"friend zone"

[Perzefona]

A sve okolo nas same nagrade, svaki dan vidiš barem jedan ispunjen život prosječnog dobrog čovjeka.
Štajaznam, mene je moje iskustvo naučilo da zlo pobjeđuje. Ne volim tu činjenicu, ne zavidim (više) zlim ljudima, ali jebatga, pobjeđuje.

Ne vjerujem ti da vidiš da zlo pobjeđuje. Da to vidiš, odabrala bi biti zla.

[Eks]

Osobno sam poznavala osobu koja je do zadnjeg daha duboke starosti živjela, voljela život i bila zla. Poznajem još jednu takvu. Ne, svakako njihove živote ne bih nazvala neispunjenima i nesretnima. Za razliku od nekih života nekih boljih ljudi.

[Eks]

Ne vjerujem ti da vidiš da zlo pobjeđuje. Da to vidiš, odabrala bi biti zla.

To se ne može odabrati. Takav se rodiš. Nemam urođen talent manipulacije, nemam onu urođenu iskru zla koja bi me vodila do životnih pobjeda. Nisam dovoljno snalažljiva, ne znam, jednostavno nisam talentirana za zlo.

[Emericzy]

A sve okolo nas same nagrade, svaki dan vidiš barem jedan ispunjen život prosječnog dobrog čovjeka.

Život nekoga tko je neuk zadovoljstvu nije isto što i život ispunjen nezadovoljstvom. Drugo je što živimo u nekulturi, pa ljudi zapravo i ne znaju što je zadovoljstvo. Većina ljudi kao da živi polusvjesno, na autopilotu. Ali kažem, to sivilo, to odsustvo zadovoljstva, ipak je nešto sasvim drugo nego aktivno prisustvo nezadovoljstva. Na nuli je bolje nego u minusu.

Štajaznam, mene je moje iskustvo naučilo da zlo pobjeđuje. Ne volim tu činjenicu, ne zavidim (više) zlim ljudima, ali jebatga, pobjeđuje.

Ali što znači nominalna pobjeda ako od nje nema zadovoljstva? To je grozno prazna stvar. Da se opet vratim na seks -- što znači deset sekundi orgazma ako već u zadnjim sekundama počinješ smišljati kako da pobjegneš iz tog kreveta i od te partnerice ili tog partnera? Jedino što ostaje je recka na kundaku i jurnjava do sljedeće recke. To zapravo nije život; to je kontinuirana neuroza.

[Perzefona]

To se ne može odabrati. Takav se rodiš. Nemam urođen talent manipulacije, nemam onu urođenu iskru zla koja bi me vodila do životnih pobjeda. Nisam dovoljno snalažljiva, ne znam, jednostavno nisam talentirana za zlo.

Naravno da može. Svašta. Za manipulaciju ti nije potreban talent, nego inteligencija.

Ja sam manipulatorica samo takva. Uopće nije teško, ni najmanje. Dovoljno je malo se zainteresirati i bolje pogledati onog kog bi trebalo izmanipulirati, i to je pola posla.

Postavlja se, međutim, pitanje: zašto bih to činila? Nemam u tome zadovoljstva. Kao niti u ičemu drugom izmamljenom, iznuđenom, na nepošten način dobivenom.

Slađe je ono od srca i samo od sebe pruženo. U iznuđenom može uživati samo onaj tko nije osjetio od srca dobiveno. Dakle, jadnik. Ne, hvala.

[..a unda]

Ne vjerujem ti da vidiš da zlo pobjeđuje. Da to vidiš, odabrala bi biti zla.

..zasto?

zlo nije nuzno samo sebi razlog i uzrok i povod. zlo nije apsolutno, zlo se razvija, hrani, raste. dobro isto moze bit zlo.

i zlo pobjeduje, da. za sad je tako. ali, kad zlo navali, niko ne brani da stanes pred njega, stavis ruke u dzepove, pogledas ga u oci i nasmijes mu se onim osmjehom koji govori..ko te jebe.

ok, nemora samo bit..ko te jebe, ima tu vise zgodnih varijanti, duhovnih onako. npr meni se osobno svidja..nap.. ma nema veze, jebo zlo.

[Eks]

Život nekoga tko je neuk zadovoljstvu nije isto što i život ispunjen nezadovoljstvom. Drugo je što živimo u nekulturi, pa ljudi zapravo i ne znaju što je zadovoljstvo. Većina ljudi kao da živi polusvjesno, na autopilotu. Ali kažem, to sivilo, to odsustvo zadovoljstva, ipak je nešto sasvim drugo nego aktivno prisustvo nezadovoljstva. Na nuli je bolje nego u minusu.


