Gledam na
YouTubeu klince od šest do dvanaest godina kojima puštaju razne bendove (Queen, Guns N' Roses, Iron Maiden itd.). Komentari su im različiti, neki im se sastavi sviđaju, neki ne; (za) neke su prije čuli, (za) neke nisu i slično, ali svi se, do jednoga, njišu slušajući AC/DC. Primijetit će da su "sve pjesme iste", da je "gitarist jako dobar", da ne razumiju što pjevač pjeva - ali njišu se, unisono. I to me navelo da se zapitam osjećaju li djeca intuitivno ono što je oduvijek tvrdio pokojni Malcolm Young, da na svijetu ima mnogo
rock-bendova, ali da je jako malo onih koji sviraju
rock and roll. Kad su ga pitali u čemu je razlika, odgovorio je da su
rock-sastavi tvrdi, precizni, ukočeni. Strogo se drže ritma. A u
rock and rollu postoji određena sloboda,
swing koji dolazi iz džeza, pa ritam može biti sinkopiran, naglasci mogu padati na drugu i četvrtu dobu (umjesto prve i treće), ali uvijek se osjeti. Slušatelj se nagonski počne njihati, i čini to prirodno, neusiljeno. Malcolm je tada izjavio da samo dva benda, Stonesi i AC/DC, sviraju
rock and roll. To može, ali i ne mora biti točno, čovjek ima pravo na mišljenje. No mnogi sastavi iz šezdesetih i sedamdesetih (The Jimi Hendrix Experience, Cream, The Doors...) bili su im nalik ako tražimo baš tu karakteristiku. Nisam međutim stigao pogledati čitavu seriju, da vidim kako klinci reagiraju na njih.