Osjećaj krivnje i kako se nositi s njim

[robot jura]

Ne mogu isljučiti mozak, mislim da bih eksplodirala. Kako se to radi?

Pa zaokupiš ga nekom sasvim blesavom aktivnošću.
Ja na primjer gledam britanske period drame. Ne kažem da će tebi pomoć, ali sigurna sam da tamo negdje ima nečeg za tebe.

Ok. Dakle, samo projiciram da nisam dala sve od sebe. Znači, ono malo, slabo i loše sam zaista bila potpuna ja? I to je, kao, bolje?

Halo, daj se ošamari.
Reci nam na konkretnom primjeru zašto u određenom trenutku nisi dala sve od sebe.

[aisling]

Ok. Dakle, samo projiciram da nisam dala sve od sebe. Znači, ono malo, slabo i loše sam zaista bila potpuna ja? I to je, kao, bolje?

Oprosti, sad se osjećam kao davež. Idem kuhati ručak ili nešto.

Ne, nego nije uvijek bilo slabo i loše. U tome ti je kriva projekcija. Bilo je slabo za onog koji je to nešto primao, al ne zato jer si ti htjela da bude slabo ili zato jer si stvarno nešto slabo davala (hjoj što se sve može iz ovog izvuć ), nego zato jer ne možeš u svakom trenutku i svima dati ono što trebaju. Ne možeš nekome dati nešto što je trebao primiti od nekog drugog možda. radi toga se tvoje davanje ( ) može činiti slabim i nedovoljnim, ali nije uvijek radi to radi tebe. Petljam se i više se ni ja ne razumijem, idem i ja

[aisling]

I samo za kraj, Nico, stvarno se trebaš sramiti i kriviti. Nikako da dođe taj mir u svijetu, a znam da možeš zamahnut čarobnim štapićem, samo si lijena.

[Stitch]

Osjećaj krivnje često je stvar ega. Da, ega. Ljudi nikako da shvate da nisu bogovi. Da ne mogu baš sve ispraviti i popraviti. Da nikoga ne mogu promijeniti ako on to sam ne želi.

I takvo je razmišljanje štetno. Plemenito ali štetno. Em gube vrijeme i energiju, em si na pleća svaljuju pretežak teret. Ljudski je odjebati koga, također. Ne zamarati se pizdarijama, vlastita zdravlja radi. Napravi što možeš, a ako to nije dovoljno - jebiga.

[Nica]

Ne razmišljati o tome.

Ne možeš uopće ne razmišljati.

Dotad, baviš se drugim stvarima. Svime što te veseli i što liječi duh.

Pa zaokupiš ga nekom sasvim blesavom aktivnošću.
Ja na primjer gledam britanske period drame. Ne kažem da će tebi pomoć, ali sigurna sam da tamo negdje ima nečeg za tebe.

Sve to može skrenuti pažnju, donekle potisnuti, ali osjećaj je i dalje tu, samo povremeno manje intenzivan. I to je nešto, naravno, s vremenom taj intezitet nastavi opadati.

... ne možeš u svakom trenutku i svima dati ono što trebaju. Ne možeš nekome dati nešto što je trebao primiti od nekog drugog možda. radi toga se tvoje davanje ( ) može činiti slabim i nedovoljnim, ali nije uvijek radi to radi tebe.

A što s onim što jesam ja trebala dati, što sam i mogla dati, ali nisam prepoznala u tom trenu? Ok, nisam, life goes on, pitam se kako živjeti s tim dok ne prođe.

Skrenuti misli, racionalizirati, oprostiti si... kako?

I samo za kraj, Nico, stvarno se trebaš sramiti i kriviti. Nikako da dođe taj mir u svijetu, a znam da možeš zamahnut čarobnim štapićem, samo si lijena.

Ja već dugo govorim da sam lijenčina, samo mi nitko ne vjeruje.

Osjećaj krivnje često je stvar ega. Da, ega. Ljudi nikako da shvate da nisu bogovi. Da ne mogu baš sve ispraviti i popraviti. Da nikoga ne mogu promijeniti ako on to sam ne želi.

Dakle, previše sam egoistična? O tome bi se dalo razmišljati...

