Nica? Nikad!
Trkeljaški putopisi
Što ti je draga na forumu?Emericzy » wrote: Moram ovo napisati nevidljivom tintom da mi draga ne vidi: Ne znam te, ali osjećam dobru vibru na daljinu.
Se vidi?
Životati, tko ovdje nije s nekim? 
a svi se pravimo da nish ne znamo Vidim.Emericzy » wrote: Moram ovo napisati nevidljivom tintom da mi draga ne vidi: Ne znam te, ali osjećam dobru vibru na daljinu.
Se vidi?
Ja.ex anais wrote:
Što ti je draga na forumu?
Groupie :cerek:
a nije da ne bi htjela znati Ja sam na forumima od 2008. I još ništa. Počela sam gubiti nadu.
Groupie :cerek:
Našla sam jedan svoj trkeljaški putopis od prije koju godinu pa ga, evo, recikliram.
Humboldtova struja
U ovo doba godine obično me morske struje, ruže vjetrova i neodoljiva potreba za bježanjem bace na neku višetisuća metara visoku strmu liticu gdje se šibana vjetrom na -25 C sa smrznutim šmrkljama u nosu pitam:“Dovraga, što ja ovdje radim?“ To i nije tako teško pitanje u usporedbi s onim koje si postavljam u nekim vrućijim klimatskim uvjetima i situacijama a glasi:“Dovraga, što ja s ovim radim?“
Nošena toplinom sagorijevanja motora svog auta u staklenički toplim vremenskim prilikama stigoh u toplice. Bad Kleinkirchheim. Naravno da sam, kao žena vozač kojoj je orijentacija nikada shvaćen apstraktan pojam, zalutala, ušla u mjesto sa suprotne strane, veselo se vozeći na jug u iskrenom uvjerenju kako idem prema sjeveru. To i onako potpuno odgovara mom životnom stilu i Humboldtovoj poetici po kojoj od 'materijala iz prirode pjesnikova imaginacija gradi idealan predmet i pri tome može doći do funkcionalnih i strukturalnih suprotnosti između stvarnih i izmišljenih predmeta'.
Takve me zablude više ne uzrujavaju kao ni parkiranje od kad su izmislili senzore (hvala im) i više ne ovisimo o dubioznim muškim uvjeravanjima o distancama no malo me obeshrabrilo nalaženje Therme St. Kathrein kompleksa na mjestu gdje sam očekivala Romerbad. Možete se ugodno brčkati u oba kupališta iako mene prvo nikako ne privlači jer se bojim da bi kupanjem u vodi tako sterilnog imena ("Aikatherine", starogrčki "ai"=uvijek+kathara=čist) bili sprani svi moji grijesi čime bi smisao mog postojanja postao upitan. Rimske terme su mi se učinile privlačnijima makar samo imenom a ne i izgledom prizivajući bakanalije.
Dojam o nezanimljivosti Koruškog mjesta s dva špeceraja, jednim i pol dućanom sportske opreme i suvenirnicom, bitno se popravio ulaskom u hotel. Prirodnim ljepotama recepcionara naredni dan na skijalištu su se pridružile vitke figure u žuto i crveno obučenih učitelja skijanja. Preporučujem da si priuštite instrukcije profesionalca za 'simboličnih' 40 eura na sat, vrhunski će popljuvati sve vaše dotadašnje znanje o skijanju.
Ako imate puno vlastite klinčadije (čime je blagoslovljena autorica) možda vam neće smetati ta neopisiva gužva i graja, tisuće druge djece koja vrište, jurcaju po stazama, bazenima, žičarama, popikavaju se u onih par restorančića i prepiru sa daleko napornijim, viljamovkama zgrijanim roditeljima na egzotičnim jezicima svih naroda i narodnosti nekadašnje nam države.
Ako uz to još i niste najzahtjevniji skijaš, dovoljno vam je osvajanje vrha Kaiserburg (2055 m), ne smeta vam mali broj i to uskih staza, nemate ambicija prema skijanju po dubokom snijegu i off-pistama, ne volite se daleko voziti (udaljenost od Zagreba je oko 250 km) onda je Bad Kleinkirchheim zgodničko mjesto za vas.