Ali što znači nominalna pobjeda ako od nje nema zadovoljstva? To je grozno prazna stvar. Da se opet vratim na seks -- što znači deset sekundi orgazma ako već u zadnjim sekundama počinješ smišljati kako da pobjegneš iz tog kreveta i od te partnerice ili tog partnera? Jedino što ostaje je recka na kundaku i jurnjava do sljedeće recke. To zapravo nije život; to je kontinuirana neuroza.

Otkud crpiš teoriju da je život zlog čovjeka nužno prazan? Zato što ne dijelite iste vrijednosti? Kako znaš da je to ekvivalent deset sec orgazma?
Zli ljudi manje mare. Samim time, ako izračunamo vrijeme koje im otpada na nanošenje zla i neuroziranje oko toga i usporedimo ga s prosječnim neuroziranjem prosječnog čovjeka, ostaje sasvim dovoljno i više vremena za uživanje u životu. Zašto misliš da nisu sposobni za užitak?

[Emericzy]

To se ne može odabrati. Takav se rodiš. Nemam urođen talent manipulacije, nemam onu urođenu iskru zla koja bi me vodila do životnih pobjeda. Nisam dovoljno snalažljiva, ne znam, jednostavno nisam talentirana za zlo.

OK, pretpostavimo takvu osobu. Ja ju ne mogu vidjeti u kontekstu grijeha. Ako joj je zlo prirođeno, ona nije grešna; samo je zla. Ona je mentalno bolestan čovjek; zapravo ne zna što radi. Ne u našem smislu znanja. Slijepac nikad ne shvati što je svjetlo a što je mrak. Ne možeš ga staviti u naš svjetlo-mračni kontekst.

I drugo, baš kao slijepac, može takav čovjek djelovati ne znam kako zadovoljno, ali mi ipak znamo da mu pola života fali. I ma koliko bio prilagođen, nikad, nikad, nikad se ne bismo s njime mijenjali. Grozna nam je i sama pomisao. A gle, on je vidljivo sretan.

Dakle, zaključak je, jebeš takvu sreću.

[Eks]

Naravno da može. Svašta. Za manipulaciju ti nije potreban talent, nego inteligencija.

Ja sam manipulatorica samo takva. Uopće nije teško, ni najmanje. Dovoljno je malo se zainteresirati i bolje pogledati onog kog bi trebalo izmanipulirati, i to je pola posla.

Postavlja se, međutim, pitanje: zašto bih to činila? Nemam u tome zadovoljstva. Kao niti u ičemu drugom izmamljenom, iznuđenom, na nepošten način dobivenom.

Slađe je ono od srca i samo od sebe pruženo. U iznuđenom može uživati samo onaj tko nije osjetio od srca dobiveno. Dakle, jadnik. Ne, hvala.

Nemam pojma, da sam to mogla, uštedjela bih si neke patnje u životu. Imaš djece kojima je urođeno motanje roditelja/baka/djedova oko malog prsta, a imaš i one kojima, jel, nije. I tako se to nastavi kroz život.
Vidiš, imala sam i izuzetno šarmantnu i zlu prijateljicu godinama. Ljudi su je obožavali, a lakoća njene manipulacije je bila jedna od prirodnijih stvari koje sam vidjela. Nije bila inteligentnija od mene, jednostavno je imala drugi talent.
Ja da se postavim na glavu ne bih mogla s takvom lakoćom, a možda i nikako, izvesti cijeli niz stvari koje je ona izvela.
Ne bih rekla da je iznuđivala. Nije. Ljudi su je istinski obožavali. Takvu kakva jest. Manipulativna, šarmantna, lijepa i zla.
Ja sam se jako jako opekla pokušavajući jednom manipulirati nekim. Platila sam i svoje i kamate te osobe. Jednostavno nije moj sport. I da je netko drugi bio na mom mjestu u nekim situacijama, imao bi danas sasvim drukčije posložen život. Ja sam izgubila, uvjetno rečeno, gdje bi netko dobio. To je to. Talent. Ili znaš igrati ili ne znaš. Ja ne znam. I kad pokušam, vrati mi se.

[Perzefona]

Ex, to što je zlima činjenje zla užitak, ne znači da to uistinu jest užitak.

