Post
15 Feb 2012, 12:34
prva zadaćnica!
Dolazak proljeća
Gledam kroz prozor, zamagljen, mutan, orošen, u snijeg što se žari pod svjetlom kandelabra.
Ovako su nekad, otprilike, počinjale moje zadaćnice o nadolazećem proljeću, u doba kad se od nas očekivalo da ispišemo bar tri stranice besmislenog nečega, samo da je sa što više epiteta, pjesničkih slika, stilskih izražajnih sredstava, neočekivanih obrata i zapanjujućih zaključaka. Mi štreberi smo se trudili, jasno, i pristajali jeftino se prodati, ne bi li dobili pet iz zadaćnice, pet iz hrvatskog te naposljetku upisali fine gimnazije i fine fakultete koji će nam omogućit da u životu budemo na ponos svojim roditeljima i to tako da što manje radimo, a što više skupo prodajemo maglu i muda pod bubrege.
Ne znam baš točno u čemu je stvar s jebenim prozorom, jer ni onda ni sada nisam baš bila od gledanja kroz prozor. Mislim, što imaš gledat kroz prozor, to ionako rade samo znatiželjne babetine koje hoće vidjeti kuda kada tko i s kim odlazi prolazi dolazi nailazi.
Zapravo, nekako slutim da sam se voljela vidjeti kao djevu umjetničke duše koja privučenih koljena sjedi na širokoj prozorskoj klupčici obloženoj pepita nebeskoplavobijelim jastučićima, snena pogleda, zamišljena nad kozmičkim tugama i bolima čovječanstva, odvraćajući pogled s debele knjižurine nekog ruskog pisca, i zuri u snjegove i kandelabre dok joj u glavi igraju staklene perle i tko zna što još, nedokučiva i daleka, tajanstvena i oh, ah, tako mlada, a opet, eh, ah, tako mudra i duboka.
Nego, što sam počela pričati. Da. Dolazak proljeća. Ne znam što se tu ima reći, osim da proljeće dođe svake godine, ako imaš sreće biti živ. Istina, dođe i ako nisi živ, nekome drugom, samo ne tebi. Opet, možda katolicima dođe tamo na nebu. Mislim, na nebu sigurno ima proljeća, jer da ga nema, zacijelo ne bi bilo na tako dobrom glasu. Proljeće, ne nebo. Ipak, što se mene tiče, proljeće dok dolazi nije bogznašto. Hladno je, kiša pada, rominja, gnjavi, udara, tuče, rosi, vjetrom nošena, sluzave jutarnje gradske magle se vuku po ulicama kao zadnji pijanci po prvim tramvajima, čim se makneš s asfalta ugaziš u blato i usereš fine štikle koje si obula jer te ponio jutarnji zanos izazvan kurbinskim obećanjem sunca. Hm, kiša. U gradu. To je specifična pojavnost koja zahtijeva baratanje spravom koju odbijam posjedovati, a u narodu se naziva kišobranom. To bi, znate, trebalo implicirati da brani od kiše. Brani od kiše jednako efikasno kao što kondom brani od jebanja. Alooo! Ljudi turistički putuju u svemir, knjige se čitaju na istim aparatima koji puštaju glazbu, filmove, plaćaju račune i pripremaju ti doručak istovremeno s jebanjem majke političarima, kako se ti ne bi morao umarati. Čak su gdjegod uveli davanje droge ženama uz koju mogu roditi bez da požale što su se rodile, što je valjda zadnji stadij tehnološke i općeljudske evolucije. A ja bih trebala nosit kišobran, tu tehnološku smijuriju. Aaaaa, jok! Neću!
Onda pokisnem pa jebem mater takvom proljeću.
Ali zna se zadesiti dan, nije da ne zna, kad je nebo ispravno plave boje, sunce baš kako treba svijetli i baš kako treba grije, trava je otrovno zelena, kao skarabej, pa se ogledaš u kakvu izlogu i lijep si i imaš dobru frizuru i sve na svijetu je onako kako treba biti.
Istina, ako je sve baš tako, vjerojatnost da ćeš se spotaknuti preko okoloparkirnog lanca razapetog između stupića, onako, u visini polovice potkoljenice, eksponencijalno raste. Što, naravno, nema veze toliko s proljećem, koliko s činjenicom da nije pametno toliko se dobro osjećati.
Men have two emotions: Hungry and Horny. If you see him without an erection, make him a sandwich.
Štajaznam. Puno jako ili malo jako? Koliko je to? Kojim se mjernim jedinicama služimo? Mislim, ne mogu ja biti toliko zgodna koliko sam skromna, jel. Svejedno, dobra sam u duši. 
To meni zvuči prekompleksno ovako na prvu loptu, treba to malo suziti. A onda je tu i problem forme. Aj ti ipak malo razmisli, pa se javi. Moglo bi biti da će tema biti gluplja od proljeća. 
Na ovom forumu ni muza ne moš biti bez SS-a.