Problem: dijete ne pozdravlja

[Almost Rosey]

Daklem, budući sam, eto, ostala u blaženom stanju tamo na Trkeljanju želim se što bolje pripremiti za dolazak svog malog zlata.




Sad ozbiljno.
Dakle, radi se o dječaku starom skoro 4 godine koje živi s dvoje zaposlenih roditelja i novorođenim bratom, ide u vrtić, u ulici je okružen s dosta djece s kojom je u normalnoj interakciji, ali ne pozdravlja.
Ono, kad netko dođe u kuću, kad dolazi i odlazi iz vrtića, kad sretne nekoga na ulici. Ni mamu, ni tatu, ni baku, ni tetu... Ne pozdravlja čak ni kad mu roditelji to eksplicitno "narede" (u smislu, hajde pozdravi, ili hoćeš reći teti bok i sl.). To traje već neko vrijeme pa mi se čini da zapravo nema veze s rođenjem brata (a i pažnje mu, koliko mi se čini, doista ne nedostaje i ne vidim "regresiju" u nekim drugim oblicima ponašanja).
Također, interakcija s djecom i odraslima je normalna (npr. i kad upoznaje nekog novog, odbija pozdraviti, ali odgovara na pitanje kako se zove i koliko godina ima), uredno se igra, razgovara, mazi, uči, ima druge rituale (npr. križa se prije objeda, dakle zna da "nešto ide" i da se "nešto radi" u neko određeno vrijeme).
U čemu bi mogao biti problem? Kako bi se mogao riješiti? Kako navesti dijete da pri susretu s poznatima i nepoznatima kaže najobičnije "bok"?

[Lord Byron]

Kad ga se pita (ne u trenutku odbijanja, nego u nekom trenutku kad je dijete opušteno i kad netko razgovara s njim) "a zašto ti ne pozdravljaš?", dijete kaže - što?

Kad mu se kaže "pozdravi", dijete kaže/napravi što?

Možda najvažnije: kad dijete ne pozdravi, roditelji kažu/naprave - što?

[dimnjak]

ono sto sam ja skuzila je, da kod svih tih situacija u kojima dijete nesto(ne)radi sto (ne)bi trebalo i ne zeli prestati, da je najucinkovitije naci trenutak kada je dijete miljama od te situacije, opusteno i smireno i sjesti i razgovarati, no razgovor ravnopravnih sugovornika, niposto patronizirajuce ili s visine. lezerno. o raznim temama pa i o tim. o tome zasto nesto radi, kako se osjeca, sta misli, kako bi on to rijesio...
s djetetom od 4 godine se moze jako dobro i "odraslo" komunicirat, prakticki onako kako razgovaraju odrasli na kavi.

[Almost Rosey]

Kad ga se pita (ne u trenutku odbijanja, nego u nekom trenutku kad je dijete opušteno i kad netko razgovara s njim) "a zašto ti ne pozdravljaš?", dijete kaže - što?

Kad mu se kaže "pozdravi", dijete kaže/napravi što?

Možda najvažnije: kad dijete ne pozdravi, roditelji kažu/naprave - što?

Prvo - nisam svjedočila da je netko s njim razgovarao o tome u nestresnoj situaciji. Majka kaže da jest, i da se svaki put "oni dogovore" da će pozdravljati.

Drugo - ne napravi ništa, spusti pogled i promijeni temu, traži vode, nešto upita i sl. I onda cijela situacija nekako "prođe".

Treće, najčešće ništa. Mislim, za druge situacije ne znam točno, ali kad sam ja u pitanju (moguće da radim krivo, ali drugačije ne znam), pozdravim još jednom, cmoknem ga i nastavim komunikaciju.

Doduše, prije par dana (i to je povod otvaranju ovog topica) mi se dogodila grozna situacija (kažem "mi" jer mogu govoriti samo iz svoje perspektive, a osjećala sam se grozno i ne mogu ni zamisliti kako je bilo drugim sudionicima) kad sam došla s majkom u vrtić po dijete (ja sam došla koju minutu nakon nje, nešto sam obavljala). Uslijedilo je uobičajeno "reci teti bok", na što sam ja rekla, nakon njegovog spuštanja glave, da ne treba pozdraviti, yadda-yadda. Onda je mama ustrajala u tome (i nekako me "isključila" iz komunikacije), naredila mu da pozdravi, on je počeo oblačiti jaknu, ona se unervozila, zaprijetila mu da će ga ostaviti u vrtiću jer ne zna pozdraviti, onda se on rasplakao, pa ga je tjerala da pozdravi vrtićku tetu, pa je on još više plakao, pa se ona derala, pa mu je zaprijetila policijom (mislila sam da smo te "metode" ostavili u osamdesetima ) pa je on totalno otišao u tantrum, pa su se raspravljali na, po meni, način totalno neprimjeren njegovoj dobi ("ali, svaki put mi obećaš da ćeš pozdravljati, nikad ne pozdraviš, ja tebi ne vjerujem" i sl. ) pa je on bio očajan i obećavao da će pozdravljati samo nek nazove onog policajca i kaže mu da ne dolazi pa sam se ja upetljala i rekla da ćemo vježbati pozdravljanje kad tata dođe s posla i cijela je situacija smirena. Došli smo doma (sve se to odigravalo na ulici, dok ga je ona vukla za ruku a ja hodala korak-dva iza njih), najnormalnije smo se nas dvoje igrali, s mamom se "pomirio". Kasnije je taj dan sebi u bradu pozdravio kad sam bila na odlasku.