Govoriš kao da zli bolje prolaze u životu. Pa tada bi trebala biti glupa ili poremećena da ne slijediš njihov primjer. Pa svi želimo bolje proći u životu, to nam je imanentno.

Kajaznam, ljudi uživaju i u borbama pasa i pijetlova. Ma nabijem im njihov užitak.

[Emericzy]

Otkud crpiš teoriju da je život zlog čovjeka nužno prazan? Zato što ne dijelite iste vrijednosti? Kako znaš da je to ekvivalent deset sec orgazma?
Zli ljudi manje mare. Samim time, ako izračunamo vrijeme koje im otpada na nanošenje zla i neuroziranje oko toga i usporedimo ga s prosječnim neuroziranjem prosječnog čovjeka, ostaje sasvim dovoljno i više vremena za uživanje u životu. Zašto misliš da nisu sposobni za užitak?

Pa vidi se da im je život prazan. Svi oni žive te nimfomanski kompulzivne živote. Trče od šuta do šuta.

Ima ljudi koji zlo čine ali su kreativni. Tipični primjer bio je Picasso. teška pizda, ali genijalni kreativac. To je jedini način na koji zlo može opstati uz zadovoljstvo -- jer to nije ono pravo zlo. To je usputno zlo, nije radi zla nego jer taj čovjek ganja nešto drugo, što mu je neusporedivo važnije, pa mu svakodnevno naše 'dobro' bude irelevantno. To je kolateralno zlo, da tako kažem.

[Eks]

OK, pretpostavimo takvu osobu. Ja ju ne mogu vidjeti u kontekstu grijeha. Ako joj je zlo prirođeno, ona nije grešna; samo je zla. Ona je mentalno bolestan čovjek; zapravo ne zna što radi. Ne u našem smislu znanja. Slijepac nikad ne shvati što je svjetlo a što je mrak. Ne možeš ga staviti u naš svjetlo-mračni kontekst.

I drugo, baš kao slijepac, može takav čovjek djelovati ne znam kako zadovoljno, ali mi ipak znamo da mu pola života fali. I ma koliko bio prilagođen, nikad, nikad, nikad se ne bismo s njime mijenjali. Grozna nam je i sama pomisao. A gle, on je vidljivo sretan.

Dakle, zaključak je, jebeš takvu sreću.

Slijepac ima izoštrena druga osjetila. A to što mentalno bolesne osobe smatramo uskraćenima za neke naše dimenzije, well, neka društva se ne bi složila.
To što se ti ne bi mijenjao s tom osobom ne znači ama baš ništa dok je ona sretna.
Ne bih se ni ja mijenjala sa slijepcem. To ne znači da taj slijepac nije ispunjeniji i sretniji od mene.

[..a unda]

..
I drugo, baš kao slijepac, može takav čovjek djelovati ne znam kako zadovoljno, ali mi ipak znamo da mu pola života fali. I ma koliko bio prilagođen, nikad, nikad, nikad se ne bismo s njime mijenjali. Grozna nam je i sama pomisao. A gle, on je vidljivo sretan.

Dakle, zaključak je, jebeš takvu sreću.

najdrazi su mi emericijevski..dakle.


kako ti znas da on nije zadovoljan? kako ti znas da mu..kolko ono, pola zivota fali? kako to mozes znat ako nisi radio zlo?
..a da ne govorim jos tu sta sve ima.. ohohooo, sta si ti tu svasta pootvarao, ko da prodajes pandorine kutije, pa jos vices..jeftino, jeftno, navali narode, vruce ispod repa..

o onom.. s kim bi se ti onda mijenjao, tolko zao nisam..

pa je tu onda jos i sreca, pa taj, jel zaljucak eks makine..uf, blago..pravo blago..

[Eks]

Ex, to što je zlima činjenje zla užitak, ne znači da to uistinu jest užitak.

Govoriš kao da zli bolje prolaze u životu. Pa tada bi trebala biti glupa ili poremećena da ne slijediš njihov primjer. Pa svi želimo bolje proći u životu, to nam je imanentno.

Kajaznam, ljudi uživaju i u borbama pasa i pijetlova. Ma nabijem im njihov užitak.

Pa kažem ti da jesam glupa za to. Netko ne zna slikati, glup je za to. Ja sam glupa za manipulaciju i ostali set noževa koji ide uz zlo.

Pa vidi se da im je život prazan. Svi oni žive te nimfomanski kompulzivne živote. Trče od šuta do šuta.

