Almost Rosey » wrote:
A ako je ona jeftina (bok Đepika

), u plastičnoj tubi u koju može ući zrak, i ako ne istiskuješ po redu, u jednom ćeš trenutku čuti
"pfrrrt!" i završiti sa zubnom pastom po faci, cipelama i ogledalu

Da mi smeta kako on stišće pastu, imao bi svatko svoju. Jebala vas pasta.
vrrrlet » wrote:
Koliko mene matematika služi, ako si platio manjim dijelom kičme veći dio kičme, ti imaš više kičme nego što je nemaš.
Ne plaćaš manjim dijelom kičme veći dio kičme nego manjim dijelom kičme, muda, integriteta, sebe, ostanak u odnosu.
Zajeb je taj što, ako te ima manje, ima te manje i u odnosu, i na kraju nemaš niti sebe niti vezu. Sadržajno, formalno to može trajati do smrti.
Meni je moment kad sam shvatila da veza formalno može preživjeti, ali neće preživjeti dovoljno malih ljudi u mojoj glavi da bi imao tko slaviti, bio dosta potresan. No, ovo nije tema o mojoj šizofreniji.
baja » wrote:
želja i strast postaju kruti stav ako nisi voljna propitati takvu želju nego hoćeš u argentinu i bok
ono, želim si i ja mercedesa ali neću život podrediti toj želji

Koliko sam shvatila Argentine i Kine, one su metafora za neku intenzivnu životnu ljubav i strast. To nije baš isto što i Mercedes. Recimo, djeca. Jedno nema šanse da ima djecu, jedno nema šanse da bude u braku bez djece.
Nomadski život vs. kućica u cvijeću. Jedno želi živjeti s ruksakom na leđima i cestom pod đonom, a drugo kućicu u cvijeću i vrt i pomidore i frezije i roštilje.
Jedno bi posvetilo život alfabetskom i političkom opismenjavanju afričke sirotinje, drugo bi bilo burzovni mešetar i žurilo Manhattanom.
Jedno bi život na selu, kravice i 'šenicu, drugome je Zagreb selo i tijesan.
I preživjeli bi svi oni i bez djece i s djecom i seljakanje i vrt i Afriku i Manhattan i ličko selo i Berlin.
Ali, stavimo se u cipele onoga tko je dobio što je htio. Vezu i Manhattan. Da znam da je moj partner morao ubiti dio sebe da bi mogao na Manhattan, neopisivo bi me žuljale te cipele.