Humboldtova struja
U ovo doba godine obično me morske struje, ruže vjetrova i neodoljiva potreba za bježanjem bace na neku višetisuća metara visoku strmu liticu gdje se šibana vjetrom na -25 C sa smrznutim šmrkljama u nosu pitam:“Dovraga, što ja ovdje radim?“ To i nije tako teško pitanje u usporedbi s onim koje si postavljam u nekim vrućijim klimatskim uvjetima i situacijama a glasi:“Dovraga, što ja s ovim radim?“
Nošena toplinom sagorijevanja motora svog auta u staklenički toplim vremenskim prilikama stigoh u toplice. Bad Kleinkirchheim. Naravno da sam, kao žena vozač kojoj je orijentacija nikada shvaćen apstraktan pojam, zalutala, ušla u mjesto sa suprotne strane, veselo se vozeći na jug u iskrenom uvjerenju kako idem prema sjeveru. To i onako potpuno odgovara mom životnom stilu i Humboldtovoj poetici po kojoj od 'materijala iz prirode pjesnikova imaginacija gradi idealan predmet i pri tome može doći do funkcionalnih i strukturalnih suprotnosti između stvarnih i izmišljenih predmeta'.
Takve me zablude više ne uzrujavaju kao ni parkiranje od kad su izmislili senzore (hvala im) i više ne ovisimo o dubioznim muškim uvjeravanjima o distancama no malo me obeshrabrilo nalaženje Therme St. Kathrein kompleksa na mjestu gdje sam očekivala Romerbad. Možete se ugodno brčkati u oba kupališta iako mene prvo nikako ne privlači jer se bojim da bi kupanjem u vodi tako sterilnog imena ("Aikatherine", starogrčki "ai"=uvijek+kathara=čist) bili sprani svi moji grijesi čime bi smisao mog postojanja postao upitan. Rimske terme su mi se učinile privlačnijima makar samo imenom a ne i izgledom prizivajući bakanalije.
Dojam o nezanimljivosti Koruškog mjesta s dva špeceraja, jednim i pol dućanom sportske opreme i suvenirnicom, bitno se popravio ulaskom u hotel. Prirodnim ljepotama recepcionara naredni dan na skijalištu su se pridružile vitke figure u žuto i crveno obučenih učitelja skijanja. Preporučujem da si priuštite instrukcije profesionalca za 'simboličnih' 40 eura na sat, vrhunski će popljuvati sve vaše dotadašnje znanje o skijanju.
Ako imate puno vlastite klinčadije (čime je blagoslovljena autorica) možda vam neće smetati ta neopisiva gužva i graja, tisuće druge djece koja vrište, jurcaju po stazama, bazenima, žičarama, popikavaju se u onih par restorančića i prepiru sa daleko napornijim, viljamovkama zgrijanim roditeljima na egzotičnim jezicima svih naroda i narodnosti nekadašnje nam države.
Ako uz to još i niste najzahtjevniji skijaš, dovoljno vam je osvajanje vrha Kaiserburg (2055 m), ne smeta vam mali broj i to uskih staza, nemate ambicija prema skijanju po dubokom snijegu i off-pistama, ne volite se daleko voziti (udaljenost od Zagreba je oko 250 km) onda je Bad Kleinkirchheim zgodničko mjesto za vas.
"Ili seri ili marš sa školjke!" - judolino.
Margarita » wrote:...
Možete se ugodno brčkati u oba kupališta iako mene prvo nikako ne privlači jer se bojim da bi kupanjem u vodi tako sterilnog imena ("Aikatherine", starogrčki "ai"=uvijek+kathara=čist) bili sprani svi moji grijesi čime bi smisao mog postojanja postao upitan. ...
možda bi naknadno valjanje u blatu pomoglo balansiranju
A ima i dobrih kremšnita. I krvavica.Margarita » wrote:onda je Bad Kleinkirchheim zgodničko mjesto za vas.
