Da ne biste rekli da sam namjestio na okruglo deset milijardi, namjerno sam ukupne rashode državnog proračuna u travnju ove godine ostavio na 9,999 milijardi kuna”, rekao je okupljenima na konferenciji Tržišta novca u Opatiji 9. svibnja pomoćnik ministra financija i glavni državni rizničar Miljenko Fičor.
A kako su ukupni prihodi proračuna u travnju dosegnuli 9,795 milijardi kuna, mjesečni se proračunski manjak na kraju prvoga kvartala ove godine sveo na samo 204 milijuna kuna, otkrio je Fičor “ekskluzivno” za opatijsku publiku. To je izvanredan rezultat zna li se da je deficit proračuna u prethodna, prva tri mjeseca 2014. bio između 2,2 i 2,8 milijardi kuna ili više nego deset puta veći.
I bilo bi to doista sjajno da u mjesečnom Biltenu Hrvatske narodne banke redovito ne izlazi jedna mala, ali izdajnička sličica. Ona prikazuje mjesečne prihode i rashode hrvatskoga državnog proračuna (u stupcima) i trend njihova kretanja, tzv. pomični 12-mjesečni prosjek pretočen u dvije krivulje. Upravo taj graf iz mjeseca u mjesec otkriva kako se jaz između prihoda i rashoda proračuna od 2009., otkako se razjapio, do danas uopće ne smanjuje; štoviše, u 2013. se jako proširio.
Ali, objavljeni graf ne sadrži i pokazatelje za ovu godinu pa smo zamolili HNB-ove analitičare da za Jutarnji list, ne čekajući na njihovu objavu u Biltenu, svoje krivulje protegnu i na prva četiri mjeseca ove godine, s brojkama što ih je u Opatiji iznio glavni rizničar Fičor, po međunarodnoj stručnoj metodologiji (GFS 2001) koju inače koriste. I imali smo što vidjeti.
Reprogram
Umjesto da se deficit državnog proračuna smanjuje, a razmak između krivulja koje pokazuju prihod i rashod države sužava, on se u ovoj godini nastavio silovito širiti. Čini se da je bio posve u pravu ekonomist Željko Lovrinčević koji je, također u Opatiji, dan nakon Fičora, rekao da će glavna riječ kojom će se morati naučiti služiti sljedeći ministar financija biti “reprogram”. Reprogram javnoga duga.
Za one koji to ne znaju, recimo da se svaka promjena prvotnih uvjeta zaduživanja neke države stručno naziva ogluhom, a kolokvijalno državnim bankrotom. Upravo to, neizbježni bankrot državnog proračuna otkriva nam grafikon koji je za Jutarnji list ekskluzivno izradila Hrvatska narodna banka. Kako smo dotle došli? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo se nakratko vratiti u 2008. godinu...
Naopaka piramida
Do 2008. prihodi i rashodi proračuna Republike Hrvatske rasli su godinama složno, bratski, gotovo bez raskoraka, u tandemu.
Bilo je to zato što je domaća potražnja za proizvodima i uslugama rasla brzinom od četiri do šest posto na godinu, a 2002. čak i deset posto, pa je i bruto domaći proizvod (BDP) rastao četiri do pet posto na godinu, brzinom kojom je malo tko u Hrvatskoj tada bio zadovoljan, a sada se čini astronomskom.
No, 2008. u svijetu je izbila strahovita velika recesija, po nekim pokazateljima i gora od velike depresije 30-ih godina prošlog stoljeća. Nakon bankrota Lehman Brothersa financijska se panika proširila i na Hrvatsku pa je i ovdje domaća potražnja 2009. doživjela slom, nagli pad od deset posto.
Te godine rashodi proračuna nastavili su rasti od sedam do osam posto godišnje, ali prihodi su se smanjili za gotovo sedam posto i država se odjednom našla u deficitu većem od pet posto BDP-a.
I nakon što je pad prihoda u drugoj polovici 2009. zaustavljen, rashodi države nastavili su se povećavati. Proradili su, naime, “automatski stabilizatori” ugrađeni u fiskalnu politiku: povećani troškovi za nezaposlene, socijalu, izdana jamstva... To je dinamika teorijski i empirijski dobro poznata ekonomistima, pa je tako za nju stručnjacima odavno poznat i lijek: ne dopustiti da potraje.
Proračunski deficit, naime, pokriva se ili prodajom državne imovine ili zaduživanjem, a ako zaduživanje potraje tri, pet ili sedam godina, onda nastupa “efekt grude snijega”. Dug se povećava za kamatu, za otplatu starog duga uzima se novi, državne financije pretvraju se u Ponzijevu shemu (“uzmi Marku da platiš Danku”) ili naopaku piramidu, a kad će se ona prevrnuti, samo je pitanje vremena. Jedini izlaz iz takve situacije jest povećati prihode, ohrabriti potrošnju, smiriti paniku, ponovno zaposliti ljude, obnoviti rast BDP-a. Slikovito, kaže se, ne dopustiti da pad BDP-a poprimi oblik rastegnutog slova “U”, nego postići da on bude u obliku slova “V”. No, to je, pokazuje i slučaj Hrvatske, lakše reći nego učiniti.