Ima ljudi koji zlo čine ali su kreativni. Tipični primjer bio je Picasso. teška pizda, ali genijalni kreativac. To je jedini način na koji zlo može opstati uz zadovoljstvo -- jer to nije ono pravo zlo. To je usputno zlo, nije radi zla nego jer taj čovjek ganja nešto drugo, što mu je neusporedivo važnije, pa mu svakodnevno naše 'dobro' bude irelevantno. To je kolateralno zlo, da tako kažem.

Heh, sad dolazimo do zanimljivosti. Misliš da to što je bio kreativac umanjuje, alibira i čini njegovo zlo manjim zlom? Je, to jest pravo zlo. Koliko sam čitala, bio je smeće od čovjeka. Unesrećivao je ljude. To što mu to nije bio primarni cilj nema nikakve veze, nije ni mnogim drugim zlim ljudima, primarno im je nešto drugo, možda manje bitno od Picassovog genija, primjerice uspjeh u firmi, putovanja, nešto već, ali to ne znači da usput ne poharaju sve oko sebe. Jednako kao on. Ta izlika sebičnog genija ne pije vodu. Nije on bio zao jer je morao slikati, bio je zao jer je bio zao.

[Eks]

Evo vam primjer nečeg što mi je blisko, dakle, žudovska tematika. Maloprije povirim na naslovnicu i kliknem na ljubavnice. Neka sirotica se premišlja da pošalje ženi svog ljubavnika pismo u kojem joj obznanjuje da je on još uvijek s njom. Iako svi znaju za njih, žena zna, sve je transparetno, ali ona srlja do kraja jer je očajna i ne može više ni dana bez njega.
Jel to potez zle žene? Ne, to je potez jadnice. Ali je gesta zločesta, pokvarena. Niska. I kad god se prisjetim bilo koje primisli za osvetom nekom tko me povrijedio, nerado priznajem, ali to je išlo direkt iz očaja i svaki moj pokušaj da sam ga ikad sprovela u djelo bio bi potez očajnice, a ne zle žene. Zla žena bi dobila ono što želi, makar to bila samo osveta. Ne referiram se sad na ljubavništvo, bilo je više različitih situacija gdje bi netko odigrao savršeno u svoju korist, a ne ostao poražen i jadan.
Zla osoba se sveti s lakoćom, zadaje udarce s lakoćom, dobiva s lakoćom i još joj se dive i ne primjećuju to zlo ili ga barem cijene. Imaju respekta, jel. Strahopoštovanja.
Netko drugi naprosto ispadne jadan čineći nešto zlo.

[Perzefona]

Zla osoba se sveti s lakoćom, zadaje udarce s lakoćom, dobiva s lakoćom

Da, to je točno. Ali ona i daje ostaje nesretna. Činjenica što je i druge ljude unesrećila ne čini njezinu nesreću manjom.

Osveta nije sreća. To je nadomjestak. I to prilično neuspješan.

[elma]

Zašto mislite da su zli nesretni?! I zašto mislite da nisu svjesni svog zla, i svejedno sretni kad učine zlo?!

[..a unda]

..ex, pusti ti njih.

zlo postoji. sto je najgore ili najbolje..zlo je u nama, inace..kako ces ga prepoznat? aj, kako? e, sad tu dolazi nesto, zbir necega, okolnosti, obrazovanja, osjetljivosti, znatizelje u smislu da zelis neke stvari shvatiti, proniknuti, da vjerujes sebi, pa se onda tako neki procesi razvijaju na nacin da ih ti nekako odabires, da se ti nekako odnosis, da ti nekako mozes odlucit je li bas svako zlo zlo i je li bas svako zlo za zlo.

to ovako, nekako, kad se prica neformalno. ali, ako zelimo biti iskreniji prema sebi, stvarno iskreniji, onda moramo bit svjesni da je citava ta prica doba i zla, negdje emocionalno u nama, da je citav taj odnos nadomjestak za neku racionalnu spoznaju i odnos prema sebima, razumijevanje sebe, uvazavajuci sve ono sto u nama smatramo kvalitetnim i nekvalitetnim.
prica o dobru i zlu je ustvari prica nekog drugog podrucja, nametnutog nam podrucja koje zeli da se vise iracionalno odnosimo, nego racionalno..vise emotivno, nego osjetljivo..

tako da, mozes pricat o dobru i zlu onako, kao..zna se o cemu se govori, ali onda uvijek moras imati na umu da se ustvari ne zna o cemu se govori, a ako se govori,onda uvijek moras pitat..dobro i zlo..za koga? to je kolakovski nesto lijepo lagano natuknuo..tj ne samo kolakovski, ali pada mi on sada, neki njegovi opisi na pamet.
dobro i zlo, te kategorije vrijede u nekim drugim referentnim sustavima koji drze monopol na to, na taj odnos i ne mozes ti sada pricati o dobru i zlu van tog sustava. cim spomenes dobro i zlo, jedno zlo pocne trljat ruke.

nikako mi nije jasno kako se doslo od frend zone do dobra i zla..