I takvo je razmišljanje štetno. Plemenito ali štetno. Em gube vrijeme i energiju, em si na pleća svaljuju pretežak teret. Ljudski je odjebati koga, također. Ne zamarati se pizdarijama, vlastita zdravlja radi. Napravi što možeš, a ako to nije dovoljno - jebiga.

Prihvatiti vlastite mane i ne opterećivati se njima. Hm, to bi bilo u redu kad nam one ne bi smetale. Ali ne opteretiti sebe nerealnim očekivanjima koja nismo u stanju ispuniti, ne zato jer nismo dovoljno dobri nego zato jer nije na nama da to činimo?

Ok. Što s onim što jest na nama, što smo mogli i trebali, a nismo? Nismo zbog vlastite nesposobnosti osvješćivanja svojih krivih poteza koja nam je došla kao sol na ranu jednom kad smo shvatili da nije kriv (samo) netko drugi, već smo mi bili ti u čijim rukama su (također) bili konci. Ne možemo više ništa popraviti, promijenilo se puno toga i zapravo, možda, ni ne želimo biti na drugom mjestu gdje bismo možda bili, ali znamo da smo fulali. A idući put kad fulamo možda budemo jakojako željeli biti na tom drugom mjestu. I kako se sad hrabro upustiti u nešto novo znajući da fulavamo nesvjesno?

[aisling]

A što s onim što jesam ja trebala dati, što sam i mogla dati, ali nisam prepoznala u tom trenu? Ok, nisam, life goes on, pitam se kako živjeti s tim dok ne prođe.

Skrenuti misli, racionalizirati, oprostiti si... kako?

Zašto nisi prepoznala?

Bilo te strah? Ili si glupa? O čemu se radi? Čime se zapravo sad mučiš?

[Perzefona]

Dakle, previše sam egoistična? O tome bi se dalo razmišljati...

Čim sam vidjela da je Toni ono napisao, znala sam da ćeš to reći. Ti si nevjerojatan talent za okretanje svega protiv sebe. Ljutiš me. I ljutiš me zato što ću se sad osjećati krivom što se ti osjećaš krivom što me ljutiš. Ovo je prvi puta da sam upotrijebila taj smajlić.

Uh!

Kao prvo, ja uopće ne mogu zamisliti da bi ti nešto stvarno skrivila. Tak da mi je cijela ova tema preapstraktna. Znam da si rekla da ne želiš da tema bude o tebi, ali ja ne mogu uopće ozbiljno o njoj razmišljati (iako smo na ozbiljnom pdf-u) jer ipak si ju ti postavila. Možda bi sve ove rečenice da su proizišle iz npr. moje tipkovnice imale smisla, ali kad to ti pišeš, sorry, ne ide mi.

Pa čak i da zamisim nezamislivo, čak i da pomislim da je tvoj osjećaj krivnje osnovan, opet ne mogu pojmiti zašto ne bi sebe tretirala onako kako tretiraš sve druge: jednostavno oprostila sebi.

I kako se sad hrabro upustiti u nešto novo znajući da fulavamo nesvjesno?

Za zašto bi se upuštala hrabro? Upustiš se onak, bojažljivo.

Ti si grozna.

Joj, da mi te opet vidjeti ljutu, baš bih se razveselila. Idem ti poslat PM.

[Nica]

Zašto nisi prepoznala?

Bilo te strah? Ili si glupa? O čemu se radi? Čime se zapravo sad mučiš?

U različitim situacijama i razlozi su drugačiji. Strah je, vjerujem, baza u svakom. Uz glupost.
Ma ne mučim se sad baš toliko, samo sam pisajući odgovor Toniju shvatila da ne govorim o zaštiti nicka i djela nego o rečenom u uvodnom postu. I sad se samo misli proširuju u tom smjeru, možda bi bilo bolje da nisam otvorila temu.

[Nica]

Ljutiš me. I ljutiš me zato što ću se sad osjećati krivom što se ti osjećaš krivom što me ljutiš. Ovo je prvi puta da sam upotrijebila taj smajlić.

Uh!

Evo, ne osjećam se krivom. Jako.

Pa čak i da zamisim nezamislivo, čak i da pomislim da je tvoj osjećaj krivnje osnovan, opet ne mogu pojmiti zašto ne bi sebe tretirala onako kako tretiraš sve druge: jednostavno oprostila sebi.