Ovo je jedan putopis s malo daljeg putovanja:
Mariachi efekt
Posao prodavača zastarjele tehnologije po crvuljcima Galaktičke unije možda i nije najbolji posao na svijetu ali je čisti užitak nakon dvadesetogodišnjeg čučanja u laboratoriju i neugodnog svakodnevnog vazelinskog ispipavanja veličine još nesnesenog zlatnog jajeta revolucionarnih znanstvenih otkrića uz stalnu misao da jedan izgubljen dan čini razliku između Svetog Petra kajgane i mućka. Jednostavnije, fukat će vas da svako malo istisnete i prodate novi proizvod prije konkurencije.
Oduvijek sam želio putovati, stvarno putovati u vremenu i prostoru, ne se samo dematerijalizirati na jednom mjestu i stvoriti na drugom, i zato izabrah smucanje, uz više ili manje uspješno poslovanje, potrošačkom groznicom tek inkubiranim svjetovima. Jasno vam je da jureći među zvijezdama ne mogu priljubiti nos na prozor i diviti se pejzažima pa se zabavljam buljeći u suputnike. Audio komunikator obavezno isključujem nakon obavljenih ukrcajnih formalnosti, ne samo zbog elegantnijeg ignoriranja eventualnih kolokvijalnih nasilnika nego zbog nepodnošljivo glupih konstrukcija nastalih prevođenjem mojih često dvosmislenih rečenica na sugovornikov jezik. Tu i tamo koristim se senzorskom tipkovnicum na stoliću, tu i tamo pogledam uokolo pokušavajući pogoditi tko to želi razgovarati sa mnom i onda tu (ne tamo), baš na susjednoj tipkovnici vidim najbrbljivije svemirske prstiće.
Vitki, veseli, nisu samo pričali priču, nisu samo slikali čarobne oblike, plešući po zraku stvarali su svijet ispočetka. Sve što sam ikad vidio, znao, okusio, spoznao ( a bilo je toga puno, ma bilo je toga previše) rastopilo se tiho šumeći kao kad bi prethistorijski dinosaur štampane pločice pao u kiselinu i potpuno izgubio sve svoje veze, krugove, smisao. Lebdjeli su mi provokativno, bezobrazno pred očima, duguljasti obli nokti šarali su nove vijuge u mom mozgu i spuštali se niz leđnu moždinu paralizirajući sve moje jadne pokušaje vršenja voljnih radnji. Uspio sam polako, više snagom tuđe volje nego svoje, pomicati pogled preko uskih nadlanica, dugačkih podlaktica, malo lutao preko tanke tkanine košulje i izronio na vratu. Dalje nikada ne bih uspio, ostao bih vječno mislima zaljepljenih usana za taj mekani komadić kože ispod uha da se ruka nije protegnula do mojih kontrolnih tipki i uključila komunikator.
Prenut zvukom, digao sam glavu i vidio mangupski podrugljiv smiješak okruglih usnica pomalo razvučenijih na lijevu stranu, baš prema onom uhu za koje sam maloprije mislio kako predstavlja granicu ljudskih želja i potreba. I koliko god su mi se drske usnice rugale toliko je iz pogleda zračila toplina i simpatija prema mojoj tako očitoj zbunjenosti, potpuno neprimjerenoj reputaciji iskrenog ali hladnokrvnog obožavatelja mnogobrojnih, vlastitih, posuđenih, ili u trku okrznutih, humanoidnih galaktičkih žena.
Čak ni nesavršenosti STS (Speak To Speak) uređaja, uočavanje čijih performansi mi je ušlo u podsvjest zbog višegodišnjeg rada na optimiziranju artikulacijskih sinteza prastare Mbrola tehnike dvadesetog stoljeća, nisu pokvarile dojam koji je ostavio gejzir njezinih riječi. Čim je zacvrkutala znao sam da sam opet imao dobar nos. Istina, nekad se desi da vam, na kraju, sve izađe na nos, ili vam natrljaju nos ali to su rizici zabadanja nosa, druge stvarčice da i ne spominjem. Iako sam se bavio generiranjem tonova za stimulaciju centra ugode u mozgu (o da, to se jako dobro prodaje) nikad nisam uspio postići takav efekt. Glas joj je žuborio slijevajući mi se niz potiljak, skakutao kaskadama želuca, punio zdjeličnu šupljinu jezerom vrele plazmatske juhe, umrtvljujući misao istovremeno dajući udovima konačno pravi smisao u želji za ostvarenjem potencijalnih zagrljaja.