Smanjenje potrošnje
Za početak, trebalo je barem znati da se se potrošnja strmoglavo smanjuje, no dok se to događalo u zadnjem kvartalu 2008., hrvatski je premijer uvjeravao javnost da će kriza zaobići Hrvatsku, a najutjecajniji su hrvatski ekonomisti najozbiljnije savjetovali Vladi - smanjivanje svekolike potrošnje.
No, da se državna potrošnja u stvarnosti nominalno obično ne da smanjiti (tome se rukama i nogama opire većina društvenih slojeva, osobito onih koji žive od državnog proračuna, a ti su kod nas u većini), zorno pokazuje i primjer Hrvatske. Značajni napori u “fiskalnoj konsolidaciji” koje je nova Vlada premijera Milanovića i ministra financija Linića poduzela 2012. na HNB-ovoj se slici gotovo i ne vide.
Mjere nisu zadovoljile
No, grafovi prihoda i rashoda ipak su se malo počeli približavati, ali tada je došla 2013. godina.
Lani je manjak opće države po nacionalnoj metodologiji ponovo skočio sa 3,5 na 5,3 posto BDP-a, a po međunarodnoj (ESA 95) sa 5,0 na 5,9 posto BDP-a, pokazao je glavni rizničar Fičor 9. svibnja u Opatiji. Razlog?
“Ostvareni manjak rezultat je i plaćenih obveza za sanaciju zdravstvenog sustava u iznosu od 3,3 milijarde kuna.” U drugoj polovici 2013., međutim, Hrvatska je već postala članicom Europske unije pa ju je Europska komisija u sljedećoj rundi stavila u proceduru za otklanjanje prekomjernog deficita, s nalogom da u 2014. smanji deficit za 2,3 posto, a u iduće dvije godine za još po jedan posto BDP-a. I, doista, Vlada premijera Milanovića donijela je i “kratkoročne i dugoročne mjere” fiskalne konsolidacije, a kako one nisu zadovoljile Komisiju, usvojila je i “dodatne mjere”. Hoće li one poslužiti?
Financijska panika
I u izmijenjenom proračunu za 2014. za sanaciju zdravstva trebat će 3,2 milijarde kuna, a doprinos Hrvatske Europskoj uniji udvostručit će se, sa 1,8 milijardi kuna lani na 3,6 milijardi kuna. (Na to je valjda potpredsjednik Branko Grčić mislio kada je rekao da bi Hrvatska ove godine imala rast da nije Europske unije...). No, čini se da to nije najgore. Najgore od svega je što pad potrošnje i razduživanje privatnog sektora u Hrvatskoj ni danas, šest godina od izbijanja financijske panike, nisu zaustavljeni.
Točno je, državni su prihodi u prva četiri mjeseca ove godine pola milijarde kuna veći nego u istim mjesecima lani, ali prihod od PDV-a (poreza na potrošnju) manji je za 1,2 milijarde kuna ili golemih 9,1 posto. Širi se i Ponzijeva shema: financijski su rashodi države u prva četiri mjeseca veći za 381 milijun kuna ili pregolemih 10,3 posto.
Treće dno proračuna
Tako je u samo trećini godine već potrošena polovica proračunskog manjka planiranog za ovu godinu, odnosno 7,4 od planiranih 13,6 milijardi kuna. Pritom je manjak povećan za gotovo milijardu kuna (preciznije, za 903 milijuna).
Ma koliko veseli gotovo nulti deficit na razini jednog mjeseca, travnja, ukupna proračunska slika sve je mračnija. Lovrinčević to sažima ovako: “Hrvatska stvara godišnje oko 5 posto deficita proračuna u ekonomiji čija je potencijalna stopa rasta BDP-a niža od one potrebne za otplatu samo kamata (3 posto rasta realnog BDP-a).” Za potrebe servisiranja duga i deficita država će trebati dodatno namaknuti, i nakon prebacivanja mirovina iz drugog u prvi stup, oko šest milijardi kuna godišnje. Dva su potencijalna izvora: porez na imovinu ili zadiranje u drugi mirovinski stup.
Uvede li država porez na imovinu, to će biti dodatni uteg na domaću potražnju, s velikim izgledima da se Hrvatska u 2016. ponovo nađe u recesiji. Ne, dakle, u “drugom dnu” krize, nego i u “trećem dnu” u manje od deset godina. Kako kaže Lovrinčević, uz rast BDP-a od dva posto godišnje i izdatke za kamate oko pet posto, Hrvatska će godišnje trebati “samljeti imovine” za prosječno oko 10 milijardi kuna, ili oko 150 milijardi kuna do uvođenja eura, ili ukinuti drugi mirovinski stup. Postoje li alternative? Lovrinčević je iznio dvije, a niti jedna nam se neće svidjeti.
Dva scenarija
Prva je “radikalna i brza fiskalna prilagodba plus reforme s popratnim posljedicama u minimalnom iznosu od oko tri posto BDP-a ili desetak milijardi kuna”. To je scenarij “koji se trebao dogoditi na početku mandata koalicijske Vlade, ali se nije dogodio”.
Druga je mogućnost “devalvacija valute, reprogram javnog, odnosno inozemnog duga, uz asistenciju Bruxellesa i rekonstituciju društva”. A to je scenarij čija se vjerojatnost ostvarivanja “s protekom vremena samo povećava”.
No, da se ovo stanje mora promjenit, mora...Vasi prijedlozi?