Zato jer za sebe ne mogu izmisliti ispriku.

Za zašto bi se upuštala hrabro? Upustiš se onak, bojažljivo.

To! Hvala. Ne moram biti hrabra. Ok. Ali ako se bojim i svejedno nešto učinim, zar nije baš to hrabrost? Ne čini li nas hrabrima upravo prisutnost straha?

Joj, da mi te opet vidjeti ljutu, baš bih se razveselila.

Evo, ključna riječ je opet. Vidjela si me ljutu, znaš da se mogu naljutiti i na druge, a ne samo na sebe.

Idem ti poslat PM.

Naljutit ću se ako ne pošalješ. Ok, neću.

[slafko]

Što činiti kad shvatite da ste mogli više i bolje?

/snip/

Što sad, što danas?

Apsolutno ništa. Zapravo, sve osim ubijanja razmišljanjem što sam, zašto sam i kako sam mogao bolje. Spoznati propust, grešku, mogućnost za bolje rješenje je sasvim okej. Sam sebe daviti razmišljanjima i nabijati si krivnju je glupo i ne čini dobro nikome. Pogotovo ne tebi.

Nema potrebe da si sami nabijamo krivnju kada to ostatak društva radi (ili barem konstantno pokušava) za nas.

[Lord Byron]

možda bi bilo bolje da nisam otvorila temu.

Naravno da nisi smjela otvoriti temu. Samo nas maltretiraš ovdje. Šta ti misliš da nemamo pametnija posla nego čitati tvoje teme???

Ja bih razumio takvu želju za nepostojanjem i nevidljivošću da si, recimo, Vjekoslava Huljić, ili, ne znam, netko od političkih faca - ali, taj silan sram zbog postojanja je fakat nešto na čemu trebaš raditi.

Pazi, u jednom trenutku to postaje uvredljivo za sve one koji ti ovdje besramno izjavljuju ljubav. Uopće se ne šalim, najozbiljnije: ti nas doslovno sve proglašavaš slijepcima koji, etojeli, ne kuže koliko si bezvrijedna i pogrešna i sva nekakva suvišna.

Kako ćeš drugi put nakon što si zajebala prvi put? Nikako. Ni u snu. Ni u ludilu. Ni da ti netko pokloni CD-komplet Mišinih uspješnica. Ne bih smio iznositi detalje, ali one koje se i drugi put zajebu, izgube 50% sisa. Što ti misliš, u čemu je tajna svih ovih malosisnih žena koje susrećeš? Naravno, bile su glupe pa su pokušale opet - i eto im sad. Ćao, sise. O eventualnom trećem neuspjehu ne mogu pisati, prebolno je.

Nikako nemoj opet pokušavati. Lijepo se sakrij od ljudi i od života, i tako provedi ostatak života.

Ili možda prestani pisati pogrešne rečenice i počni čitati. Znam da je teško jer ima puno teksta i nema slika, ali možeš ti to .

Ajmo.

[Nica]

Apsolutno ništa.

Kako se čini ništa, što je ništa? Čim si svjestan toga, to je nešto. Ne možeš pobjeći od sebe.

Zapravo, sve osim ubijanja razmišljanjem što sam, zašto sam i kako sam mogao bolje. Spoznati propust, grešku, mogućnost za bolje rješenje je sasvim okej. Sam sebe daviti razmišljanjima i nabijati si krivnju je glupo i ne čini dobro nikome. Pogotovo ne tebi.

Spoznala sam da mi ne čini dobro, i to je početak. Jasno je meni to u glavi, samo ne mogu pobjeći od lošeg osjećaja, tu je.

Nema potrebe da si sami nabijamo krivnju kada to ostatak društva radi (ili barem konstantno pokušava) za nas. [/color]

Dakle, društvo radi protiv mene i trebam mu se suprotstaviti, a ne pridružiti.

[Lord Byron]

Naljutit ću se ako ne pošalješ. Ok, neću.

Ne. Bit ćeš kriva ako ne pošalje.