Čisto profesionalno, priupitah je iz koje zemlje čudesa dolaze te zanimljive frekventne kombinacije i saznah da vlasnica prstića i glasića dolazi (i vraća se, trenutno) s otočića planetića zadnjeg zakutićka galaksijice Mliječne stazice. Da, da, upravo sam tako podjetinjio, dakle, dolazi s Kube, a taj fenomen arhaične modulacije glasova koji odrasle ljude lišava razuma zove se mariachi efekt.
Mirisni koktel slatkoće njezinih šaputajućih usana, vatre koja je izbijala iz njezinog tijela i osvježavajućeg osmjeha (ili su to bili šećer, rum i limeta?) pijuckao sam tih par mjeseci sklapajući usput neočekivano unosne posliće s lokalnim tajkunima. Bila je to neobrazovana pohlepna bagra ali naspram gurua galaktičkih megakorporacija ispadaju sasvim simpatični šverceri. Sve programe za prošlomjesečne gadgete, zastarjele u metropoli, buduće glavne hitove u zabitima, već sam prodao. Naravno s manjim preinakama s moje strane, napravljenima što iz zabave, što zbog zrnca pakosti prema velikim kompanijama a najviše zato da se našalim. Recimo najnoviju, dugoočekivanu, pompozno najavljivanu hologramsku igricu vodećeg proizvođača o pionirskim osvajanjima Canis Majora (davno prije trganja strukture i asimiliranja tog patuljka) malčice sam doradio. Njihovu ružnu i nezgrapnu rukavicu za prijenos moždanih impulsa koji upravljaju pokretima virtualnih junaka na koju je zalijepljena smiješna sonda, nalik supozitoriju, za projiciranje , zamijenio sam simpatičnim prstenom s ugrađenim emiter-kristalićem. Ideja nije nova, nekad davno, sve nove, prave, žestoke, tragikomične igrice započinjale su stavljanjem sličnih komada zlatnih obruča s dragim kamenjem na prste i izgovarenjam zavjetnih šifri za logiranje. Veselilo me je neugodno iznenađenje napuhanog direktora nekog koncerna koji važno igra, prekraćujući vrijeme još važnijeg poslovnog puta, svoju novu, strahovito skupo plaćenu igricu, kad vidi kako klipan s periferije ležerno zavaljen u naslonjač kraj njega uživa u, istina bog prethodnoj, višestruko jeftinijoj, verziji igre oživljene prstenom. A vrhunac svega je kad u jeku borbe pametnog malca, koji je igricu kupio od nekog od mojih promućurnih trgovaca, u nos debelog glavonje stigne opor miris erupcije gama burstera. Bio je pun pogodak kad mi je sinulo da bih program za stimulaciju olfaktornih receptora koji sam napravio za moje glavne projekte u području elektroerotike mogao ugrađivati u komercijalne ratne igrice sa sniženja.
