"friend zone"

[MightyMe]

E vid tebeee
Ne ćeraj me da pričam previše, primi ovo ko zdravo za gotovo:
1. to boldano ne postoji. (Il postoji u zanemarivom postotku.) Kuži, kuži...vjeruj svjesna je toga, čak i previše svjesna.
2. to pocrtano je il egobustanje il jebanje da ne uđe il oboje

Liv long end prosper, haug.

Ja ti samo govorin službenu definiciju frendzouna.
Neman ja veze s time osin da san dio generacije u kojoj se popularizira taj izraz.

[Eks]

Frendzoniranje je najčešće pizdunski. Pogotovo među balavcima. Jebate, svi mi znamo kome se sviđamo i onda je ljucki od te osobe se jednostavno maknuti. Ako nisi pizda. Ako jesi, moš se naslikavat po fejsbucima s najbestićem dok ga dragaš po koljenu. Idu mi na žifce takve ženske.

[Zekoslawa]

Pizdunski je nekome reći da oš da ti bude frend? Svašta.

[Eks]

Pizdunski je nekome reći da oš da ti bude frend? Svašta.

O jebate, Zec. Naravno da ne. Frendzoniranje je proces, nije to čist račun nego pravljenje ludim da ne kapiraš da netko trza na tebe. Bar u mom rječniku. Sve ostalo je clean cut. Ne pada mi na pamet nekom kome se sviđam nuditi prijateljstvo.

[Zekoslawa]

O jebate, Zec. Naravno da ne. Frendzoniranje je proces, nije to čist račun nego pravljenje ludim da ne kapiraš da netko trza na tebe. Bar u mom rječniku. Sve ostalo je clean cut. Ne pada mi na pamet nekom kome se sviđam nuditi prijateljstvo.

Pa oni elmin s početka zna da je frendzoniran, nije u zabludi.
Ček, ako se netko nije jasno i glasno izjasnio da mu se sviđaš, onda se dabome nemaš na što ni praviti luda. Ako se pravi blesav on, onda mogu i ja. Jerbo da zbilja oće, onda bi guknuo. Dokle god ne gukne, zadržavam pravo da mislim da mu odgovara postojeća situacija.
Ako se pak izjasnio, a ti na to jasno i glasno guknula da neš ništa više od prijateljstva, onda je opet na njegovu odgovornost to što se oće družit s tobom.

[..a unda]

O jebate, Zec. Naravno da ne. Frendzoniranje je proces, nije to čist račun nego pravljenje ludim da ne kapiraš da netko trza na tebe. Bar u mom rječniku. Sve ostalo je clean cut. Ne pada mi na pamet nekom kome se sviđam nuditi prijateljstvo.

..a sta bi ti nudila?

[Eks]

Pa oni elmin s početka zna da je frendzoniran, nije u zabludi.
Ček, ako se netko nije jasno i glasno izjasnio da mu se sviđaš, onda se dabome nemaš na što ni praviti luda. Ako se pravi blesav on, onda mogu i ja. Jerbo da zbilja oće, onda bi guknuo. Dokle god ne gukne, zadržavam pravo da mislim da mu odgovara postojeća situacija.
Ako se pak izjasnio, a ti na to jasno i glasno guknula da neš ništa više od prijateljstva, onda je opet na njegovu odgovornost to što se oće družit s tobom.

Već sam to jednom opširno objašnjavala na us-u, sad sam preumorna, ali ne, ne mogu se družit s nekim za koga znam da mu se sviđam. Nije mi fer i gotovo. Ta spika da je on odgovoran za svoje osjećaje, jest, ali neću ja biti ta koja održava vatricu.
Meni je prijateljstvo čisto prijateljstvo ili nije prijateljstvo. Vidjela sam na svoje oči takva navlačenja i gade mi se. Znam da ima slučajeva gdje je netko jednostavno tup na to da se netko pali na nj i ok, to je onda druga priča, ali uglavnom se ipak radi o bildanju ega. Ja sam mogla onog lika iz srednje šta je bio zaljubljen u mene navlačit po kavicama i glumit mu prijateljicu godinama, kao što su neke moje radile, ali nemam ja želuca za to.