Ono što meni slama srce je to što znam da ta ista mama koje je taj put izgubila živce zna hendlati neke situacije kao da ima diplomu iz roditeljstva, vidjela sam je tisuću puta "u akciji" upravo onda kad je trebalo onako kako je trebalo i zbog toga ne vjerujem da se ovo doista nije moglo/znalo riješiti drugačije.

[ElliQuinn]

A zašto mama od toga radi toliki problem?

[Almost Rosey]

ono sto sam ja skuzila je, da kod svih tih situacija u kojima dijete nesto(ne)radi sto (ne)bi trebalo i ne zeli prestati, da je najucinkovitije naci trenutak kada je dijete miljama od te situacije, opusteno i smireno i sjesti i razgovarati, no razgovor ravnopravnih sugovornika, niposto patronizirajuce ili s visine. lezerno. o raznim temama pa i o tim. o tome zasto nesto radi, kako se osjeca, sta misli, kako bi on to rijesio...
s djetetom od 4 godine se moze jako dobro i "odraslo" komunicirat, prakticki onako kako razgovaraju odrasli na kavi.

Da. Navodno su njih dvoje o tome razgovarali. Iskreno, ne znam kako su ti razgovori izgledali, ali po onome kako znam da ona inače razgovara s njim, dam ruku u vatru da je bilo ravnopravno i bez patroniziranja. Mislim, tom djetetu se nikad nije tepalo, nikad ga se nije pretjerano kontroliralo, dobivao je dosta autonomije (npr.kad je počela ona faza "mogu sam") i uvjerena sam da je majka te razgovore "odradila" baš onako "udžbenički". Ne shvaćam ggdje je zapelo u realizaciji

[Almost Rosey]

A zašto mama od toga radi toliki problem?

To bi morala pitat majku.

Ne znam; meni se isto ne čini pretjerano adaptivnim da dijete doalzi u doticaj s drugim ljudima koje, a ono, ne pozdravlja. To je društveni ritual, nešto što svi rade. Ako shvaća neke druge rituale, u čemu je problem s "običnim bok"

[Lord Byron]

A zašto mama od toga radi toliki problem?

A zašto ti postavljaš moja pitanja?

Mama iz opisane situacije ni u najružičastijim snovima nema "diplomu iz roditeljstva". Samo ta jedna, izolirana vrtićka situacija, sadrži naramak katastrofalnih pogrešaka za koje je jednostavno nemoguće da se ne pojavljuju i u mnoštvu drugih situacija.

Iskreno, ne vjerujem da je problem uopće u nepozdravljanju. Ne mogu vjerovati da je svesvesve ostalo super-duper, samo što dijete ne pozdravlja. Konačno, ako je tako, nek roditelji budu sretni k'o guzice.

Nakon ovog opisa, mislim da je puno hitnije i puno važnije razgovarati s mamom. Postoji li netko pametan tko može razgovarati s mamom, s kim će mama htjeti razgovarati i tako to?

[Lord Byron]

To je društveni ritual, nešto što svi rade. Ako shvaća neke druge rituale, u čemu je problem s "običnim bok"

Najvjerojatnije problem uopće nije s "bok". Osim toga, treba biti jako oprezan s tim "svi to rade": kaže li se išta sličnoga djetetu, dijete to čuje kao "svi su bolji od mene".

Konačno, fakat ne kužim zašto su roditelji pitanje nepozdravljanja podigli na razinu "jačanja ruke" s djetetom - ono, 'ko će koga.

[ElliQuinn]

Možda je dijete sramežljivo, a inzistiranje na pozdravljanju čini dijete još sramežljivijim jer postaje centar negativne pažnje sviju oko sebe. Na kraju se malac, u pokušaju obrane samopoštovanja posve povuče i nema šanse da kaže taj bok.

[Almost Rosey]

A zašto ti postavljaš moja pitanja?

Mama iz opisane situacije ni u najružičastijim snovima nema "diplomu iz roditeljstva". Samo ta jedna, izolirana vrtićka situacija, sadrži naramak katastrofalnih pogrešaka za koje je jednostavno nemoguće da se ne pojavljuju i u mnoštvu drugih situacija.

Iskreno, ne vjerujem da je problem uopće u nepozdravljanju.