[Eks]

Da, to je točno. Ali ona i daje ostaje nesretna. Činjenica što je i druge ljude unesrećila ne čini njezinu nesreću manjom.

Osveta nije sreća. To je nadomjestak. I to prilično neuspješan.

Ne znam, možda si u pravu. Ja sad zastupam tu tezu jer sam sama dosta puta zastupala tvoju tezu i istinski vjerovala da su zle osobe nesretne i na neki se način time i tješila.
Teško je i govoriti o apsolutnom zlu. Ponekad ljudi naprave neke mizerne stvari i eto, ponekad se pitam što osjećaju pritom, donosi li im zadovoljstvo nekoga sjebati jer mogu. Osvetiti se na neki svoj prizeman način. Osobno sam osvetu uvijek vezivala uz osjećaj nesreće i poniženja; ne bih se mogla osvetiti nekome, a da pritom ne ponizim i ne uznemirim/unesrećim sebe. No, vjerujem da je to zbog osjećaja krivnje. S kojim se zli ljudi izbore. Jest, znam dovoljno o psihologiji da znam i da osoba s takvim razvijenim obrambenim mehanizmima nije neki primjer sreće, mada, tko od nas nema obrambenih mehanizama, tko je apsolutno sretan... Ne znam, nemam odgovore.

[Eks]

..ex, pusti ti njih.

zlo postoji. sto jew najgore ili najbolje..zlo je u nama, inace..kako ces ga prepoznat? aj, kako? e, sad tu dolazi nesto, zbir necega, okolnosti, obrazovanja, osjetljivosti, znatizelje u smislu da zelis neke stvari shvatiti, proniknuti, da vjerujes sebi, pa se onda tako neki procesi razvijaju na nacin da ih ti nekako odabires, da se ti nekako odnosis, da ti nekako mozes odlucit je li bas svako zlo zlo i je li bas svako zlo za zlo.

to ovako, nekako, kad se prica neformalno. ali, ako zelimo biti iskreniji prema sebi, stvarno iskreniji, onda moramo bit svjesni d aje citava ta prica doba i zla, negdje emocionalno o nama, da je citav taj odnos nadomjestak za neku racionalnu spoznaju i odnos prema sebima, uvazavajuci sve ono sto u nama smatramo kvalitetnim i nekvalitetnim.
prica o dobru i zlu je prica nekog drugog podrucja, nametnutog nam podrucja koje zeli da se vise iracionalno odnosimo, nego racionalno..vise emotivno, nego osjetljivo..

tako da, mozes pricat o dobru i zlu onako, kao..zna se o cemu se govori, ali onda uvijek mora imati na umu da se ustvari ne zna o cemu se govori, a ako se govori,onda uvijek moras pitat..dobro i zlo..za koga? to je kolakovski nesto lijepo lagano natuknuo..tj ne samo kolakovski, ali pada mi on sada, neki njegovi opisi na pamet.
dobro i zlo, te kategorije vrijede u nekim drugim referentnim sustavima koji drze monopol na to, na taj odnos i ne mozes ti sada pricati o dobru i zlu van tog sustava. cim spomenes dobro i zlo, jedno zlo pocne trljat ruke.

nikako mi nije jasno kako se doslo od frend zone do dobra i zla..

Ja to gledam na način da sam uradila neke loše stvari, ali sam ih uglavnom sama poplaćala. To je razlika mene i zlog čovjeka koji drugima ispostavi račune. Jasno mi je da u meni ima zla. Samo, očito nije razvijen instrument. Ne znam se njime služiti da dobijem ono što trebam. Neki znaju. To je sva razlika. I ne znam zašto bi nužno bili nesretniji od mene. Možda sam i ja mizerna na svoj način što uopće smatram da bi bilo korisno biti zao i time i sretniji. Šta ja znam.