Prekratko mi je ovo sad da skroz elaboriram, uf.

..a sta bi ti nudila?

Isuse, unda. Sad bih ti rekla, ali mučat ću.

[Zekoslawa]

Ne znam, ja jako ne volim kad netko misli umjesto mene, pa neću ni ja umjesto nekoga misliti. To mi je već stvar poštovanja nekoga kao osobe. Ako ga poštujem, onda smatram da je dovoljno inteligentan i razuman da sam zna što mu odgovara ili ne odgovara. Isto tako od njega očekujem da mene tako vidi, pa da moj eventualni poziv na prijateljstvo ne shvaća kao mogućnost da ću se predomisliti ili nešto.

Ja kad naletim na osobu koja mi je zanimljiva na neki način, želim je zadržati u svom životu. Nije to uvijek neki racionalan proces, ali na kraju obično ispadne da onaj koga sam razmotrila za išta, za jednu kavu, jedan dejt ili što već, nije netko koga želim u potpunosti isključiti iz života. Pa mi je nuđenje prijateljstva sasvim u redu. Kao i to da se meni ponudi prijateljstvo. Ako mu ne odgovara, okej. Ali da ću ja misliti glavom umjesto nekoga, to ne.

[Eks]

Ne znam, ja jako ne volim kad netko misli umjesto mene, pa neću ni ja umjesto nekoga misliti. To mi je već stvar poštovanja nekoga kao osobe. Ako ga poštujem, onda smatram da je dovoljno inteligentan i razuman da sam zna što mu odgovara ili ne odgovara. Isto tako od njega očekujem da mene tako vidi, pa da moj eventualni poziv na prijateljstvo ne shvaća kao mogućnost da ću se predomisliti ili nešto.

Ja kad naletim na osobu koja mi je zanimljiva na neki način, želim je zadržati u svom životu. Nije to uvijek neki racionalan proces, ali na kraju obično ispadne da onaj koga sam razmotrila za išta, za jednu kavu, jedan dejt ili što već, nije netko koga želim u potpunosti isključiti iz života. Pa mi je nuđenje prijateljstva sasvim u redu. Kao i to da se meni ponudi prijateljstvo. Ako mu ne odgovara, okej. Ali da ću ja misliti glavom umjesto nekoga, to ne.

Idem leć, ovo je ta tema, nije možda fer linkati, ali dušu sam ispustila u nju i tu je sve šta mislim o tome. Proteže se to i na druge neke odnose, ima svega, ali point mi je, ako je netko zaljubljen- mičem se. Ako je samo nekakva simpatija u pitanju, ok, možemo vidjet šta će bit i oće li to za koji tjedan ugasnuti jer dešava se i to.

[Perzefona]

Sjo, Ex, sad sam išla čitati. Što smo pametne tamo bile!

[Perzefona]

sta ti mislis o toj svojoj reakciji ili ne znam..manifestaciji neceg, nekog?



sta ti mislis, radi li se tu o agresiji i ako da, kakvoj?

Ne, nije se radilo o agresiji. Stojim iza svoje reakcije. Smatram ju ispravnom. Ponovno bih isto reagirala.

Ne, nisu mene zanimali motivi njezinog postupka, što si zakvačio za pitanje "zašto"? Pa i sama sam rekla da mi je jasno zašto: uspaničila se za sebe. Ja sam govorila da ako se na tom brodu koji je prekrcan drukčije porazmjestimo i rasporedimo težinu, nikog ne moramo baciti u more, nek potone. A ona se smjestila i raširila na svom mjestu, ne dopuštajući da se pomakne. Šef je to međutim sredio. Ona je ostala pizda.

edit: frendzoniranje smatram okrutnim i pizdunskim. Nikako ne bih voljela da me muškarac kojeg želim obljubiti smatra frendicom znajući što osjećam. Polazeći od toga, micala sam se od onih kojima nisam mogla ni željela uzvratiti osjećaje. Vidim, međutim, da ne misle svi tako. Ja ne bih u njegovom društvu izdržavala spoznaju da se možda nada i da nešto očekuje od mene i da priželjkuje da se ja predomislim i uvidim kako je on meni dobar. To bi me pritiskalo.

