"U zemlji zabranjenog domoljublja"

[visekratni klon]

Prošla je navijačka histerija, na stranu sad usraše, ali normalan običan građansko seljački puk se već vratio svojim svakodnevnim brigama i problemima. Međutim, čitala sam jučer fenomenalnu analizu patologije domoljublja u Hrvata. Ne, nije ju pisao Dežulović pa ni Ivančić. Nego Joe Šimunić. Sve ono što notorni centristi s gnušanjem odbacuju kao paranoju, a to je da je cijeli koncept domoljublja u nas prožet ustaštvom, Joe prostodušno, gotovo napušeno redom priznaje.

Vidimo u tim recima prostodušnost običnog malog Hrvata koji samo voli svoje i koji ima prijatelje Srbe, Židove, crnce, koji se bori kad ih diskriminiraju, a notorne ustaške pozdrave smatra poštivanjem svoje tradicije ili čak idemo dalje do najautističnije kukuljice u kojoj neki dijasporaš može odrasti- negiranja znanja o NDH. Je li Joe nevin i blesav, nije ni bitno, banalnost zla je ono što ga opisuje, međutim, zanimljivo mi je koliko se prosječan domoljub nije u stanju odvojiti od zlokobnih pozdrava, režima, insinuacija, koliko ga je u stanju ponijeti nešto što se zaista već dvadeset godina predstavlja benignim, poželjnim i jedinim normalnim.

Pa kaže:

Ali nemoguće je da nisi znao za neke kontroverze koje se vuku oko toga pozdrava?

A što sam trebao znati? Rekoh, stotinu puta sam čuo huk s tribina. Stotinu puta sam čuo kako tribine odjekuju tim istim pozdravom. Nikad nisam čuo da bi bilo tko bio zbog toga kažnjen i osuđen.

Ostavimo načas višestoljetnu povijest i tradiciju po strani. Ali zar ne postoje već godinama u registru udruga službeno registrirane udruge koje koriste i ističu taj pozdrav na svojim amblemima. Zar se tim pozdravom ne koristi jedna gardijska brigada, a ministarstvo branitelja joj to nikad nije sporilo.

Zar se tim pozdravom nisu koristili hrvatski branitelji koji su u Domovinskome ratu stvorili i obranili hrvatsku državu, a taj im pozdrav u to vrijeme nitko nije zamjerao. Kad sam taj poklič toliko puta slušao s tribina, bilo mi je to nešto posve normalno. Najiskrenije kažem, nisam nikad pomišljao da bi to nekome bilo sporno.

Čovjek uredno sve priznaje i naravno, nitko u tom priznanju kao ni on neće vidjeti ništa sporno. Ne treba Joea vješati, on je samo kao svaki pošten građanin i Hrvat uradio ono što je utkano u temelje Hrvatske i što se radi godinama i ne samo radi nego i potiče, a tko to smatra sumnjivim je svakako sumnjiv element. Ta njegova prostodušnost je naprosto dirljiva. Kao Hanna kad je upitala- Zar se nisam trebala zaposliti u Siemensu? Kao Goebbels koji je samo radio svoj posao. Kad se ovakve stvari počnu podrazumijevati onda znamo da nam je društvo bolesno u temelju. Lijepo je to čuti iz usta malog običnog Hrvata.

Jedino je problematičan naslov. Domoljublje kakvim se busamo nije zabranjeno u nas, štoviše, integralan je dio države i društva, ali zabranjen je na masonskom Zapadu. No zato U zemlji ima odličnu prođu.

Tako da, oni koji i dalje ne vide ustašiju u domoljublju vulgaris, u toj većinskoj građanskoj masi koja godinama svojom bolešću truje društvo, mogu slobodno uskliknuti- Svi smo mi Joe Šimunić. Neće pogriješiti. Uostalom, biti Joe Šimunić je pohvala za svakog Hrvata. Zlobne duše mogu da nam fifaju.

[Nenia Salonitana]

sve si rekla, nema se što dodati niti oduzeti.