Mene da pitaš kako sjebati nekoga sad i ovog trena, ja ne bih znala. Glupa sam za to. Jednostavno ne bih znala. Ako sjebem nekoga, to je slučajno i uvijek pritom sjebem sebe jednako ili više. Ok, vjerojatno ne uvijek, ali uglavnom.
Da me pitaš bih li to voljela sad znati, bih. I vjerojatno da mi sad dođe neka zla osoba i izloži plan, ja bih jer mi to ne bi palo na pamet uopće.

[Emericzy]

Slijepac ima izoštrena druga osjetila. A to što mentalno bolesne osobe smatramo uskraćenima za neke naše dimenzije, well, neka društva se ne bi složila.
To što se ti ne bi mijenjao s tom osobom ne znači ama baš ništa dok je ona sretna.
Ne bih se ni ja mijenjala sa slijepcem. To ne znači da taj slijepac nije ispunjeniji i sretniji od mene.

Hmmm... idemo u širinu, a ja imam posla. Tek sam na trećem poglavlju romana, a ima ih četrdeset. A rokovi stišću.

Kužim što hoćeš reći, ali...

Kako bi ti ocijenila sreću nego subjektivno, po svojim kriterijima? Ne postoje objektivni kriteriji sreće. To ti može izgledati neadekvatno, ali ne vjerujem da zapravo jest.

Gle, da sakupiš jako puno ljudi koje bi svrstala u 'normalne' vidjela bi da tvoji subjektivni kriteriji ipak među njima imaju jaku dozu univerzalnosti. Normalni se ljudi više-manje slažu u subjektivnom poimanju sreće.

Dakle, ipak se na njih i na neke konvencionalne kriterije -- recimo konstruktivnu uklopljenost u društvo -- možeš poprilično sigurno osloniti. A onda proučiš živote zlih i lako u njima vidiš elemente psihopatologije. Dakle, riječ je o bolesnim životima. Životima kojima puno fali.

Jest, oni možda nisu toga baš potpuno svjesni, ali ti bogme jesi. I to ipak nešto znači. Da ne znači, kako je Perze rekla, i mi 'normalno' željeli bismo biti kao ti zli. A ne želimo. Ili bismo željeli biti sretni kao corgiji engleske kraljice, koji su preglupi da bi bili nesretni. A ne želimo. Ne želimo biti s rupom u emocijama koje smo nesvjesni. Ta nam je ideja grozna.

Možeš ti tumačiti koliko hoćeš da je gljiva zapravo subjektivno sretna, ali to nikako ne zvuči istinito. Ni 'sreća' zlih, koliko god mi trkeljali o njoj, ne zvuči sretno.

[Perzefona]

..ex, pusti ti njih.

zlo postoji. sto je najgore ili najbolje..zlo je u nama, inace..kako ces ga prepoznat?

Nije mi jasno zašto ti sad to pišeš kao da je itko od nas to negirao. Naravno da postoji, i to baš u nama. Pitanje je što činimo s njim kad ga uočimo i kad želi prevladati.

Ja sam prva ovdje rekla da sam lažljivica i manipulatorica par excellence. Često se zapravo čudim i zgražam nad time kako ljudi loše lažu i kako su im namjere prozirne. Ja bih to puno bolje. Da vidim neki dobitak u tome.

Ex, najnoviji primjer iz mog kolektiva. Dvije su kolegice postupile zbilja zlo, jako zlo. I to zbog egzistencijalnog, golog straha. Radilo se o preraspodjeli poslova i zaduženja. Ja sam se istinski zgrozila nad njihovim postupkom. Bilo me sram umjesto njih. I gle, nakon samo dva tjedna cijeli kolektiv zna što su napravile. Nisu uspjele, nitko nije stradao, ni one same. Ma nisu one htjele nikog zajebati, samo su tako slijepo i panično grabile sebi ne misleći na druge, da bi zbog njihovog postupka jedna kolegica mogla završiti kao tehnološki višak, na burzi. Nisu one mislile nju na ulicu otjerat, nego su se bezumno bojale za svoje guzice. I gle, cijeli kolektiv osuđuje njihovu reakciju. Svima su se smučile. I svi ih osuđuju. Ne bih im bila u koži.

Kad sam jednu od njih pitala zašto se tako nerazumno i sebično ponaša, jer da jedna od nas može završiti bez posla, odgovorila mi je: "Ne razumijem zašto se ti uzrujavaš, pa nećeš ti biti višak." Meni je skoro pozlilo od njezinog odgovora.