[Emericzy]

On je to radio zbog umjetnosti, a oni zbog profita. Svatko se klanja nekom svom bogu, zar ne?
Iz pozicije nekog tko je ranjavao riječima i koristio nečije kao i vlastite izgubljenosti i rane kao materijal za umjetnost, vrlo dobro znam koliko je zavodljiva zamka pravdanja da si nekog sjebao zbog umjetnosti. Ili sebe samog. Ali, to je puka obmana. Zlo je zlo i nije manje zlo ako je urađeno zbog dolara ili par slika/pjesama itd.

Slažem se. Zlo je zlo. Ne osporavam taj dio. Ali nije svako zlo grijeh.

Umjetnost je specifična jer za razliku od prostog i prljavog novca daje iluziju istančanosti umjetnikove duše, bogatstva unutarnjeg svijeta, a netko s paletom nutrine baš i ne može biti puki psihopat, zlica lišena slojeva, ne? Ili ipak može? Može li psihopat stvoriti umjetničko djelo?

Može. Evo, ove nedjelje bio je na NU2 gost Branimir Pofuk, glazbeni kritičar. Senzacionalno dobra emisija. (Zahvaljujući isključivo Pofuku i činjenici da mu Stanković, o čuda, nije puno smetao.) I on je davao jako dobre primjere za to -- npr. Wagnera, koji je baš bio zla, sitna i bijedna osoba, a stvarao je veličanstvene stvari.

Nije umjetnost baš samo iluzija, kako ti kažeš. Nije ona samo magla koju umjetnik vije oko sebe. Ona ima svoja unutrašnja pravila i umjetnik ih slijedi. Nisu to nužno njegova osobna pravila. Njegove se ideje i stremljenja često hrvaju i tuku s pravilima same umjetnosti.

I on ostaje pizda, a stvorio je nešto puno veće od sebe samoga.

Nije zlo baš uvijek banalno. A to što je usputno, želiš reći, zbog više svrhe je učinjeno? Nije to onda usputno. To je tek promišljeno. Ima li veće obijesti od slikanja/pisanja tuđom "krvlju" i prezentiranja toga kao nužnog sredstva? To što to vrijedi više od novca, iako ima svoju vrijednost u istome, ne znači da je to zlo usputno. Baš kao što menadžer čini zlo da bi postigao profit, tako umjetnik u ovom slučaju čini zlo da bi izvukao najbolje iz sebe kao stvaraoca. Druga je stvar što to želimo mistificirati i odbijamo priznati da umjetnika i menadžera zapravo pogoni ista vrsta prostakluka i zla.
Umjetnik samo ima bolje manire. I savršen alibi. Otmjen, štoviše.

Hmmmm. Za ovo bismo trebali u detalj poznavati umjetnikov život i djelo. A i onda bi teško bilo reći je li to zlo koje on čini namjerno, zbog zla samoga i užitka u njemu, ili je produkt toga da je umjetniku sve osim djela irelevantno i da zbog takvog pristupa može biti zao egomanijak. Moje iskustvo s umjetnicima je ovo drugo, ali, naravno, ne mogu tvrditi da je to pravilo. Uostalom, nisam psihijatar.

Što god da bilo, zao čovjek bio bi zao u svakoj ulozi. U ulozi menadžera proizvodi puno zla, unesreći puno ljudi, proizvodi ponešto dobra i usreći određen broj ljudi, a iza njega ne ostaje ništa što nas je duhovno obogatilo. U ulozi umjetnika, proizvede relativno malo zla za mali broj ljudi, možda učini i ponešto dobra, a za sobom ostavi golemo bogatstvo generacijama i generacijama ljudi. Pa bih već ovako sasvim utilitarno umjetnika proglasio 'boljim'. I manjim, podnošljivijim zlom.