Marička, kako sam nazvao svoju dražesnu prijateljicu, bi mogla biti moj masterpiece, bio sam zaista jako zadovoljan implementacijom svog alata i ponosan na performanse rada naših savršeno kompatibilnih jedinica. A doista sam se i potrudio, iako sam znao da sam dobar , ovaj program je ispao vrhunski i nikako ne jedan od rutinskih. Ubacio sam baš sve varijable, svaki tamni uvojak kose, svako treptanje oka, bljesak zubića i odjek smijeha, pregib koljena, miris prepona, udubljenje iznad guze, podrhtavanje užitka čak i onu malenu pjegicu s desne strane vrška bradavice. Razmišljao sam kako sam već umoran i tako bih se rado uljuljkao, ušuškao, skutrio sakriven ispod luka njezine desne obrvice, neodoljivo privlačno visoko izvijene uvijek dok nešto objašnjava, i tamo ostao zauvijek sakriven od ostatka svijeta. Ipak nisam bio baš toliko uljuljkan da nakon svake linije koda ne dodam commit čime se učinjena naredba može poništiti i stvar odvrtiti natrag i svakako nisam zaboravio na kraj, velikim slovima, bez ikakve štete po korisnika napisati exit. To se pokazalo korisno jer je jednog dana, sasvim neočekivano, dok smo se zagrljeni ispružili na pijesku, onako usput, rekla kako se vraća njen nabildani bivši koji je igrao jednu sezonu u powerball klubu susjedne planetarne grupacije. Možda je očekivala da ostanem i da se u viteškom maniru borim za nju, no, tako nešto mi nije bilo ni na kraj pameti. Uostalom, ništa više od mene nije ni mogla dobiti a zasigurno ne na duge staze jer mislim kako mi ni sve trave napaljenih koza ubrzo neće pomagati. Sudeći po pljusci koja mi je odzvanjala u ušima, moja reakcija je nije oduševila. No, već sam navikao na to da radim krive stvari, izazivam krive osjećaje i davno sam se pomirio s konstantom vlastite krivice. Bijeg sam mogao opravdati i blizinom predizborne utrke na planetu i mogućim političkim čistkama u svrhu mazanja očiju birača. Vjerojatno će stradati lokalni mufljuzi s kojima sam tako krasno surađivao a nikako se ne želim naći zarobljen u moreni kližućih glava. Rezervirao sam prvi let, pokupio stvarčice, našao na karti novu zabit gdje mogu prodavati svoje igračkice, svoju pamet, možda opet i svoju vještinu zavođenja. Usput moram skočiti i doma jer me žena zvala već pet puta da joj, dok uhvatim vremena, odvezem šatl na servis. Ne da joj se gnjaviti se s majstorima a, navodno, reaktori proizvode neki čudan zvučni efekt kod polijetanja. Zvučni efekt? Ženska trabunjanja.
Mariachi efekt
Posao prodavača zastarjele tehnologije po crvuljcima Galaktičke unije možda i nije najbolji posao na svijetu ali je čisti užitak nakon dvadesetogodišnjeg čučanja u laboratoriju i neugodnog svakodnevnog vazelinskog ispipavanja veličine još nesnesenog zlatnog jajeta revolucionarnih znanstvenih otkrića uz stalnu misao da jedan izgubljen dan čini razliku između Svetog Petra kajgane i mućka. Jednostavnije, fukat će vas da svako malo istisnete i prodate novi proizvod prije konkurencije.
Oduvijek sam želio putovati, stvarno putovati u vremenu i prostoru, ne se samo dematerijalizirati na jednom mjestu i stvoriti na drugom, i zato izabrah smucanje, uz više ili manje uspješno poslovanje, potrošačkom groznicom tek inkubiranim svjetovima. Jasno vam je da jureći među zvijezdama ne mogu priljubiti nos na prozor i diviti se pejzažima pa se zabavljam buljeći u suputnike. Audio komunikator obavezno isključujem nakon obavljenih ukrcajnih formalnosti, ne samo zbog elegantnijeg ignoriranja eventualnih kolokvijalnih nasilnika nego zbog nepodnošljivo glupih konstrukcija nastalih prevođenjem mojih često dvosmislenih rečenica na sugovornikov jezik. Tu i tamo koristim se senzorskom tipkovnicum na stoliću, tu i tamo pogledam uokolo pokušavajući pogoditi tko to želi razgovarati sa mnom i onda tu (ne tamo), baš na susjednoj tipkovnici vidim najbrbljivije svemirske prstiće.
