Priče s plavog kauča

[Bios]

Ali, mislim da "dijagnoza" ne znači nužno "nenormalnost". I inače je pitanje granice razdvajanja (ne)normalnih škakljiva stvar. Dijagnoza može biti "opis prirode" - konačno, ne postavljamo li svi svoje privatne "dijagnoze" za ljude iz našeg života? To što će se, ne znam, nečija sklonost svađanju ili tvrdoglavost ili što već, stručno opisati nekim zlokobnijim riječima, ne znači da je taj netko "nenormalan" u smislu u kojem rabimo tu riječ.

Naposlijetku, ti znaš da je "normalnost" prosječna i dosadna?

Rekla sam već da nije neka opasna dijagnoza. Jednostavno su našli ime za skup simptoma (ne znam koji je ispravan izraz, možda taj "opis prirode"), koji su nekome smetali, a meni su samo dio mene.

I ne bih rekla da je "normalnost" prosječna i dosadna. Većina ljudi je normalna, a nisu baš svi dosadni.

[Almost Rosey]

Normalnost je zajebana zato što ima preko nekoliko kriterija za određivanje, a i zbog toga što s druge strane, ako odredimo što je normalno, uvijek moramo imati nenormalno.

[Potjeh]

Meni je normalnost u ovom kontekstu sinonim za prosječnost. Ako se pitam je li nešto normalno onda se ustvari pitam je li to prosječno.

[Lord Byron]

Koja bi to dijagnoza opisivala tvrdoglavost?
I što bi bila prava nenormalnost za razliku od ove blage, opisne?

Znam da kasnim, ali dan je bio dug.

Dakle, po pitanju tvrdoglavosti: ne tako doslovno, ne tako doslovno...

Po pitanju (ne)normalnosti: kao prvo, mislim da je to temeljito neprimjerena riječ - ne zbog neke "pristojnosti" ili političke korektnosti, nego zbog jednostavne činjenice da je "normalnost" po svome značenju prosječnost ili "učestalost".

Možda je bolje govoriti o "zdravlju", na isti način na koji govorimo o zdravlju koje nije samo "odwsustvo bolesti". "Zdrav" je, po meni, svatko tko nema problema sâm sa sobom niti sa svojom okolinom. Sve drugo mi se čini nebitno.

Kao i svaka lapidarna definicija, i ova se može karikirati na razne načine, ali mi slim da je jasno što pokušavam reći.

[aisling]

Ovo s okolinom je malo zajebano. Ako je okolina zajebana. Na koju okolinu misliš?

[Eks]

Malo mi je preširoka definicija. Ja ne poznajem mnogo ljudi koji nemaju problema sa sobom ili okolinom.

[Lord Byron]

Ovo s okolinom je malo zajebano. Ako je okolina zajebana. Na koju okolinu misliš?

Rekao sam, postoji milijun specifičnih situacija.

Ne bih sad preopširno, pokušat ću opet ukratko: jedna je stvar ako je čovjek u nekoj zajebanoj mikro-okolini - ali, druga je stvar ako je uvjeren da baš svi voze pogrešnom stranom ceste. Tako nekako .

"Ne-zdravost", rekao bih, počinje kad čovjek ima problema u funkcioniranju; sâm ili s drugima. Još jedna jako pojednostavljena rečenica.

[Lord Byron]

Malo mi je preširoka definicija. Ja ne poznajem mnogo ljudi koji nemaju problema sa sobom ili okolinom.

Ako izuzmeš one koji imaju problema s okolinom zbog elementarnog "nepripadanja" toj okolini, zbog "pogrešne spojenosti", onda se brojka "problematičnih" smanjuje.

Mislim da bi "ne-zdrav" imao problema s, manje-više, svakom okolinom.

[Eks]

Eh, to je već teže provjerljivo. No dobra je stvar ako je problem u osobi onda se to može i promijeniti. Ako je problem u okolini, jebeš ga.

[aisling]

Koliko ovdje pričamo o tome kako se 'normalnima' od strane drugih prišivaju razne dijagnoze iz raznih razloga, meni se nekad učini nešto drugo. KO da je postalo poželjno imati neku dijagnozu, poremećaj. Ne znam. Nekad mi se učini da ljudi sami sebi prišiju nešto, i onda ko da se ponose time. Zašto to?

[A.P.]