Ostaje pitanje grijeha. Za to bih morao zaviriti u menadžerovu i umjetnikovu glavu. Nemoguće mi je to zaključiti gledajući sa strane, kroz sliku koju su mi dali mediji. Svakako sam -- poznavajući i jedne i druge u nemalom broju -- menadžerovo zlo prije spreman proglasiti grijehom nego umjetnikovo.

[Emericzy]

frendzoniranje smatram okrutnim i pizdunskim. Nikako ne bih voljela da me muškarac kojeg želim obljubiti smatra frendicom znajući što osjećam. Polazeći od toga, micala sam se od onih kojima nisam mogla ni željela uzvratiti osjećaje. Vidim, međutim, da ne misle svi tako. Ja ne bih u njegovom društvu izdržavala spoznaju da se možda nada i da nešto očekuje od mene i da priželjkuje da se ja predomislim i uvidim kako je on meni dobar. To bi me pritiskalo.

Da, nesimetrija osjećaja zna biti gadna stvar. Ali kaj... Osjećaji su uvijek nesimetrični. Samo mi to nekad vidimo, a nekad ne.

I u slučaju obostrano plamteće ljubavi nije to jedna ljubav, nego dvije paralelne, simultane. Ljubav je jednostrana stvar. Ponekad nam se čini da nije jer su, kažem, dvije ljubavi simultane, ali to je iluzija. Uvijek su dvije. I nikad nisu jednake.

Tu različitost ljubavi ne vidimo i ne patimo zbog nje kad obje plamte. Vidimo, ali ne patimo zbog nje kad su obje mlake. Ali jako često su intenziteti različiti. I onda nastupi patnja.

I onda nam manje vruća ljubav izgleda loše, a prijateljstvo još gore. Šteta, jer nije uopće riječ o lošim i nevrijednim stvarima. Hej, govorimo o ljubavi, o prijateljstvu. Kako to može biti loše? Loša je naša pohlepa, naš kilavi ego, koji se ne može suočiti s činjenicom da u nečijim očima nismo baš onako fantastični nego malo običniji. Loša je oholost. Ne želimo biti obični (iako u 99% slučajeva jesmo) nego želimo biti bolji od stvarnosti.

I zato smo skloni dobru stvarnost prezrivo odbaciti kao da je loša, jer smo navikli na heroin. Jebeš tebe i tvoj heptanon.

Mislim, kužim ja subjektivnu stranu toga, ne moraš mi objašnjavati. Jasna mi je. Samo ne mogu reći da ju ubrajam u kvalitetne dijelove ljudskog ponašanja.

Svjestan sam je kao i ljubomore i znam da je 'normalna'; sve mi je jasno. Ali mi i dalje nije simpatično.

Prečesto smo bahati. Prečesto sami sebe gledamo kao neku bogom danu vrijednost i očekujemo da to vide i ostali.

[blaze]

[Bara huda]

.

Ae, ma bas

Jucer naletim na ovaj citat u jednom restoranu, cini mi se prikladan, ja zurim na spavanje a ko nema pametnija posla, neka se bavi interpretacijama.

“I’ve learned that people will forget what you said, people will forget what you did, but people will never forget how you made them feel.”
Maya Angelou

[Perzefona]

I onda nam manje vruća ljubav izgleda loše, a prijateljstvo još gore. Šteta, jer nije uopće riječ o lošim i nevrijednim stvarima. Hej, govorimo o ljubavi, o prijateljstvu. Kako to može biti loše? Loša je naša pohlepa, naš kilavi ego, koji se ne može suočiti s činjenicom da u nečijim očima nismo baš onako fantastični nego malo običniji. Loša je oholost. Ne želimo biti obični (iako u 99% slučajeva jesmo) nego želimo biti bolji od stvarnosti.

O oholosti upravo i govorim.

Nema ništa oholije nego frendzonirati nekog i zatim se ogledati u njegovim očima kao fantastičan, bogomdan, najdivniji i najpoželjniji.

Pružati mu mrvice svoje naklonosti, nadomjestke za ono što on zapravo želi, i uživati u tome kako je i to njemu veliko.

