[Byrone, je li ovo "susjedni topic"?]
ex_anais » wrote:Ovo nije tema o tuzi.
Nego o stvarima koje vas diraju do nekog čudnog ruba ganuća, ljepote, melankolije, stisnuća srca. Sretne tuge. Olja Savičević ima jedan stih koji to najbolje opisuje
"navečer dok gledam svjetla trajekta koji odlazi , umrem od tuge. kome to objasniti?"
Ima i Branko Ćopić jednu priču koja pogađa u sridu.
...Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.
Bašta sljezove boje...aj pročitajte, ako treba i ponovo, vi koji ovdje pišete. Ima je na netu na svakom ćošku. Aj, svidjet će vam se, znam da oće.
Glede mene:
-Nakon što se ljetni pljusak s onim krupnim kapima obruši po jednom gradu, onaj istodobni miris prašine i nečeg iskričavog*, što te i guši i tjera da ga duboko udišeš.
Dok sam ga često mirisala-smetao mi je, dapače bio je jedna od rijetkih stvari koja mi je, u toj dobi, kvalitetno išla na živac. Prvi put kad sam namirisala ljetni pljusak u drugom gradu, moj mi je mris počeo falit. Fali mi i danas.
-Jedan od tatinih "poslova" bilo je i objavljivanje prvog snijega. Ne znam kako je to počelo, da li smo brat i ja tražili da to napravi ili je on mislio da nam to treba reći, uglavnom, čak i kad bi zapadao u vrijeme dok spavamo, nježno nas je budio, a mi bi dotapkali do prozora i gledali. Meni je i danas refleksna asocijacija na prve pahulje-tata. O.K., nije ni on imun na sve to, o prvom snijegu me i danas obavijesti, doduše najčešće preko telefona-više ne živimo u istom gradu.
Ah da, ne zove samo ćer, zove i sina. Super su mi je što se onaj međed od mog brata raznježi na takve stvari. Simpatično mi je gledat ga što mu je istodobno i ugodno i neugodno.
-Ma, ima još puno tog, jedna rijeka kakve nigdje nema, pa onaj jedan bagrem o kom mi je teško pisat, ama cijeli sepet prepun slika djetinjstva.
*Znam da je to ozon, al ozon je riječ koja nikako ne paše u tom doživljaju. Jer onomad, kad sam imala priliku to mirisati, nisam koristila tako komplicirane riječi.
). Ima tu nešto posebno, što u nikog drugog, nigdje drugdje nisam uhvatila. Ne znam jel ista osoba ili je do Sarajeva... iako nikad nisam bila, a imam veliku želju, nešto posebno osjetim na spomen Sarajeva, drag mi je taj grad, jako jako.
A znam, znam, ima logike. Ali nema pomoći. 
bio je izvor u istom selu.