It gives them meaning. Inače su dosadni, bljedoliki, bez hobija, smisla i ičega, al kad imaju dijagnozu super su i posebni i imaju o čemu pričat sa susjedom. True story

[Almost Rosey]

Malo mi je preširoka definicija. Ja ne poznajem mnogo ljudi koji nemaju problema sa sobom ili okolinom.

Zato rekoh, imaš hrpu kriterija normalnosti.

Prvi je recimo ovaj statistički - ako je nešto često, onda je normalno. No, što ćemo onda s nekim tko ima IQ od 156? Jel on nenormalan? Po tom kriteriju jest, ali ne znam koliko bi bilo zgodno prikeljiti mu etiketu nenormalnosti.
Onda imaš ovaj medicinski kojeg je Bajron spomenuo. Zdravlje = odsutstvo bolesti. Zna se koji su simptomi potrebni za dijagnosticiranje kojeg poremećaja. Problem s tim je što su ti kriteriji provizorni, neka asocijacija je rekla da nešto mora biti određenog intenziteta i učestalosti, s recimo 4 od 6 simtpoma da bi se zvalo poremećajem. A što ako osoba ima 3 simptoma? Jesu li jednako "nenormalne" dvije osobe, od kojih jedna ima simptome 1, 3 i 6, a druga 1, 2 i 5? Uostalom, ako dovoljno ustrajno kopaš, vjerojatno ćeš naći nešto. Ne postoje zdravi, postoje nepregledani.
Treći ti je normativni kriterij, koji je donekle sličan ovom statističkom. Nećeš tući dijete jer se to ne radi. Ali to se ne radi zato što smo se tako dogovorili; prije 200 godina bi rijetko tko imao problem s tim. Taj je kriterij nesretan zbog svoje ovisnosti o prostorno-vremenskom kontekstu.
I, na kraju, imaš subjektivni kriterij. On je dobar za neke stvari (dakle, ako je nekome teško i depresivan je, tko sam ja da mu velim da nije?), ali imaš hrpu poremećaja, "nenormalnosti" (prema drugim kriterijima) koji ne uključuju osobnu patnju. Npr. jedan narcis je sasvim zadovoljan u životu sve dok je po njegovom, i iako okolina vidi njegov poremećaj, on neće smatrati da nešto nije u redu s njim.

Dakle, da, možemo govoriti o normalitetu, ali onda kad smo usuglašeni oko kriterija.
Samo, uvijek ostaje problem što neke stvari ne možeš "podvesti" ni pod jedan kriterij. Npr., što se smatra "normalnim" tugovanjem nakon smrti voljene osobe? Gdje je tu granica između normalnog i nenormalnog? Iskreno, osobno bih se vrlo teško upustila u takve klasifikacije.

[Eks]

Koliko ovdje pričamo o tome kako se 'normalnima' od strane drugih prišivaju razne dijagnoze iz raznih razloga, meni se nekad učini nešto drugo. KO da je postalo poželjno imati neku dijagnozu, poremećaj. Ne znam. Nekad mi se učini da ljudi sami sebi prišiju nešto, i onda ko da se ponose time. Zašto to?

Mislim da si nitko normalan ne želi prišiti dijagnozu. Nisam ni čula za takav primjer. Ali primijetila sam da su npr. razna depresivna stanja jako raširena i da stresan način života uzima svoj danak. Nekom to može izgledati kao prenemaganje, ali opet, nitko normalan si ne želi nikakvu dijagnozu. A ako se njome hvali onda je i opravdava. Zbog f-ova se dobivaju otkazi, teško da netko želi namjerno biti stigmatiziran.

[Eks]

A što ako osoba ima 3 simptoma? Jesu li jednako "nenormalne" dvije osobe, od kojih jedna ima simptome 1, 3 i 6, a druga 1, 2 i 5? Uostalom, ako dovoljno ustrajno kopaš, vjerojatno ćeš naći nešto. Ne postoje zdravi, postoje nepregledani.

Naravno. Svatko ima nešto. Svjestan ili ne. Samo neki mogu s tim na kraj, a nekima se nakupi previše pa onda dobiju potvrdu koju zovemo dijagnoza. Netko tko to hendla neće dobiti nikakvu potvrdu samim time što nema potrebu otići stručnoj osobi. Da ode, dobio bi nešto zasigurno.