I dok ti oholom smatraš osobu koja je zaljubljena i želi više od prijateljstva (baš je pohlepan, sram ga bilo), ja oholom smatram osobu koja uzima osjećaje druge strane jer se voli osjećati važnom i velikom, jer njoj to tako prekokrasnoj i pripada. :l'oreal:

[Beau]

Svašta

Kad se i nisam nastavila družit s frajerima kojima sam se sviđala, to nije bilo iz razloga da ih poštedim patnje, nego su me jednostavno po nečem nervirali Makar i samim telećim pogledom. Jebiga zna bit dosta iritantno kad se sviđaš nekome tko tebi nije ni najmanje napet..

Ali bilo je i slučajeva kad me nečija zaljubljenost u mene nije nervirala, mogla sam čak i zaboravit na to. S takvima sam se družila, zake ne
Pa neće umrijet jadan od malo osjećaja. Kad mu i ako postane preteško, već će se nešto poduzet ili riješit samo od sebe. Ne zamaram se time.

Mene fasciniraju sva ta ljubavna i prijateljska pravila kojih se pridržavate

[Emericzy]

O oholosti upravo i govorim.

Nema ništa oholije nego frendzonirati nekog i zatim se ogledati u njegovim očima kao fantastičan, bogomdan, najdivniji i najpoželjniji. Pružati mu mrvice svoje naklonosti, nadomjestke za ono što on zapravo želi, i uživati u tome kako je i to njemu veliko

Čekaj malo! Zašto se tu zaletavaš?

Ako nekoga 'postaviš', zapravo doživljavaš, kao prijatelja, gdje je tu onda mjesto uživanju u tome kako si njemu "fantastičan, bogomdan, najdivniji i najpoželjniji"??? Ja to ne definiram kao prijateljstvo. To što opisuješ već je tvoja oholost. Ti toj drugoj osobi nisi više prijatelj. Ta druga osoba nije zapravo u tvojoj 'friendzoni' nego ti je u ostavi s upotrebnim predmetima. Ona je ogledalce u kojemu se ogleda tvoja 'divota'.

I dok ti oholom smatraš osobu koja je zaljubljena i želi više od prijateljstva (baš je pohlepan, sram ga bilo), ja oholom smatram osobu koja uzima osjećaje druge strane jer se voli osjećati važnom i velikom, jer njoj to tako prekokrasnoj i pripada. :l'oreal:

Ne. O zaljubljenosti tu ne govorim. Zaljubljenost je ludost; isključivanje racionalnog razmišljanja. Govorim o onome kad ludost malo splasne, vrati ti se zdravi razum, uviđaš realnost, vidiš i vrline i mane partnera, ali ga svejedno voliš. Ili prema njemu osjećaš prijateljstvo i simpatije. To je relativno trajno stanje, za razliku od bljeska zaljubljenosti. Većina normalnih, 'zdravih' veza većinom je svog trajanja takva.

Govorim o dvije osobe kojima je stalo jednoj do druge, ali u nejednakom intenzitetu.

I sad teorija:

Ona koja voli više, trebala bi biti ne-ohola i prihvatiti da nije utjelovljenje sveg najpoželjnijeg na svijetu nego običan čovjek. Ne skroz običan, jer je eto, nekoj drugoj, vrlo poželjnoj osobi prijatelj i simpatija. Ta druga osoba želi biti s njom. Ali, eto, ne osjeća neku žestoku ljubav.

Osoba koja voli manje, trebala bi biti ne-ohola i ne crpsti iz veze uživanje nadmoći i ne sunčati se u sjaju udivljenja ove druge. To je podlo i zlo. To ne spada ni u prijateljstvo niti u ljubav. Dakle to više nije odnos o kojemu ja govorim. To je nešto od čega treba bježati.

Govorim dakle o vezi prijatelja, od kojih jedan još povrh prijateljstva osjeća i ljubav. Onaj tko te iskorištava (makar samo emocionalno) nije ti prijatelj.