[Eks]

Što činiti kad shvatite da ste mogli više i bolje? Znam, nema smisla žaliti previše za nekim propuštenim prilikama, pogotovo ako znate da su vam namjere bile dobre i da ste u datom trenutku barem mislili da dajete najbolje od sebe iako to možda nije bilo tako, ali u nekoj mjeri za nekima neko vrijeme je u redu.

Ja ti baš neću biti od pomoći jer uvijek zbog nečega osjećam krivnju, ali pokušat ću. Ako znaš da su namjere bile dobre i da si dala najbolje od sebe, nije li onda možda ipak dio krivnje ili odgovornosti na toj drugoj strani? Nisi svemoguća. A uvijek nam se čini da smo mogli više i bolje. Ja čak ovog trena znam da bih trebala više i bolje u nekim odnosima, ali naprosto mi se fokus pomjerio na neke druge stvari i da, osjećam se krivom, ali nemam snage to promijeniti (možda i ne želim, a to me najviše plaši) dakle- ne mogu. Trenutno dajem najbolje od sebe i da dajem nešto više, pukla bih. Ali da me ždere, ždere me. No tješim se da sam svojedobno tim osobama dala i više od najboljeg, dala sam maksimum maksimuma i donekle, živim na toj staroj slavi. Ružno je, da, ali trudim se ne kopati po tome.
Možda da jednostavno probaš pustiti to? A prije toga vidjeti što te tu točno muči. Bi li željela te odnose natrag? Bi li se htjela ispričati ako zaista misliš da si fulala, u što nekako ne vjerujem? Što te sada muči u odnosu na onda? I koliko na to možeš utjecati?

Što činiti u međuvremenu? Što kad vas proganja nemoć jer netko vama drag ima percepciju o vama koja vas udaljava pa sve ako je i bolje tako? Što kad ste svjesni da ste barem neko vrijeme svoje tuge mogli biti sretni(ji) da ste samo malo drugačije odigrali neke karte čak i ako bi konačan ishod bio jednak? Nema veze što bi vas i taj drugi put vjerojatno doveo tu gdje ste sada, možda bi grč bio manji i možda bi netko privremeno vaš bio vam bliži dok je tu.

A što ako nisi mogla? Možda zapravo time "mogla sam" sprječavaš osjetiti tugu. Meni su najgori trenuci bili kad sam skužila da nisam mogla neke stvari popraviti. Ta nemoć, ta tuga, ali ujedno i olakšanje. Jer skineš teret krivnje, a krivnja crpi kao nijedan drugi osjećaj. Ali lakše (tj. čini nam se lakše) je hendlati i krivnju nego se prepustiti toj tuzi da je tako moralo biti, da nisi toliko svemoguća da si išta mogla uraditi. Za neke stvari nažalost nema lijeka osim odtugovati. Ali puno je lakše bakćati se s čistom tugom nego s tugom i osjećajem krivice.

Pustite budućnost, ona će doći i donijeti mir i spoznaju i doći će neki novi ljudi koji će prepoznati naše namjere i ljubav, znati nas i biti naši. Što sad, što danas?

Ne znam o čemu se točno radi i teško mi je nagađati, ali sigurna sam da si prestrogo sudiš. Što sad? Usredotočiti se na ono što imaš, a ne ono što si izgubila. I ne misliti da možeš sve. Biti zadovoljna s tim da možeš nešto. I da to nešto nekome znači.

[Nica]

....

Nasmijao si me.

Kako ćeš drugi put nakon što si zajebala prvi put?

Svjesna sam toga da ne mogu svu krivnju prebaciti na svoja leđa, a ponekad krivnja ne treba biti ničija. Ali znam da je dio krivice, tamo gdje je ima, i na meni. A svijest kako sam ne bivajući ono što sam mogla i trebala mislila da činim pravu stvar je prilično demotivirajuća.

[aisling]

Nico, je li moguće da miješaš osjećaj krivice i onog 'stalo mi je'?

Čisto da znam da li da te prestanem uvjeravati u nešto

[Nica]

Ja ti baš neću biti od pomoći jer uvijek zbog nečega osjećam krivnju, ali pokušat ću. Ako znaš da su namjere bile dobre i da si dala najbolje od sebe, nije li onda možda ipak dio krivnje ili odgovornosti na toj drugoj strani? Nisi svemoguća.