Vitki, veseli, nisu samo pričali priču, nisu samo slikali čarobne oblike, plešući po zraku stvarali su svijet ispočetka. Sve što sam ikad vidio, znao, okusio, spoznao ( a bilo je toga puno, ma bilo je toga previše) rastopilo se tiho šumeći kao kad bi prethistorijski dinosaur štampane pločice pao u kiselinu i potpuno izgubio sve svoje veze, krugove, smisao. Lebdjeli su mi provokativno, bezobrazno pred očima, duguljasti obli nokti šarali su nove vijuge u mom mozgu i spuštali se niz leđnu moždinu paralizirajući sve moje jadne pokušaje vršenja voljnih radnji. Uspio sam polako, više snagom tuđe volje nego svoje, pomicati pogled preko uskih nadlanica, dugačkih podlaktica, malo lutao preko tanke tkanine košulje i izronio na vratu. Dalje nikada ne bih uspio, ostao bih vječno mislima zaljepljenih usana za taj mekani komadić kože ispod uha da se ruka nije protegnula do mojih kontrolnih tipki i uključila komunikator.
Prenut zvukom, digao sam glavu i vidio mangupski podrugljiv smiješak okruglih usnica pomalo razvučenijih na lijevu stranu, baš prema onom uhu za koje sam maloprije mislio kako predstavlja granicu ljudskih želja i potreba. I koliko god su mi se drske usnice rugale toliko je iz pogleda zračila toplina i simpatija prema mojoj tako očitoj zbunjenosti, potpuno neprimjerenoj reputaciji iskrenog ali hladnokrvnog obožavatelja mnogobrojnih, vlastitih, posuđenih, ili u trku okrznutih, humanoidnih galaktičkih žena.
Čak ni nesavršenosti STS (Speak To Speak) uređaja, uočavanje čijih performansi mi je ušlo u podsvjest zbog višegodišnjeg rada na optimiziranju artikulacijskih sinteza prastare Mbrola tehnike dvadesetog stoljeća, nisu pokvarile dojam koji je ostavio gejzir njezinih riječi. Čim je zacvrkutala znao sam da sam opet imao dobar nos. Istina, nekad se desi da vam, na kraju, sve izađe na nos, ili vam natrljaju nos ali to su rizici zabadanja nosa, druge stvarčice da i ne spominjem. Iako sam se bavio generiranjem tonova za stimulaciju centra ugode u mozgu (o da, to se jako dobro prodaje) nikad nisam uspio postići takav efekt. Glas joj je žuborio slijevajući mi se niz potiljak, skakutao kaskadama želuca, punio zdjeličnu šupljinu jezerom vrele plazmatske juhe, umrtvljujući misao istovremeno dajući udovima konačno pravi smisao u želji za ostvarenjem potencijalnih zagrljaja.
Čisto profesionalno, priupitah je iz koje zemlje čudesa dolaze te zanimljive frekventne kombinacije i saznah da vlasnica prstića i glasića dolazi (i vraća se, trenutno) s otočića planetića zadnjeg zakutićka galaksijice Mliječne stazice. Da, da, upravo sam tako podjetinjio, dakle, dolazi s Kube, a taj fenomen arhaične modulacije glasova koji odrasle ljude lišava razuma zove se mariachi efekt.
Mirisni koktel slatkoće njezinih šaputajućih usana, vatre koja je izbijala iz njezinog tijela i osvježavajućeg osmjeha (ili su to bili šećer, rum i limeta?) pijuckao sam tih par mjeseci sklapajući usput neočekivano unosne posliće s lokalnim tajkunima. Bila je to neobrazovana pohlepna bagra ali naspram gurua galaktičkih megakorporacija ispadaju sasvim simpatični šverceri. Sve programe za prošlomjesečne gadgete, zastarjele u metropoli, buduće glavne hitove u zabitima, već sam prodao. Naravno s manjim preinakama s moje strane, napravljenima što iz zabave, što zbog zrnca pakosti prema velikim kompanijama a najviše zato da se našalim. Recimo najnoviju, dugoočekivanu, pompozno najavljivanu hologramsku igricu vodećeg proizvođača o pionirskim osvajanjima Canis Majora (davno prije trganja strukture i asimiliranja tog patuljka) malčice sam doradio. Njihovu ružnu i nezgrapnu rukavicu za prijenos moždanih impulsa koji upravljaju pokretima virtualnih junaka na koju je zalijepljena smiješna sonda, nalik supozitoriju, za projiciranje , zamijenio sam simpatičnim prstenom s ugrađenim emiter-kristalićem. Ideja nije nova, nekad davno, sve nove, prave, žestoke, tragikomične igrice započinjale su stavljanjem sličnih komada zlatnih obruča s dragim kamenjem na prste i izgovarenjam zavjetnih šifri za logiranje. Veselilo me je neugodno iznenađenje napuhanog direktora nekog koncerna koji važno igra, prekraćujući vrijeme još važnijeg poslovnog puta, svoju novu, strahovito skupo plaćenu igricu, kad vidi kako klipan s periferije ležerno zavaljen u naslonjač kraj njega uživa u, istina bog prethodnoj, višestruko jeftinijoj, verziji igre oživljene prstenom. A vrhunac svega je kad u jeku borbe pametnog malca, koji je igricu kupio od nekog od mojih promućurnih trgovaca, u nos debelog glavonje stigne opor miris erupcije gama burstera. Bio je pun pogodak kad mi je sinulo da bih program za stimulaciju olfaktornih receptora koji sam napravio za moje glavne projekte u području elektroerotike mogao ugrađivati u komercijalne ratne igrice sa sniženja.
