]

Lorde, što fali analogiji? Jednako je netočna, naime, pušenje trave ne vodi ka ovisnosti o heroinu. Zanima me zašto smatraš da određeno ponašanje vodi drugome, goremu? Ako ti povlačiš granicu kod bilo kakve vrste fizičkog kažnjavanja, a netko drugi kod klepnuti po prstima, odakle ti ideja da granica te druge osobe nije jednako čvrsto postavljena kao i tvoja nego da bi s vremenom dovela do toga da sutra ošamari, a prekosutra i iscipelari dijete?


Što se tiče analize razmišljanja djeteta koje dobije po prstima da ne gura ruku u vatru ili utrčava u more u siječnju ili gura pletaće igle u šteker, jako pojednostavljuješ. I to na više razina.

[Lord Byron]

Ako ti povlačiš granicu kod bilo kakve vrste fizičkog kažnjavanja, a netko drugi kod klepnuti po prstima, odakle ti ideja da granica te druge osobe nije jednako čvrsto postavljena kao i tvoja nego da bi s vremenom dovela do toga da sutra ošamari, a prekosutra i iscipelari dijete?

Vrlo jednostavno: roditelj koji "klepne po prstima" ne zaustavlja se na tome zato što kaže "to je zadnja crta do koje idem, dalje bi bilo pogrešno", nego zato što, u početku, "klepanje po prstima" funkcionira.

Kad "klepanje po prstima" prestane funkcionirati - a valjda ćemo se složiti da će prestati - postoji opcija (u koju baš i ne vjerujem, ali evo je for the sake of the argument) da se zaključi "'ko je klepio, klepio je" i odustane od svakog fizičkog kažnjavanja - ali, u tom slučaju se valjda moglo i ne klepati: po čemu je kasnije ponašanje djeteta koje je nekakav analogon guranju prstiju u vatru odjednom rješivo bez analogona klepanju, a ranije se nije moglo?

Postoji, naravno, i opcija "na ljuću ranu, ljuću travu". Ja vjerujem da je ta opcija češća.

[kuki]

Što se tiče analize razmišljanja djeteta koje dobije po prstima da ne gura ruku u vatru ili utrčava u more u siječnju ili gura pletaće igle u šteker, jako pojednostavljuješ. I to na više razina.

Pa ne pojednostavljuje, ako čovjek ide uvjetovati dijete udarcem, dobro bi bilo da barem nauči kako uvjetovanje funkcionira. A funkcionira tako da ako je zadavatelj kazne odsutan, znaš da kazne nema i možeš što hoćeš.

Recimo, to se divno vidi kad se mladež otruje alkoholom na maturalcu a do onda nije pila ni kapi u strahu od roditelja.

Što radi taj netko tko granicu povlači kod klepanja po prstima kad klepanje po prstima nije djelotvorno?

[blaze]

Dakle, primjer situacije.

Družim se s recimo Janicom.

imamo svi mi neke janice. ja se recimo podružim sa svojom, idu nam djeca skupa u razred. onda mi na fejs stavi sliku majke božje, potporu generalima. onda mi kći kaže da njezin sin viče po razredu da sve srbe treba ubit

kako reagirati? prekrižila sam je, izbjegavam je. a isto mi žao što radi od klinca

[kuki]

Mislim da idem na Sjeverni pol živjeti. Kako se gradi iglu i koje čizme da kupim?

[klonka]

Lorde, uopće mi nije jasno zašto bi to tako išlo, a polazim od sebe. Ako smatram da mi je klepanje po prstima prihvatljivo u određenim situacijama i da je, pa da, reć ću to, djelotvorno, ne vidim po kojoj bih logici trebala zaključiti da bi šamaranje bilo djelotvornije u onom trenutku kad klepanje po prstima to prestane biti. Udaranje djece i fizičko iživljavanje mi nije ni najmanje prihvatljivo i valjda bih se sama stavila u klade na glavnom trgu da me se slobodno pljuje kad bih ničim izazvana išla udariti dijete ili primijetila da mu je nekakav moj udarac koji čak nazivam opravdanim ostavio modricu. Jebote. Nezamislivo mi je tući dijete, nezamislivo. Ali moje potencijalno klepanje po prstima ne ostavlja ništa veći fizički ožiljak nego što ga ostavlja dreka povodom nekog događanja i neću nikad pristati na pizdariju koja to naziva zlostavljanjem i fizičkim nasrtanjem na dijete. Udariti dijete po prstima nije fizičko nasilje i fakat mi je glupo da se postavlja kao da je to njihov ekvivalent fizičkom lomljenju.