[Emericzy]

Heh, sad dolazimo do zanimljivosti. Misliš da to što je bio kreativac umanjuje, alibira i čini njegovo zlo manjim zlom? Je, to jest pravo zlo. Koliko sam čitala, bio je smeće od čovjeka. Unesrećivao je ljude. To što mu to nije bio primarni cilj nema nikakve veze, nije ni mnogim drugim zlim ljudima, primarno im je nešto drugo, možda manje bitno od Picassovog genija, primjerice uspjeh u firmi, putovanja, nešto već, ali to ne znači da usput ne poharaju sve oko sebe. Jednako kao on. Ta izlika sebičnog genija ne pije vodu. Nije on bio zao jer je morao slikati, bio je zao jer je bio zao.

Ne, ne bih rekao, ali (naravno) ne mogu biti siguran. Da, to jest pravo zlo, ali ja ga ne bih sa sigurnošću nazvao grijehom. Jer mi se ne čini da je radio zlo radi zla, nego zato jer mu je tio bilo irelevantno. Jebalo mu se što je onu plavu unesrećio, kad je od nje izvukao deset genijalnih portreta. A kad je bila nesretna, baš je imala taj fascinantni izgubljeni pogled na licu koji mu je fenomenalno 'sjedao' na kist. Umjetnost je iz te perspektive teško objasniti. A i inače ju nije jako lagano objasniti. (A ovdje tome i nije mjesto.)

A ovi ostali nisu umjetnici. Menadžeri koji čine zlo najobičniju su psihopati. nema u tome što rade nikakvog duha, nikakve umjetnosti. Sve je to samo prazna vještina. Psihologija vrhunskog poslovnjaka začudno je slična psihologiji patoloških kriminalaca, znaš li to?

[Eks]

Ne, ne bih rekao, ali (naravno) ne mogu biti siguran. Da, to jest pravo zlo, ali ja ga ne bih sa sigurnošću nazvao grijehom. Jer mi se ne čini da je radio zlo radi zla, nego zato jer mu je tio bilo irelevantno. Jebalo mu se što je onu plavu unesrećio, kad je od nje izvukao deset genijalnih portreta. A kad je bila nesretna, baš je imala taj fascinantni izgubljeni pogled na licu koji mu je fenomenalno 'sjedao' na kist. Umjetnost je iz te perspektive teško objasniti. A i inače ju nije jako lagano objasniti. (A ovdje tome i nije mjesto.)

A ovi ostali nisu umjetnici. Menadžeri koji čine zlo najobičniju su psihopati. nema u tome što rade nikakvog duha, nikakve umjetnosti. Sve je to samo prazna vještina. Psihologija vrhunskog poslovnjaka začudno je slična psihologiji patoloških kriminalaca, znaš li to?

On je to radio zbog umjetnosti, a oni zbog profita. Svatko se klanja nekom svom bogu, zar ne?
Iz pozicije nekog tko je ranjavao riječima i koristio nečije kao i vlastite izgubljenosti i rane kao materijal za umjetnost, vrlo dobro znam koliko je zavodljiva zamka pravdanja da si nekog sjebao zbog umjetnosti. Ili sebe samog. Ali, to je puka obmana. Zlo je zlo i nije manje zlo ako je urađeno zbog dolara ili par slika/pjesama itd.
Znam to za menadžere.

Umjetnost je specifična jer za razliku od prostog i prljavog novca daje iluziju istančanosti umjetnikove duše, bogatstva unutarnjeg svijeta, a netko s paletom nutrine baš i ne može biti puki psihopat, zlica lišena slojeva, ne? Ili ipak može? Može li psihopat stvoriti umjetničko djelo? Nije zlo baš uvijek banalno. A to što je usputno, želiš reći, zbog više svrhe je učinjeno? Nije to onda usputno. To je tek promišljeno. Ima li veće obijesti od slikanja/pisanja tuđom "krvlju" i prezentiranja toga kao nužnog sredstva? To što to vrijedi više od novca, iako ima svoju vrijednost u istome, ne znači da je to zlo usputno. Baš kao što menadžer čini zlo da bi postigao profit, tako umjetnik u ovom slučaju čini zlo da bi izvukao najbolje iz sebe kao stvaraoca. Druga je stvar što to želimo mistificirati i odbijamo priznati da umjetnika i menadžera zapravo pogoni ista vrsta prostakluka i zla.
Umjetnik samo ima bolje manire. I savršen alibi. Otmjen, štoviše.