Zapravo jesi od pomoći. Ne mislim da sam svemoguća, ali ne koncentriram se na tuđe pogrešno, ne mogu učiniti ništa po pitanju drugih, mogu samo utjecati na sebe samu. Ponekad dobre namjere nisu dovoljne. Ne govorim o žaljenju što su odnosi prekinuti, to bi se ponekad desilo i s drugačijim scenarijima jer nisu bili pravi na način na koji nisam mogla utjecati, ili ne bih ni htjela.

A uvijek nam se čini da smo mogli više i bolje. Ja čak ovog trena znam da bih trebala više i bolje u nekim odnosima, ali naprosto mi se fokus pomjerio na neke druge stvari i da, osjećam se krivom, ali nemam snage to promijeniti (možda i ne želim, a to me najviše plaši) dakle- ne mogu. Trenutno dajem najbolje od sebe i da dajem nešto više, pukla bih. Ali da me ždere, ždere me. No tješim se da sam svojedobno tim osobama dala i više od najboljeg, dala sam maksimum maksimuma i donekle, živim na toj staroj slavi. Ružno je, da, ali trudim se ne kopati po tome.

Nije. Bilo bi ružn(ije)/o da te nije briga. Ali tebi je stalo do tih ljudi i ti si svjesna toga koliko im pružaš, a koliko možeš pružiti.

Možda da jednostavno probaš pustiti to?

Puštam, zapravo. Samo me više strah za sadašnje i neke buduće odnose.

Bi li željela te odnose natrag? Bi li se htjela ispričati ako zaista misliš da si fulala, u što nekako ne vjerujem? Što te sada muči u odnosu na onda? I koliko na to možeš utjecati?

Neke odnose bih možda i htjela popraviti, neke ne. Ali mene zaista više muči eventualna nesposobnost neprepoznavanja vlastitih grešaka u trenutnim odnosima i u nekim budućima.

A što ako nisi mogla? Možda zapravo time "mogla sam" sprječavaš osjetiti tugu.

Tuga je bila prva, upravo zato jer nisam bila svjesna svojih propusta, jer sam i dalje mislila da jesam dala najbolje od sebe. A nisam, znam da sam mogla više i bolje.

Ne znam o čemu se točno radi i teško mi je nagađati, ali sigurna sam da si prestrogo sudiš. Što sad? Usredotočiti se na ono što imaš, a ne ono što si izgubila. I ne misliti da možeš sve. Biti zadovoljna s tim da možeš nešto. I da to nešto nekome znači.

[Nica]

Nico, je li moguće da miješaš osjećaj krivice i onog 'stalo mi je'?

Čisto da znam da li da te prestanem uvjeravati u nešto

Mislim da ne.

[aisling]

Mislim da ne.

Ooouuukeeeej

Misliš da bi sad mogla napraviti nešto da popraviš to nešto za što se osjećaš krivom? Nešto, bilošto, al te frka da ne sjebešjoš više?

[Eks]

Puštam, zapravo. Samo me više strah za sadašnje i neke buduće odnose.

Normalno je da se bojimo hoćemo li u novim odnosima ponoviti neke greške iz prošlosti, ali to uvelike ovisi i o tim ljudima s kojima smo sad i onima s kojima smo se ranije družili. A ovisi i o našem iskustvu, godinama, drukčijosti odnosa. Mislim da se stvarno ne trebaš bojati jer nije sve na tebi i ako znaš da radiš najbolje i daješ najbolje, zbilja je u tom slučaju najbolje da se probaš opustiti. Grč i strah ti tu neće pomoći. Ja zaista mislim da ti ne možeš nikome napraviti loše niti dati malo. A to je ono najpotrebnije za neki odnos.

Neke odnose bih možda i htjela popraviti, neke ne. Ali mene zaista više muči eventualna nesposobnost neprepoznavanja vlastitih grešaka u trenutnim odnosima i u nekim budućima.

Postoji razgovor. Ne vjerujem da u iskrenom odnosu možeš nešto znatno zeznuti.

Tuga je bila prva, upravo zato jer nisam bila svjesna svojih propusta, jer sam i dalje mislila da jesam dala najbolje od sebe. A nisam, znam da sam mogla više i bolje.