Marička, kako sam nazvao svoju dražesnu prijateljicu, bi mogla biti moj masterpiece, bio sam zaista jako zadovoljan implementacijom svog alata i ponosan na performanse rada naših savršeno kompatibilnih jedinica. A doista sam se i potrudio, iako sam znao da sam dobar , ovaj program je ispao vrhunski i nikako ne jedan od rutinskih. Ubacio sam baš sve varijable, svaki tamni uvojak kose, svako treptanje oka, bljesak zubića i odjek smijeha, pregib koljena, miris prepona, udubljenje iznad guze, podrhtavanje užitka čak i onu malenu pjegicu s desne strane vrška bradavice. Razmišljao sam kako sam već umoran i tako bih se rado uljuljkao, ušuškao, skutrio sakriven ispod luka njezine desne obrvice, neodoljivo privlačno visoko izvijene uvijek dok nešto objašnjava, i tamo ostao zauvijek sakriven od ostatka svijeta. Ipak nisam bio baš toliko uljuljkan da nakon svake linije koda ne dodam commit čime se učinjena naredba može poništiti i stvar odvrtiti natrag i svakako nisam zaboravio na kraj, velikim slovima, bez ikakve štete po korisnika napisati exit. To se pokazalo korisno jer je jednog dana, sasvim neočekivano, dok smo se zagrljeni ispružili na pijesku, onako usput, rekla kako se vraća njen nabildani bivši koji je igrao jednu sezonu u powerball klubu susjedne planetarne grupacije. Možda je očekivala da ostanem i da se u viteškom maniru borim za nju, no, tako nešto mi nije bilo ni na kraj pameti. Uostalom, ništa više od mene nije ni mogla dobiti a zasigurno ne na duge staze jer mislim kako mi ni sve trave napaljenih koza ubrzo neće pomagati. Sudeći po pljusci koja mi je odzvanjala u ušima, moja reakcija je nije oduševila. No, već sam navikao na to da radim krive stvari, izazivam krive osjećaje i davno sam se pomirio s konstantom vlastite krivice. Bijeg sam mogao opravdati i blizinom predizborne utrke na planetu i mogućim političkim čistkama u svrhu mazanja očiju birača. Vjerojatno će stradati lokalni mufljuzi s kojima sam tako krasno surađivao a nikako se ne želim naći zarobljen u moreni kližućih glava. Rezervirao sam prvi let, pokupio stvarčice, našao na karti novu zabit gdje mogu prodavati svoje igračkice, svoju pamet, možda opet i svoju vještinu zavođenja. Usput moram skočiti i doma jer me žena zvala već pet puta da joj, dok uhvatim vremena, odvezem šatl na servis. Ne da joj se gnjaviti se s majstorima a, navodno, reaktori proizvode neki čudan zvučni efekt kod polijetanja. Zvučni efekt? Ženska trabunjanja.
"Ili seri ili marš sa školjke!" - judolino.
)
-
- Information
-
Who is online
Users browsing this forum: ClaudeBot, Meta AI Crawler and 6 guests