Ne govorim napamet. Nije to samo teorija. Događalo se i meni, kao i većini, da volim baš jako nekoga tko mene i ne voli baš tako puno, ali nema prema meni baš nimalo loše osjećaje, niti me eksploatira emocionalno. Nego jednostavno nema one iste strasti kao ja. Ne bi mi na pamet palo da takvu 'vezu' prekidam. Zašto se odreći divnih ljudi samo zato što nisu tobom totalno ushićeni, nego si im samo jako drag?

A tvoja ljubav je ionako tvoja. Jednostrana. Kakva bi bila i u 'simetričnoj' vezi. Ljubav nije voljenje onoga što dobivaš. Ljubav je voljenje osobe. A ta osoba je tu, takva kakva jest, voljela te ona puno, srednje, malo ili nikako.

[Eks]

Sjo, Ex, sad sam išla čitati. Što smo pametne tamo bile!

Jelda

Emericzy, tu dolazimo u suštini do razdvajanja lika od djela. Prihvaćamo da su neki umjetnici bili pizde, ali to ne umanjuje njihov rad kao što ne umanjuje ni njihovo zlo. Ono što ti zapravo tvrdiš je da priroda njihovog "zanimanja" iziskuje određena pravila ponašanja koja zbog posljedica nazivamo zlom jer jest zlo, ali ipak nije zlozlo kao menadžersko zlo. Jer menadžer iza sebe istim postupcima ostavlja daleko manje i bezvrednije stvari. Jer pazi, i menadžeru je u prirodi posla da bude zao i predator, ma što u udžbenicima pisalo tako da riječ je onda zapravo isključivo o posljedicama, rezultatima. Zbog njih ne može učinjeno zlo biti manji grijeh. Ne eskulpira umjetnika njegovo djelo za njegova zla. Nego odvajamo djelo i zlo. A zlo je i dalje zlo, nema tu cjenkanja više-manje.

Što se ovih simultanih ljubavi tiče, I've heard that one before. Pod pretpostavkom i da se složim, ostaje činjenica da smo krvavi ispod kože i da ne postoji nešto takvo kao čistočisto prijateljstvo, ali da tome recimo osobno težim. Ne želim hraniti svoj ego niti tuđu patnju. A to se, htjela ja ili ne htjela, ipak na nekoj razini u takvim situacijama događa. Nije uvijek poštenije imati neku osobu u životu, ma koliko vrijedna (nama) bila. Nekad je poštenije to let go jednostavno. Osim ako mislimo da smo bogomdani pa da će naše prisustvo i odnos s tom osobom za nju biti od presudne važnosti. I ako smo sebični pa želimo zadržati osobu u svom životu no matter what.
Ima sasvim dovoljno ljudi koji nam mogu biti posebni, ne moramo nekome zbog njegove posebnosti nanositi bol. Ako ti je netko toliko poseban, pusti ga da živi. Nije plemenitost svjesno ili nesvjesno pothranjivati nečije nade (jer dok je osoba zaljubljena to se dešava, htjeli mi ili ona to ili ne) pod izlikom "ti si meni so spešl i ne želim te ne imati u životu". To je okrutno. I dokaz naše manjkavosti, a ne veličine.

Ima nešto i u ovome što Bo govori. Da nekog odjebemo jer nam je dosadan na više razina. Međutim, govoreći o frendzoniranju ja sam prvenstveno mislila upravo na takve situacije kad si netko pumpa ego iako mu je ta osoba zapravo prilično i bezveze, ali je u funkciji kojoj ti tad treba, titra oko tebe, obožava te, a ti ubireš plodove i malo se igraš prijateljice. Ok, ali onda treba pošteno priznati o čemu se radi.

Rijetke su nekakve iskrene i poštene friendzone (usudim se reći da i ne postoje). Zreli ljudi se obično maknu kad skuže da se netko zaljubio u njih i puste osobu da sama zbroji stvari u glavi, a ne drže pritom osobu za rukicu i vodaju se po kavicama. A i kao što rekoh, stvar je želuca. Ja jednostavno nemam želuca za to. Gajiti nečije nade mi je nekako kurvinski. A ako ću se već droljirati onda ću to radije raditi s nekima s kojima se želim jebati nego jebati nekog nasuho u mozak.

