ex_anais » wrote:Malo mi je preširoka definicija. Ja ne poznajem mnogo ljudi koji nemaju problema sa sobom ili okolinom.

Zato rekoh, imaš hrpu kriterija normalnosti.
Prvi je recimo ovaj statistički - ako je nešto često, onda je normalno. No, što ćemo onda s nekim tko ima IQ od 156? Jel on nenormalan? Po tom kriteriju jest, ali ne znam koliko bi bilo zgodno prikeljiti mu etiketu nenormalnosti.
Onda imaš ovaj medicinski kojeg je Bajron spomenuo. Zdravlje = odsutstvo bolesti. Zna se koji su simptomi potrebni za dijagnosticiranje kojeg poremećaja. Problem s tim je što su ti kriteriji provizorni, neka asocijacija je rekla da nešto mora biti određenog intenziteta i učestalosti, s recimo 4 od 6 simtpoma da bi se zvalo poremećajem. A što ako osoba ima 3 simptoma? Jesu li jednako "nenormalne" dvije osobe, od kojih jedna ima simptome 1, 3 i 6, a druga 1, 2 i 5? Uostalom, ako dovoljno ustrajno kopaš, vjerojatno ćeš naći nešto.
Ne postoje zdravi, postoje nepregledani. 
Treći ti je normativni kriterij, koji je donekle sličan ovom statističkom. Nećeš tući dijete jer se to ne radi. Ali to se ne radi zato što smo se tako dogovorili; prije 200 godina bi rijetko tko imao problem s tim. Taj je kriterij nesretan zbog svoje ovisnosti o prostorno-vremenskom kontekstu.
I, na kraju, imaš subjektivni kriterij. On je dobar za neke stvari (dakle, ako je nekome teško i depresivan je, tko sam ja da mu velim da nije?), ali imaš hrpu poremećaja, "nenormalnosti" (prema drugim kriterijima) koji ne uključuju osobnu patnju. Npr. jedan narcis je sasvim zadovoljan u životu sve dok je po njegovom, i iako okolina vidi njegov poremećaj, on neće smatrati da nešto nije u redu s njim.
Dakle, da, možemo govoriti o normalitetu, ali onda kad smo usuglašeni oko kriterija.
Samo, uvijek ostaje problem što neke stvari ne možeš "podvesti" ni pod jedan kriterij. Npr., što se smatra "normalnim" tugovanjem nakon smrti voljene osobe? Gdje je tu granica između normalnog i nenormalnog? Iskreno, osobno bih se vrlo teško upustila u takve klasifikacije.