Treći ti je normativni kriterij, koji je donekle sličan ovom statističkom. Nećeš tući dijete jer se to ne radi. Ali to se ne radi zato što smo se tako dogovorili; prije 200 godina bi rijetko tko imao problem s tim. Taj je kriterij nesretan zbog svoje ovisnosti o prostorno-vremenskom kontekstu.
I, na kraju, imaš subjektivni kriterij. On je dobar za neke stvari (dakle, ako je nekome teško i depresivan je, tko sam ja da mu velim da nije?), ali imaš hrpu poremećaja, "nenormalnosti" (prema drugim kriterijima) koji ne uključuju osobnu patnju. Npr. jedan narcis je sasvim zadovoljan u životu sve dok je po njegovom, i iako okolina vidi njegov poremećaj, on neće smatrati da nešto nije u redu s njim.

Da. Neki teški poremećaji utječu zapravo samo na okolinu dotičnog dok on nema potrebu za liječenjem jer ono i ne bi imalo smisla vjerojatno pošto nema simptoma nego je to takav ustroj ličnosti. Jedino ako ujedno ima i poremećaje raspoloženja onda će liječiti to.

Dakle, da, možemo govoriti o normalitetu, ali onda kad smo usuglašeni oko kriterija.
Samo, uvijek ostaje problem što neke stvari ne možeš "podvesti" ni pod jedan kriterij. Npr., što se smatra "normalnim" tugovanjem nakon smrti voljene osobe? Gdje je tu granica između normalnog i nenormalnog? Iskreno, osobno bih se vrlo teško upustila u takve klasifikacije.

Tanka je linija.

No, ovako laički, ljudi sebe smatraju normalnima dok mogu sami rješavati svoje probleme. Onog trena kad netko prizna da ga je neki problem nadišao i potraži stručnu pomoć on se izdvojio iz te skupine.

[..a unda]

..sta je munjeni i maniti, jos vam je ziv topik?

[Lord Byron]

No, ovako laički, ljudi sebe smatraju normalnima dok mogu sami rješavati svoje probleme.

Dok misle da mogu sami rješavati svoje probleme.

Možda je dobra usporedba s umornim vozačem i odlukom o zaustavljanju i snu.

[..a unda]

..

No, ovako laički, ljudi sebe smatraju normalnima dok mogu sami rješavati svoje probleme.

..bezveze. uvijek sam se smatrao turbonormalnim, a nikad nisam uspio rijesiti nijedan svoj problem. barem se ne sjecam.

ukratko, kad budem uspio rijesit neki svoj problem, bit ce frka, tek cu onda ozbiljno trebat psihijatra, ma tim citav..

[Eks]

..bezveze. uvijek sam se smatrao turbonormalnim, a nikad nisam uspio rijesiti nijedan svoj problem. barem se ne sjecam.

ukratko, kad budem uspio rijesit neki svoj problem, bit ce frka, tek cu onda ozbiljno trebat psihijatra, ma tim citav..

Ne brini, neće te primiti.

[Tea Tree]

U trendu dizanja starih tema.

..bezveze. uvijek sam se smatrao turbonormalnim, a nikad nisam uspio rijesiti nijedan svoj problem. barem se ne sjecam.

ukratko, kad budem uspio rijesit neki svoj problem, bit ce frka, tek cu onda ozbiljno trebat psihijatra, ma tim citav..

Ne brini, neće te primiti.

Ovo je značilo onda da se trebao naručiti za neki neodređeni termin u neodređenoj budućnosti, ako mu zatreba, da bude prvi na redu.

Pa da vidimo, je li se bar naručio ili je na listi čekanja za narudžbu.

[Eks]

U trendu dizanja starih tema.





Ovo je značilo onda da se trebao naručiti za neki neodređeni termin u neodređenoj budućnosti, ako mu zatreba, da bude prvi na redu.

Pa da vidimo, je li se bar naručio ili je na listi čekanja za narudžbu.

A ne, ne to. Nego je teško osigurati tim psihića. Recimo, kako Unda često ide u digresije i ima obično deset pravaca ili točaka onda bi se svaki psihić trebao pozabaviti jednom od točaka.

Kasnije bi tim psihića išao drugom timu psihića na oporavak.

[Tea Tree]

Dok unda čeka svoj red na listi čekanja za narudžbu za termin u nekoj budućnosti, evo da ja iznesem svoj nedavno spomenuti problem.

