Da ne ispadne baš neki sirot uvod, evo, abecednim redom, onog što čitah+dojmovi (ukratko ovaj put, ako bude zainteresiranih mogli bi u razmjeni mišljenja razradit detalje):
[Uputa za rad: nakon što sam sve napisala, vidim da je podugačko. Ne morate čitat, nema tu ničeg silno bitnog i pametnog, pišite o stripovima koje ste vi voljeli i čitali ili o onima koje još uvijek čitate.]
Alan Ford-jedan od najdražih i meni najboljih stripova, nema lika koji u njemu nije dobar. Imam osjećaj da puno u svom životu dugujem tom stripu. On je započeo sa sarkazmom&ironijom u Nine (Nadrealisti su nastavili.) Zainteresirao me je za hrpu stvari, on je prava mala izvitoperena opća enciklopedija. Bob Rock je moj osobni iber-car-strip-junaka, a Grunfa i Jeremiju tu-i-tamo koristim u poštapalicama. Uf, rekla sam da ću ukratko opisat, a već se na prvom koraku gubim. Aj, još moram reć i da su sporedni likovi sjajno napravljeni (uključujući menažeriju), da je to jedan od dva stripa koji još uvijek čitam i da je i moj san jednog dana radit u Ministarstvu za istraživanje ruda i gubljenje vremena.
Asterix-bio je malo skuplji od drugih, ali vrijedio je svakog dinara. Ima jednu rijetku kvalitetu-dobar je za svaku dob.
Axa-hm, nije mi bila baš nešto, previše golotinje i 'odraslih' slika i sadržajaza dob u kojoj sam je prvi put čitala (8-9 godina). Bilo me je sram tog stripa. Slično se, godinama nakon nje, desilo i s Ranxeroxom, samo što tad više nisam bila strip-džankić, pa sam njega prestala kupovat. Ne volem tako eksplicitan seks u stripu, nije to, u mojoj glavi, prihvatljiva forma za seksualne sadržaje.
Blek-voljela sam ga jako, iako mi je uvijek nešto falilo u tom stripu. Žemske, možda? Nije ih baš puno bilo. Kako bilo da bilo, Okultis mi je bio uštogljen, Rodi jako drag, a sam strip imao je hvalevrijednu zbirku jedne od mojih omiljenih strip-kvaliteta: uzrečice. Hiljadu mu smrdljivih tvorića (by Rodi, ako ko ne zna) je moj No.1 u konkurenciji svih uzrečica iz svih stripova.
Blueberry-čitala sam ga, ali ne baš redovito, i mislim da ga uopće nisam kužila. Čini mi se da sam ga premala čitala. Planiram mu se vratit i posvetit dužnu pažnju, neke stvari, koje mi povremeno izrone iz sjećanja, govore mi da to zaslužuje.
Corto Maltese-slično Bluberryju, ni njega u početku nisam kužila, ali on je imao neku magiju. Nije imalo veze što pola toga ne razumijem i što su mi neke stvari mrske, morala sam ga pratit. To je prvi strip u kojem sam uspjela zamijetiti crtež, previše je odudarao od svega poznatog. Usput, u početku mi se taj crtež uopće nije sviđao, mislila sam da je bezvezan. (Ili sam samo mislila da mi se ne sviđa? Jer, sada je uvjerljivo na prvom mjestu.) I dansa imam jako čudan odnos njim, on je meni naj-naj, ali ne volim o tome pričat. Posve sebično mi se ne sviđa mogućnost da ga i neko drugi voli na isti način.
Družina od vješala-nije bilo puno brojeva, ali ostali su u lijepom sjećanju.
Dylan Dog-uz Alana Forda, to je ono što još uvijek čitam. U početku ga nisam voljela, bio mi je prestrašan. S vremenom su se stvari promijenile. Odličan mi je, a samo neke od dodatnih kvaliteta koje ga izdvajaju su: zna imat dosta edukativan karakter (recimo, ja sam išla čitat Dylana Thomasa poradi Dylana Doga); poštapalice; ima žemskih; al bez sveg tog bi se moglo...dosta je i to što ima (meni) najboljeg pomoćnog lika ikad-Gručo, majstore, svaka ti dala (znam da neće, al to je njihov gubitak). (Dilana sam nekako i uspjela prekrstit u Dylana, ali Groucho će mi zauvijek ostat Gručo.)
Đil-hm, nije mi baš lego. Bio mi je bezličan, čitala sam ga samo zato što je izlazio s Martijem Misterijom.
Fantom-nije mi bio baš jedan od omiljnih, al mogao je proć. Sviđala mi se ona fora da ostaje njegov ožiljak na zlikovcu.
Gordon Link-došao je kad sam već bila mrvu starija i osvojio dijete u meni. SF-detektivi kod mene uvijek imaju bar kakvu-takvu prođu. Puki mi je bio super, a Jessica me obarala s nogu. Žemska je nosila šešir bolje neg Jonn Wayne.