I nemojte sad ovo ono, klonka bi odgajala dijete tako da ga tuče po prstima jer ne bih, ali da je to jedna od metoda koju bih vjerojatno u trenutku afekta ili straha ili nemoći ili nedostatka bilo kojeg drugog argumenta nakon što je sve ostalo što sam probala zakazalo, bih. Dakle, govorimo o ekstremnim situacijama, a ne o tome da se dijete odgaja šamarima i udarcima. Ubijte me što smatram da je bolje lupiti dijete po prstima nego ga pustiti da ih gurne u vatru ili u struju.

Što radi taj netko tko granicu povlači kod klepanja po prstima kad klepanje po prstima nije djelotvorno?

Isto što rade roditelji koji granicu povlače kod neklepanja po prstima kad im odgojne metode ne uspijevaju. Promijeni taktiku.

Pa ne pojednostavljuje, ako čovjek ide uvjetovati dijete udarcem, dobro bi bilo da barem nauči kako uvjetovanje funkcionira. A funkcionira tako da ako je zadavatelj kazne odsutan, znaš da kazne nema i možeš što hoćeš.

To je iz knjiga ili iz života? Jer meni bogami nije palo na pamet trčati u siječnju u more ni gurati prste na električnu ploču ili pod kretenski termostat jer sam ajme gušta tamo napipala žice od struje ni kad mi roditelji nisu bili odsutni.


Udarac po prstima ili po guzici ne boli. Svi to znate. Boli činjenica da dolazi od osobe kojoj vjerujete. I za koju znate da vam to ne bi napravila nikad da niste ispipavali granice tako da ste debeeelo otišli preko njih. I da ako je do toga došlo, stvar mora da je ozbiljna. Tu priča prestaje.

[Pješčana]

Djeca se rađaju savršena. Pustimo sad onaj dio "genetika, narav, kuracpalac" - rađaju se savršena i "resetirana". "Đubre od klinca" i "djecu-pizde" stvaraju upravo roditelji-pizde svojom glupošću, svojom roditeljskom lijenošću, you name it.

imaš pravo. toliko je primjera i studija kako su sociopati u biti nastali odgojem, a nisu takvi bili od rođenja.

[kuki]

Udarac po prstima ili po guzici ne boli. Svi to znate. Boli činjenica da dolazi od osobe kojoj vjerujete. I za koju znate da vam to ne bi napravila nikad da niste ispipavali granice tako da ste debeeelo otišli preko njih. I da ako je do toga došlo, stvar mora da je ozbiljna. Tu priča prestaje.

Evo, ovo je meni jadno i žalosno i ružno više od udarca samog po sebi. Ne "ja sam pogriješio, ja nisam smio tako, nisam znao bolje drukčije pametnije zrelije, žao mi je, popravit ću sebe da ne povrjeđujem tebe" nego "ti si to izazvao, ti si odgovoran".

Nije dijete odgovorno. I prebacivati odgovornost na njega s "ja te volim i ja inače ne bih nikad ali UŽASNO si pogriješio i TI SI KRIV TI" zbilja je bijedno.



Za zaštitu od guranja prstiju u struju postoje zaštite za utičnice, a postoje i one brutalno snažne ljepljive trake kojima se zaštićene utičnice mogu prelijepiti. Dijete premalo da shvati da ga struja može ubiti valjda neće ostati bez nadzora dovoljno dugo da uspije gurnuti prste u tako zaštićenu utičnicu.

Nekako mi je to pametnije od udaranja djeteta po prstima, kao što mi je pametnije nemati uštekan fen na polici iznad kade nego lupati dijete po prstima kad iz kade posegne za njim.

Djeca koja osjećaju toplinu i bol mogu shvatiti da se na nešto mogu opeći. Sve okretanje drški tako da se ne može zapeti za njih slučajno, kuhanje na udaljenijoj ploči, eliminiranje stolnjaka koji se može povući na sebe skupa s juhom itd., uz upozoravanje na opasnost i objašnjavanje opasnosti, ne mogu eliminirati mogućnost nezgode, ali je mogu drastično smanjiti.

[Tristana]

S Lordom ću se složiti.

Do sada nikad nisam udarila dijete.
Naravno, ne znam što me čeka u budućnosti, možda joj stvarno zveknem šamar ako mi s 13 dođe doma u pol noći u autu nekog pijanog klinca...ALI smatrat ću to totalnim porazom i osobnim neuspjehom.