[Emericzy]

Rijetke su nekakve iskrene i poštene friendzone (usudim se reći da i ne postoje). Zreli ljudi se obično maknu kad skuže da se netko zaljubio u njih i puste osobu da sama zbroji stvari u glavi, a ne drže pritom osobu za rukicu i vodaju se po kavicama. A i kao što rekoh, stvar je želuca. Ja jednostavno nemam želuca za to. Gajiti nečije nade mi je nekako kurvinski. A ako ću se već droljirati onda ću to radije raditi s nekima s kojima se želim jebati nego jebati nekog nasuho u mozak.

Slažem se. Nisam ni pokušao tvrditi da je to o čemu govorim praktično rješenje za asimetričnost emocija. Ono što ja pokušavam je rastumačiti sebi (a ovdje sad i drugima) prirodu odnosa. Shvatiti kakav je model. O čemu se tu radi.

Apsolutno se slažem s tobom da je iskrene i poštene friendzone teško održati. A opet, s druge strane, znamo da su emocije najčešće ipak asimetrične. Što nas onda dovodi do stalnog testiranja i odbijanja ljudi. Lakše odbacujemo ljude nego kutije od mikrovalne ili televizora. A načelno to nisu loši ljudi. Da jesu, ne bi nas valjda ni privukli.

Mene vuče da u svemu tome znamo što radimo. Da ne radimo stvari samo zato jer smo umislili da su OK. I da manje mislimo da smo centar svijeta. Jer nismo. Da manje očekujemo od drugoga da to misli. Da mu ne zamjeramo ako to ne misli. (A zašto bi, osim u ludilu zaljubljenosti, i mislio takvu glupost?)

Ako znamo što radimo, suočimo se s činjenicama, bit će i negativne emocionalne bure malo manje. A one pozitivne teško da će se smanjiti. Kad hormoni prorade, razum ode vrit.

Što je OK. I više nego OK. Treba ljubavno poludjeti. Ali kad nismo više ludi, kad pijanstvo prođe, probajmo malo više misliti, a manje umišljati.

[Perzefona]

Čekaj malo! Zašto se tu zaletavaš?

Ako nekoga 'postaviš', zapravo doživljavaš, kao prijatelja, gdje je tu onda mjesto uživanju u tome kako si njemu "fantastičan, bogomdan, najdivniji i najpoželjniji"??? Ja to ne definiram kao prijateljstvo. To što opisuješ već je tvoja oholost. Ti toj drugoj osobi nisi više prijatelj.

Nisam više, ali nisam ni manje.

Gle, ti govoriš da se ja zaletavam. A ja bih rekla da ti to radiš. Jer shvatljivo mi je da se zaljubimo u osobu o kojoj zapravo malo znamo, budemo privučeni nekim magnetizmom i tako nečim ne posve objašnjivim.

Ali prijeteljstvo podrazumijeva nekakvo slaganje, zajedništvo, poznavanje druge osobe. Kako mi, dakle, osoba koja mi priđe, a za ljubavnu vezu s njom nisam zainteresirana, može biti prijatelj? Kako? Pa to mi je praktički nepoznata osoba. Nema tu govora o prijateljstvu. Teroetski, moglo bi se i dalo bi se to prijateljstvo izgraditi, kad mu namjere i želje druge strane i tvoja svijest o njima ne bi bile smetnja.

Ta druga osoba nije zapravo u tvojoj 'friendzoni' nego ti je u ostavi s upotrebnim predmetima. Ona je ogledalce u kojemu se ogleda tvoja 'divota'.

Ne može biti u ostavi jer nije upotrebljena niti korištena ni u koje svrhe. To je nova osoba, koliko sam ja shvatila temu.

Ne. O zaljubljenosti tu ne govorim. Zaljubljenost je ludost; isključivanje racionalnog razmišljanja. Govorim o onome kad ludost malo splasne, vrati ti se zdravi razum, uviđaš realnost, vidiš i vrline i mane partnera, ali ga svejedno voliš. Ili prema njemu osjećaš prijateljstvo i simpatije. To je relativno trajno stanje, za razliku od bljeska zaljubljenosti. Većina normalnih, 'zdravih' veza većinom je svog trajanja takva.