[..a unda]

Nije mi jasno zašto ti sad to pišeš kao da je itko od nas to negirao. Naravno da postoji, i to baš u nama. Pitanje je što činimo s njim kad ga uočimo i kad želi prevladati.

Ja sam prva ovdje rekla da sam lažljivica i manipulatorica par excellence. Često se zapravo čudim i zgražam nad time kako ljudi loše lažu i kako su im namjere prozirne. Ja bih to puno bolje. Da vidim neki dobitak u tome.

Ex, najnoviji primjer iz mog kolektiva. Dvije su kolegice postupile zbilja zlo, jako zlo. I to zbog egzistencijalnog, golog straha. Radilo se o preraspodjeli poslova i zaduženja. Ja sam se istinski zgrozila nad njihovim postupkom. Bilo me sram umjesto njih. I gle, nakon samo dva tjedna cijeli kolektiv zna što su napravile. Nisu uspjele, nitko nije stradao, ni one same. Ma nisu one htjele nikog zajebati, samo su tako slijepo i panično grabile sebi ne misleći na druge, da bi zbog njihovog postupka jedna kolegica mogla završiti kao tehnološki višak, na burzi. Nisu one mislile nju na ulicu otjerat, nego su se bezumno bojale za svoje guzice. I gle, cijeli kolektiv osuđuje njihovu reakciju. Svima su se smučile. I svi ih osuđuju. Ne bih im bila u koži.

Kad sam jednu od njih pitala zašto se tako nerazumno i sebično ponaša, jer da jedna od nas može završiti bez posla, odgovorila mi je: "Ne razumijem zašto se ti uzrujavaš, pa nećeš ti biti višak." Meni je skoro pozlilo od njezinog odgovora.

ne znam jel netko negirao, a jel spomenuo?

sto cinimo s njim? nije to bitno. sto cinimo sa sobom, eee, to je vec nesto.

zatim, pitanje koje je meni vaznije jest.. kad ga to uocimo? kako se odnosimo prema onom koji ga je uocio prije? a mi mu npr, ne vjerujemo.

primjeri, misljenja o nama samima, posipanje pepelima, pokusaji samokritike, to su detalji, nisu cak ni ilustracije, svatko takvih prica ima na desetke, na stotine, puno tih manifestacija, senzacija, dozivljaja..
kazem to mi je sve irelevantno.
ali kad vec spominjes taj svoj zaposlenicki slucaj, meni je tu najzanimljivije..najzanimljivija tvoja reakcija, tvoje pitanje zasto su to ucinile? ..o, zasto?
sto si ti tim pitanjem dobila? ..tko je uopce dobio? ..zamisli. netko napravi nesto zbog cega se, pretpostavimo, osjeca lose. ali, tako je kako je, napravio je to, pustimo sad motive, procjene, kairose, opravdanja, strah cak.. eto, sama si ovdje spomenula strah..bitno je da su na neki nacin svjesni da su postupili kako su postupili. i u citavoj toj situaciji, koja je vjerojatno sama po sebi nekako, konfuzna, intezivna, emotivna, sami razlozi i motivi se mogu nekako ogolit do neke jednostavnosti, ali uvijek se radi o zapetljaju nekom vise stanja, emocija, cije rezultante nije uviijek bas tako lako sam sebi definirati.
i u takvoj nekoj situaciji, odnosu, nerazumijevanju i sebe i ko zna cega sve, nego proradi samo onaj neki ego, opstanak.. ti pitas..zasto? zasto si to napravio?
sta ti mislis o toj svojoj reakciji ili ne znam..manifestaciji neceg, nekog?

bilo sto. npr, muz nesto ucini, sto nije bas nesto za pohvalit se, ne mora bit nista strasno ili tragicno, ali zena (naravno, dozvoljavam i zamjene uloga) uvrijedjena ili ne znam, pogodjena tim postupkom, podatkom..i uopce ne mora znacit da je bas to bilo toliko znacajno za tu emocionalnu povredu, zena reagira tako pitajuci muza..zasto? ide za njim po kuci i pita ga..zasto? tj, zeli znat, zeli razumjet, a mozda muz ne zna zasto je to napravio, nema odgovora u tom trenutku, ni sebi, ni drugima, ali dostize ga pitanje..zasto? ..kao da ga on sam sebi negdje ne postavlja.

sta ti mislis, radi li se tu o agresiji i ako da, kakvoj?