Gru-sjajan, sjajan, sjajan strip. Odudara od svih ovih stvari do kojih se moglo doć na kioscima. Koliko čujem, imali smo izvrsnog prevoditelja za njega. (Ime ne znam, naravno, ali čula sam s više strana mišljenje da je njegov prijevod bio bolji od originala. Strip-satira je sjajna forma, kad i to omogućuje.) U početku ga nisam baš najbolje kužila (a šta da se radi, imala sam 7 ili manje), pa ga nisam baš pratila, ali s nekih 11-12 mi se desilo nešto...počela sam se prisjećat fora iz tog stripa. Naknadno sjednu neke stvari na svoje mjesto i skontaš...fol/dublji smisao/poantu vica. E s Gruom mi se to desilo 2x, sljedeći put sam ga pronašla u 15-oj i otada me baci na koljena čim ga se sjetim.
Ken Parker-a ne znam...nit je vino, nit je voda.
Kapetan Miki-nikakvog dubljeg traga taj na me ostavio nije.
Kit Teller-recimo da on drži neku zlatnu sredinu. Sviđalo mi se to što je predstavljan kroz odrastanje. Čin-Lao i Frenki su mi bili sjajni.
Komadant Mark-(žao mi je, u mojoj glavi on nikad nije postao komandant) e pa ako postoji junak koji mi je bio glup-to je Mark. (Isprika fanovima, nemojte se ljutit, sigurna sam da ima stvari koje ja volim, a vi o njima mislite puno lošeg.) Koja dosada od lika, a još mu nađu najdosadniju curu od svih mogućih-fakat su bili dobar par. Naravno, svejedno sam ga kupovala. Jedina sjajna epizoda bila mu je ona kad konačno oženi Beti i kad im Blek, Okultis i Rodi dođu na vjenčanje...tj. zadnja
epizoda. Šteta, jer Žalosna Sova mi je jedan od najdražih pomoćnih likova, a ima i jednu od najboljih poštapalica-čukundeda vrač. Taj vrač bi trebao imat svoj strip. Flok mi je jedan od najboljih stripovskih ljubimaca, Blaf je imao potencijal, ali ga, u mojim očima, nikad nije do kraja realizirao.
Lazarus Led-da je više i ranije izlazio možda bi se borio za mog 'Mister No današnjeg doba*-surogata'. (*Viđi pod: Mister No.) Doduše, ne dajem mu više od 30% šansi.
Mandark-zbunjivao me je, nije mi imao uobičajenu?/očekivanu? narav stripa. Sve su šanse da sam i njega premala čitala. (Sviđalo mi se što je ponekad izlazio ukoričen kao knjige, iako mislim i da je Sveti Petar jeftiniju kajganu jeo.)
Martin Mystere-luda sam za njim bila s 10, 11, 12, a bome...i kasnije. Uz njega sam bolje pamtila povijest, a otkrio mi je i hrpu stvari iz fizike i zemljopisa. Svestran lik, nema šta. Dobri pomoćni likovi, voljela sam i Javu i Dijanu, a u stripu se nalazi i moj najdraži negativac-Serž Orli. (Aha, i on mi je u glavi 'po Vuku'. Moram spomenut, skoro sam sigurna da citiram, porukicu koji mu zakačio za cvijeće kad je mislio da je Marti poginuo: Zbogom Marti, bio si moj najbolji...neprijatelj.)
Maxmagnus-nije bio Alan Ford, ali nije bio ni za bacit. Onaj ministar financija (preslikani Bob Rock), lego je ko melem na moju, od Broja Jedan, sarkazmom&cinizmom pripremljenu dušu. (Jel se još ikom činilo da ga Šuker skida?)
Mikijev almanah i Mikijev zabavnik-ah, ekipa od koje je sve počelo. Moram im spomenom odat dužno poštovanje, razveselili su me nebrojeno puta. Miki mi se uvijek činio presavršen da bi ga jako voljela, moji ljubimci bili su Pajo i Šiljo. E da, nikad u životu nisam dobila na nagradnim igrama (možda to ima veze i s tim što ih baš i ne igram), osim kemijske i naliv-pera s likom Alfa u Mikijevom almanahu.
Mister No-bem ti miša, u njega sam se zaljubila s 9 i još me pomalo drži. Kakav lik, kakav strip...bio je skroz drugačiji od 'Zagora i Blekova', počesto je dobivao batina, al uspio je otići 'što dalje', imao je pajper i pio ono čudno piće, kačaku... (Uvijek sam padala na takve likove on je u mojoj tikvi suvremeniji Dugi John Silver pomalo su sjetni i kad su najveseliji, a i kad ih drugi zeznu, poradi veltšmercovske kozmičke pravde, ispada da su oni zeznuli te druge, tj. da su drugi zeznuli sami sebe. Uf, dosta bi bilo mog tijeka misli.)
Modesti Blejz-reeeespect. Prvi strip u kojem sam voljela baš i sam crtež. Dobri likovi (simpatiziram nesavršene, to ste već shvatili) zanimljiva radnja, sve je bilo kako treba. Dio ljubafi vjerojatno se krije i u tom što je ona jedan od rijetkih glavnih ženskih likova. Htjela sam je (kao, vjerojatno, i većina drugih) spojit s Vilom, nije išlo.
