evo zašto. napokon sam pogledala melankoliju larsa von triera
išla sam malo poguglati, zanimalo me što su naši vrli kritičari pisali o filmu
najprije naiđoh na članak pisan s cannesa, svibanj 2011. veli pavičić, među inim
Nakon tog kataklizmičkog uvoda praćenog Mendelssohnovom glazbom
do listopada 2011. naučio je da to nije mendelssohn, nego wagner
pa piše
a već prvi uvodni prizor filma - smak svijeta praćen Wagnerovom uvertirom “Tristana i Izolde”
al nije me to naživciralo. recimo da je prvi put nagađao, a i da nije kulturnjački znalac kakvim se predstavlja. svakom se može dogoditi da pomiješa mendelssohna i wagnera
naživciralo me to što u tom drugom osvrtu piše da claire (jedna od sestara u filmu) ima dvoje djece
claire ima jedno dijete, i to se u filmu ne može zbrkati. u filmu je to jedno jedino dijete
došla sam do zaključka da pavičić uopće nije gledao film. sad i na grešku s glazbom gledam kao na obično sranje. ma nabijem ga