Možda to sad misliš. Iz ove perspektive. Ali možda tad uistinu nisi mogla/znala pa je zaista bilo da si dala najbolje od tadašnje sebe. I ja bih neke stvari s ovom pameću napravila drukčije i bolje. Ali to nije isto stanje uma, srca, svega.

[Nica]

Ooouuukeeeej

Misliš da bi sad mogla napraviti nešto da popraviš to nešto za što se osjećaš krivom? Nešto, bilošto, al te frka da ne sjebešjoš više?

Ooouuukeeeej

Nism mislila da ćemo se baviti samo mnome. Ne lajkam. Mislim da po pitanju nekih starih odnosa ne mogu napraviti više ništa, mene je strah za ove trenutne i buduće jer ne želim opet malo prekasno shvatiti kako i gdje sam griješila.

[Eks]

Nism mislila da ćemo se baviti samo mnome. Ne lajkam.

Nemoj da ja počnem.
Ja još uvijek imam uvjerenje da ću svaki odnos zajebati.

[aisling]

Kao prvo, većina obraćanja drugima na sličnim temama je i pričanje sami sa sobom. Rješavanje nekih svojih misterija tako da ovo što brineš da zapravo pričamo o tebi i da je tema o tebi, you wish

Sad bi trebala imati i drugo, jel.

strah za ove trenutne i buduće jer ne želim opet malo prekadno shvatiti kako i gdje sam griješila

Budeš. Sjebat ćeš ti nešto, sjebat će netko drugi nešto. Nitko to ne želi, pa opet to svi napravimo. I tek kasnije skužimo da smo mogli i drugačije. Ali nećeš sjebat svaki odnos i nećeš sjebat svaki put. Naučiš nešto putem valjda, a nekad jednostavno i imaš malo više sreće.

[Nica]

Mislim da se stvarno ne trebaš bojati jer nije sve na tebi i ako znaš da radiš najbolje i daješ najbolje, zbilja je u tom slučaju najbolje da se probaš opustiti. Grč i strah ti tu neće pomoći. Ja zaista mislim da ti ne možeš nikome napraviti loše niti dati malo. A to je ono najpotrebnije za neki odnos.

Ok, odakle tolika vjera u mene?

Znam ja to sve - u glavi, ali se svejedno bojim i loše osjećam. Svejedno se osjećam krivom za neke propuste i ne želim ih ponoviti. A sad se jako želim riješiti tog osjećaja krivnje jer me jako sputava. Sputava i ponešto drugo također, ali nemam namjeru otvarati još ovakvih topica. I ovaj je bio slučajnost.

Postoji razgovor. Ne vjerujem da u iskrenom odnosu možeš nešto znatno zeznuti.

Da, u nekim od tih odnosa jako je nedostajao razgovor. Hvala, opet pogađaš. Ti si jako pametna cura. U nekima je jednostavno bila u pitanju greška, što moja što tuđa. I to nastala iz uvjerenja da radim najbolje, vjerujem da je tako mislila i druga strana.

Možda to sad misliš. Iz ove perspektive. Ali možda tad uistinu nisi mogla/znala pa je zaista bilo da si dala najbolje od tadašnje sebe. I ja bih neke stvari s ovom pameću napravila drukčije i bolje. Ali to nije isto stanje uma, srca, svega.

Znam. I taj dio me isto prilično buni, jesam li sigurna da to nije onda bilo najbolje od mene, ali mi je prilično poražavajuće misliti da nisam mogla bolje. A opet, možda mi se samo sad čini da je malo, možda je to što mi se sad čini malo tada nekada bilo puno. Ima li to smisla?

[Nica]

Kao prvo, većina obraćanja drugima na sličnim temama je i pričanje sami sa sobom. Rješavanje nekih svojih misterija tako da ovo što brineš da zapravo pričamo o tebi i da je tema o tebi, you wish

Dobro je rekao Toni, eogistična sam.

Budeš. Sjebat ćeš ti nešto, sjebat će netko drugi nešto. Nitko to ne želi, pa opet to svi napravimo. I tek kasnije skužimo da smo mogli i drugačije. Ali nećeš sjebat svaki odnos i nećeš sjebat svaki put. Naučiš nešto putem valjda, a nekad jednostavno i imaš malo više sreće.