Meni, do duše, u prilog idu i dvije stvari; tj. imam prilično lako odgojivo dijete, nije prkosna, razumna je, poštuje dogovore, po prirodi je dosta oprezna a još je uz sve i podmitljiva pa imam veliki izbor svih drugih odgojnih metoda.

Ja pak nisam tip koji se dere, fizički obračunava ili ima bilo kakve "ispade", nisam nikad razbila tanjur, tresnula slušalicu, čak ni zalupila vratima.

Ipak sam jednom zaurlala kad se zaletila prema ulici ( sa neke 4 godine ) i doslovno se ukopala u mjestu od šoka, rasplakala, isprepadala i još dan danas se toga sjeća i veli "dobro da si ti zavikala pa me nije pogazio auto "

Ali to je bio trenutak potpune nemoći a ne odgojna metoda.

[schmokljan]

imaš pravo. toliko je primjera i studija kako su sociopati u biti nastali odgojem, a nisu takvi bili od rođenja.

Čudno, struka kaže drugačije.

[Lord Byron]

Ako smatram da mi je klepanje po prstima prihvatljivo u određenim situacijama i da je, pa da, reć ću to, djelotvorno, ne vidim po kojoj bih logici trebala zaključiti da bi šamaranje bilo djelotvornije u onom trenutku kad klepanje po prstima to prestane biti.

Što ćeš zaključiti i što napraviti kad klepanje po prstima prestane biti djelotvorno? I, najvažnije: zašto to isto "nešto nenasilno" što je očito djelotvornije od klepanja, nisi koristila i umjesto klepanja?

Ali moje potencijalno klepanje po prstima ne ostavlja ništa veći fizički ožiljak

A tko govori (samo) o fizičkim ožiljcima? Zar stvarno treba krenuti s raščlanjivanjem što djetetu (a govorimo o jakomaloj djeci i klepanju po pelenama) znači i poručuje kad ga ruka od koje očekuje ljubav i dobrobit - udari, kako god taj udarac izgledao.

nego što ga ostavlja dreka povodom nekog događanja

Opet dreka i psihičko zlostavljanje. Zašto opet jednu stvar opravdavaš postojanjem druge, gore?

Udariti dijete po prstima nije fizičko nasilje.

Dobro, a što jest? Uopće nije nasilje? To je odgojna metoda?

Ubijte me što smatram da je bolje lupiti dijete po prstima nego ga pustiti da ih gurne u vatru ili u struju.

Gle, ovako je teško razgovarati. Ako nemaš akvarij, onda si peder. Ako ne voliš Tita, voliš Hitlera. Ako ne lupiš dijete po prstima, pustit ćeš ga da gurne prste u struju. Ma daaaaaaj...

Jer meni bogami nije palo na pamet trčati u siječnju u more ni gurati prste na električnu ploču ili pod kretenski termostat jer sam ajme gušta tamo napipala žice od struje ni kad mi roditelji nisu bili odsutni.

Ti si sigurna da netrčanje u siječnju u more nije bilo posljedica činjenice da si znala da je to loše? Onako, znala, razumjela, bila svjesna stvarnih loših posljedica - znala da se od siječanjskog mora dobiva upala pluća - a ne klepanje po guzici?

Udarac po prstima ili po guzici ne boli. Svi to znate. Boli činjenica da dolazi od osobe kojoj vjerujete. I za koju znate da vam to ne bi napravila nikad da niste ispipavali granice tako da ste debeeelo otišli preko njih. I da je stvar ozbiljna. Tu priča prestaje.

Govorimo o klepanju po guzici jakojako male djece. Divim se jakojako maloj djeci koja će izvući ovakav logički slijed zaključivanja.

[Pješčana]

Čudno, struka kaže drugačije.

ma daj?
jesi siguran?
jer ako bi bi netko zaključio nakon čitanja našeg foruma, sva su djeca savršena, što valjda znači savršena svom roditelju i samo okolina utječe na djecu da postanu sociopati i ini zločinci

[Lord Byron]

imaš pravo. toliko je primjera i studija kako su sociopati u biti nastali odgojem, a nisu takvi bili od rođenja.

Sarkazam-detektor mi je na servisu: ne znam je li ovo sarkazam ili stvarno slaganje - ali, u oba slučaja, ja govorim o prosječnom, običnom djetetu.