Nathan Never-i on je došao kasnije, u Jugi (a to je bilo vrijeme mog zlatnog strip-doba) ga nije bilo. Omrznuo mi se, kao lik, kad sam saznala da je varao ženu. Previše se vežem za junake da bih mu to oprostila. Šteta, da tog nije bilo, on bi zasigurno bio pri vrhu u odabiru za 'Mister No SF-surogata'. Dobra priča, dobar crtež.
Nick Reider-on se jedno poduže vrijeme s Marti Misterijom tukao za prvo mjesto u kategoriji 'Ninin najdraži strip'. Imao je nešto misternoovsko u sebi, duhovitog partnera, arhetipskog 'dobrog policijskog šefa', a ni doušnik Alfi nije loš lik. Men tad to bilo dosta.
Nipper-ništa posebno. Nogomet i čitanje...a ne ide mi to skupa, čak ni u stripu.
Princ Valiant-zauzima drugo mjesto na ljestvici 'mojih glupih', odmah nakon komadanta Marka. Bio bi i prvi da mi nije neke neke povijesne zanimljivosti otkrio. Dosadan mi je bio, ispričavam se fanovima i ovaj put.
Rip Kirby-čitala ga jesam redovito, al nije tu bilo onog nečeg. Nit mi smrdi, nit miriši.
Talični Tom-o da, bio bi žestok konkurent kad bih morala izabrat najdraži strip. Također jedan od onih 'za svaku dob'. Kauboj koji puca brže od svoje sjene...neodoljivo mi je smiješan (i pomalo tomsojerski simpatičan
), dok je Džoli u svojoj klasi lik bez konkurencije. Pa Daltoni... a tek mater im...jaooo, sve je dobro u tom stripu. Posebno drag lajtmotiv-nikad nije bez cigarete: jednoć je njega i Džoli potopila rijeka u jednoj sličici, u sljedećoj su izronili. Imao ju je i tad.
Tex Willer-moram priznat da mi je Tex na neku foru uspijevao, kroz strip, utjerat strah u kosti. Ono, ja njega poštujem. Čudan odnos, ponekad ga uspijem razvit s književnim likovima. Kit Carson je sjajan i jedan od rijetkih pomoćnih koji vještinom ne zaostaje za glavnim likom. Tiger Jack konkurira za omiljenog Indijanca ikad i igdje. (Ono, baš ikad i igdje-u borbi je s Winnetouom, Kočizom, Nakomom iz Grizli Adamsa i sličnima.) Ne smijem zaboravit-kugo i kolero, jedna od boljih uzrečica.
Umpah-pah-slično kao i Asterix i Talični Tom, s njim se dobro zabavljaš i kad ti je 10 i kad ti je 30.
Zagor-ah, šta reći...strip kojeg sam obožavala unatoč tome što mi je uvijek zeru baco na kompleksaša:
-onaj orao na prsima, šalje me Manitu...ma šalje te, de ne kaki.
-ondak, svaki od njegovih nemesisa je neki iber-genijalac, (I Helingen i Kandraks i Car orlova i Supermajk i Mortimer, a ni Rakon nije baš budaletna. A šta tek reć za onog Rendala, bokte dva mozga ima?) što samo po sebi nije loše kao koncept, al đe ih nađe tolko? Ono, i Supermen ih ima manje, de oladi malo Duše sa sekirom. Naravno, sve ih uvijek pobijedi (Robert Grej...odjebi sad zeru, ne kvari mi point.
).-i na kraju-taj lik uopće nema žemsku. A onako zgodan. Svaku 50-tu epizodu uleti neki zgodan žemski lik zainteresiran za njega, al ne, naš Zagor je uglavnom čvrst ko Blekov nadimak. Bila sam se i ponadala kad je jednom bilo govora o ženidbi s Gambit, al već u sljedećoj sličici se pravio Englez. (Ebo me ćuko ako se u toj epizodi okolišno ne aludira da je među njima, noć ranije, možda i bilo neke akcije. Vidite li kolko je hipotetike u predhodnoj rečenici? Aj rest maj kejs.)
Čika volem. Mnogo. Čiko je čoek za raju, veseljak. I Dranki Daka. I Trampija i onog ludog Diging Bila. Al Zagoru ko da su metlu kroz dupe nagurali.
Eto, kad ti se strip sa takvim uštogljenim likom uvuče pod kožu, znaš da mora imat hrpetinu kvaliteta. I nije samo stvar u tome što ima vjerojatno njabolju kolekciju uzrečica po centimetru kvadratnom.
To su valjda svi. Bilo je još par onih kratkih, čije sam table ganjala po dnevnim i tjednim novinama-omiljeni su mi bili Dennis, Garfield, Gaston, Hogar i Snoopy, ali oni nisu izlazili samostalno. Bar ne u mom selu. Bilo je još nekoliko onih koje nisam čitala redovito, al di bi stigli da i o njima počnem.
: iđe slušat ramonese, čak i ako je u krivu : 