Govorim o dvije osobe kojima je stalo jednoj do druge, ali u nejednakom intenzitetu.

Dakle, ti zapravo govoriš o prekidu ljubavne veze i odnosima dvoje ljudi koji više nisu u ljubavnoj vezi.

OK, možemo i o tome.

I tu imam pitanje. Kako se to i zašto dogodi da ti je osoba koja ti je vrijedna, draga, dobra, ispravna, zanimljiva i nositeljica mnogih vrlina, ona koju želiš zadržati u životu jer ju cijeniš, postala neprivlačna ili nedovoljno privlačna za ljubavnu vezu?

Recimo da ovo pitanje nema odgovora, da se takve stvari jednostavno dogode, kao što se i ljubav bez opipljivog i jasnog razloga dogodi.

Ono što želim reći da mi je totalno neshvatljivo onu stranu koja je i dalje zagrijana za ljubavnu vezu smatrati oholom. Eto, previše ju boli podsjećanje da je tebi postala neinteresantna kao ljubavni partner, i sad je ona zbog toga ohola.

Njezino odbijanje prijateljstva koje nudiš umjesto ishlapjele ljubavi interpretiraš radije kao njezinu umišljenost i oholost, nego kao odmicanje od sitacije koja joj podgrijava nade i soli rane.

[..a unda]

Ne, nisu mene zanimali motivi njezinog postupka, što si zakvačio za pitanje "zašto"? Pa i sama sam rekla da mi je jasno zašto: uspaničila se za sebe.
..

..
Kad sam jednu od njih pitala zašto se tako nerazumno i sebično ponaša, ..

pa nisam se zakvacio, nego sam samo rekao da mi je onako, zanimljivo malo, tj nisam se zakvacio, nego sam samo izdvojio ono sto ja mislim da bi mozda moglo bit nekako bitno, sto je ko dobio tim pitanjem itd...eto, sori..

Ne, nije se radilo o agresiji. Stojim iza svoje reakcije. Smatram ju ispravnom. Ponovno bih isto reagirala.

ok.

[Margarita]

pa nisam se zakvacio, nego sam samo rekao da mi je onako, zanimljivo malo, tj nisam se zakvacio, nego sam samo izdvojio ono sto ja mislim da bi mozda moglo bit nekako bitno, sto je ko dobio tim pitanjem itd...eto, sori..

Meni je 'zašto' vrlo logično pitanje nakon nečijeg neugodnog djela. Trebam naći razlog da opravdam ljude pa nek mi malo i pomognu.

[..a unda]

Meni je 'zašto' vrlo logično pitanje nakon nečijeg neugodnog djela. Trebam naći razlog da opravdam ljude pa nek mi malo i pomognu.

ali oni ti mozda ne zele pomoc ili cak ne znaju kako, a ti oces da ti pomognu, ono, bas oces i oces.. ma pomoce oni tebi, pomoc i te kako ce pomoc, nezvala se ti margarita.

a jos i kad znas odgovor, ko to moze platit pitat.. zasto? prajsles..

[Perzefona]

ali oni ti mozda ne zele pomoc ili cak ne znaju kako, a ti oces da ti pomognu, ono, bas oces i oces.. ma pomoce oni tebi, pomoc i te kako ce pomoc, nezvala se ti margarita.

a jos i kad znas odgovor, ko to moze platit pitat.. zasto? prajsles..

To što ja znam, ne znači da i oni znaju.

Ako ih ja pitam, kad se već sami ne pitaju, ako se zamisle nad svojim postupcima umjesto da postupaju nagonski, ako sebi, a ne meni, odgovore zašto tako postupaju, možda svhate kad verbaliziraju (ili ne uspiju verbalizirati jer skopčaju da su im razlozi neutemeljeni pa se zasrame) možda se predomisle.

To što ti sad meni i Margariti pripisuješ zle motive znači samo da si ti zao.