Jednom sam mu spomenula da smo već razgovarali... pa mi je bijesno propovjedao, o njegovom pravu (mogućeg) kupca. Zaključila sam da je u pitanju zabava nekog hendikepiranog, tko ne može iz kuće i upisala si to u plus u knjigovodstvu glede smještaja u zagrobnom životu.
Priznajem da su mi njegove primjedbe trovale život, no eto, nije bio u pravu. Sve, za što je on ikad pokazao interes i podučavao me nadmoćno - sve je prodano.
I tako, kad me danas nazvao, osjetila sam griješnu radost... ali sam se obuzdala i pristojno mu rekla da je zakasnio. Čak sam uspjela dodati zeru suosjećanja u glas. Možda nisam trebala.

Biste li vi postupili isto? Da li biste mu pokazali