Ja ne mogu kuhati. A, baš volim jesti.

Postoji li neka terapija da iz mene istjera Sotonu koja mi stvara otpor prema šparetu, sjeckanju, dinstanju i ostalim procesima koji se tiču pripremanja hrane?

Ima li netko od trkeljaša tko stanuje blizu mene, a voli kuhati? Spremna sam platiti i skupljati lončiće svaki dan. : očajna:
Možda bi me neki vrtić primio u pretplatnički odnos? Mada ja ne završavam s poslom u radno vrijeme vrtića pa bi možda to bilo problematično.

(je li ovo uopće pitanje za ovaj topik ili je prikladniji pdf gastronomija? )

[Tea Tree]

A ne, ne to. Nego je teško osigurati tim psihića. Recimo, kako Unda često ide u digresije i ima obično deset pravaca ili točaka onda bi se svaki psihić trebao pozabaviti jednom od točaka.

Kasnije bi tim psihića išao drugom timu psihića na oporavak.

Je li to nešto kao u onim crtežima, kad trebaš spojiti točke s brojevima da bi se dobio oblik predmeta/cvijeta/životinje?

Onda bi timovi psihića davali takve crteže jedni drugima, a pobjednički bi bio onaj tko bi napravio zajebaniji crtež, da ga druga tim nije u stanju povezati po točkama?

[Eks]

Ja ne mogu kuhati. A, baš volim jesti.

Zašto želiš kuhati?

Postoji li neka terapija da iz mene istjera Sotonu koja mi stvara otpor prema šparetu, sjeckanju, dinstanju i ostalim procesima koji se tiču pripremanja hrane?

Što osjećaš prema šporetu?
Mislim da bi trebala svaki dan provesti kvalitetno vrijeme s šporetom. Ne nužno i dugo. Početi s pet minuta, produžavati svaki drugi dan na još dvije. Kad osjetiš da se otpor smanjuje, onda ćemo nastaviti.

Ima li netko od trkeljaša tko stanuje blizu mene, a voli kuhati? Spremna sam platiti i skupljati lončiće svaki dan. : očajna:

Mulica. Ali ona nije blizu tebe.

Možda bi me neki vrtić primio u pretplatnički odnos? Mada ja ne završavam s poslom u radno vrijeme vrtića pa bi možda to bilo problematično.

Jeste li ikad prije razmišljali o trovanju djece?

(je li ovo uopće pitanje za ovaj topik ili je prikladniji pdf gastronomija? )

[Eks]

Je li to nešto kao u onim crtežima, kad trebaš spojiti točke s brojevima da bi se dobio oblik predmeta/cvijeta/životinje?

Onda bi timovi psihića davali takve crteže jedni drugima, a pobjednički bi bio onaj tko bi napravio zajebaniji crtež, da ga druga tim nije u stanju povezati po točkama?

Mogu i heklati.

Cilj je da na kraju seanse budu

[Tea Tree]

Zašto želiš kuhati?

Ne želim. Ali, kako ću jesti cušpajze i variva u svojoj kući?
Kad me zovu u goste, onda ispeku nekakve mesine, kao treba se iskazati pred gostima.

Ja bih poriluk varivo. Ali ne da ga ja kuham.

Što osjećaš prema šporetu?

Mislim da je problem što ga doživljavam aseksualno.

Mislim da bi trebala svaki dan provesti kvalitetno vrijeme s šporetom. Ne nužno i dugo. Početi s pet minuta, produžavati svaki drugi dan na još dvije. Kad osjetiš da se otpor smanjuje, onda ćemo nastaviti.

Par puta tjedno provedem nekoliko minuta u njegovoj blizini. Dok stavim vodu za čaj ili kavu. I kad voda zakuha, onda dok napravim čaj ili kavu.
Nakon tog čina se brzo udaljim od objekta.

Mulica. Ali ona nije blizu tebe.

Pa možda bih se ja mogla preseliti kod Mulice. : pristaje na sve:

Jeste li ikad prije razmišljali o trovanju djece?

Otrovana djeca nisu jestiva.

Samo da se dogovorimo (To Whom It May Concern), ja ne bih baš toliko rajčice u saftu, mljeveno meso bi trebalo biti samo junetina, nikako miješano i nipošto ne želim špek ili slične dodatke u punjenim paprikama (ovo zato što dosta ljudi ima običaj to stavljati, da zamiriši ).