Ne smijem kopirati tekst jer je prijevod vlasništvo izdavačevo, ali ga smijem prepričati, a našla sam ga i na netu, u nešto drukčijoj verziji i na španjolskome. I dugačko je pa će biti u dva posta, a možda i tri.
Kecalkoatl ili Pernata Zmija stvorio je ljude, a oni su, kao sva mala djeca, počeli kmečati da su gladni. Cvijeće, voće i korijenje bilo im je onako, za na zub. Dok je Keco tako razbijao glavu, pokraj njega se pokušao prošuljati crveni mrav, tegleći na leđima zrno kukuruza.
„To je prava hrana za ljude kojima sam podario život!“ – uskliknuo je Kecalkoatl, a onda umiljatim glasom upitao: „Mali brate, gdje si našao tako divnu hranu?“
„Da ti ne bih rekao! Taman posla!“ – odbrusio je mravac.
„Ali, znaš, imam na brizi gomilu gladne čeljadi... Stvorio sam ih, a sad im moram dati nešto za jelo. Inače sam džaba krečio.“
„Trebalo je na to prije misliti“, rekao je mravlji pametnjaković i nastavio svojim putem.
Točnije, pokušao je nastaviti. Kecalkoatl se nadvio nad njega u svoj svojoj veličini i zaprijetio: „Ili mi smjesta reci ili ću te pojesti – i tebe i to zrno koje nosiš!“
„Ajde, dobro, što se odmah ljutiš?“ popustio je mrav. „Pođi za mnom.“
Kron koji je uškopio oca Urana, a onda žderao vlastitu djecu eda ga netko ne bi svrgnuo s vlasti? Ma čisti Diznilend, svaki listić na grani jednak s drugim, a srčeka lete uokolo. 
Htjela sam preskočiti općepoznate mitove i naći nešto koliko-toliko neobično, no možda sam pogriješila u procjeni. 