Nakon ovog opisa, mislim da je puno hitnije i puno važnije razgovarati s mamom. Postoji li netko pametan tko može razgovarati s mamom, s kim će mama htjeti razgovarati i tako to?

A koje su to još greške koje mama radi? I u čemu je problem, ako ne u nepozdravljanju? Jer, onako kako ja vidim, sve drugo šljaka. Kako si to zaključio, n temelju čega, da se pogreške ponavljaju?

Gle, ne mogu a da ne stanem u njezinu obranu - žena fakat dobro odgaja to dijete. On je znatiželjan, pametan, živahan, emocionalan, pristojan, zaigran. Ja doista ne prepoznajem druge probleme u tom roditeljstvu, odnosu općenito.

Iskreno, ja ne mogu razgovarati o tome s majkom. Odnosno, mogu o konkretnom incidentu, o njezinim osjećajima u vezi toga, mogu je eventualno pitati je li baš sigurna da drugačije ne ide/nije išlo. Ali da je idem upućivati u "naramak katastrofalnih pogrešaka" - nema šanse. Jer, em se ja ne osjećam kompetentnom za to, em doista ne vjerujem da je loš roditelj. A to se usudim tvrditi jer sam vidjela nemali broj takvih.

Uostalom, cut her some slack here, to je doista bio izolirani incident; žena hendla četverogodišnjaka i dvomjesečnu bebu koja ne spava od grčeva.

[Almost Rosey]

Najvjerojatnije problem uopće nije s "bok". Osim toga, treba biti jako oprezan s tim "svi to rade": kaže li se išta sličnoga djetetu, dijete to čuje kao "svi su bolji od mene".

Konačno, fakat ne kužim zašto su roditelji pitanje nepozdravljanja podigli na razinu "jačanja ruke" s djetetom - ono, 'ko će koga.

Boldano - taj dio se, po meni, nije trebao ni reći. Iskreno, ne znam jel mu takvo što ikad poručeno, ali radi se o najobičnijem socijalnom učenju, zato i napisah "svi to rade". Ono, gledaš i učiš, promatraš reakcije i posljedice, učiš, primjenjuješ. Taj obrazac je dijete usvojilo u svim drugim aspektima.

Drugi dio ne razumijem. Žena je flipnula. U jednoj situaciji. Kakvo podizanje na razine?

Možda je dijete sramežljivo, a inzistiranje na pozdravljanju čini dijete još sramežljivijim jer postaje centar negativne pažnje sviju oko sebe. Na kraju se malac, u pokušaju obrane samopoštovanja posve povuče i nema šanse da kaže taj bok.

Ali nije mi jasno, ako je točno ovo što napisa, kako to da je sekundu nakon toga to isto dijete spremno razvesti priču s neznancem? Kužiš, kako je sramežljivo za "bok" a nije za odgovor na pitanje kako se zove. I ako se o sramežljivosti radi, zašto ne pozdravlja na rastanku? Ne odmahne. Ništa.

[dimnjak]

AR, da je los roditelj, bilo bi ju bas briga sto to ne radi i ZASTO to ne radi.
tako da se ne brines, nije los roditelj.

[ElliQuinn]

Ali nije mi jasno, ako je točno ovo što napisa, kako to da je sekundu nakon toga to isto dijete spremno razvesti priču s neznancem? Kužiš, kako je sramežljivo za "bok" a nije za odgovor na pitanje kako se zove. I ako se o sramežljivosti radi, zašto ne pozdravlja na rastanku? Ne odmahne. Ništa.

Možda je inat, možda je neugoda. Bilo jedno, bilo drugo, možda prođe kad ga se prestane poticati na pozdravljanje.

[Lord Byron]

- naredila mu da pozdravi

- zaprijetila mu da će ga ostaviti u vrtiću

- onda se on rasplakao, pa ga je tjerala da pozdravi vrtićku tetu

- pa je on još više plakao, pa se ona derala

- pa mu je zaprijetila policijom

- nikad ne pozdraviš, ja tebi ne vjerujem

- dok ga je ona vukla za ruku...


E ako ovo nije "naramak", onda jebi ga.

Zašto sam tako uvjeren? Nijedna od ovih pobrojanih "metoda" nije jednokratna. Nijedna od ovih "metoda" nije nešto što se roditelju dogodi jednom kad etojeli "flipne" i nikad više. To je dio "sustava u glavi".

Gle, meni ni iz džepa ni u džep - a vjerujem da ti prelaziš u obranaški stav zato što imaš laganu grižnju savjesti što si tebi dragu osobu izložila forumskim kritikama. Razmisli je li možda to motiv za tvoje energično branjenje majke.

[Almost Rosey]

Zašto sam tako uvjeren? Nijedna od ovih pobrojanih "metoda" nije jednokratna. Nijedna od ovih "metoda" nije nešto što se roditelju dogodi jednom kad etojeli "flipne" i nikad više. To je dio "sustava u glavi".

Jasno mi je zašto si to napisao i da su te stvari sačinjavale spomenuti "naramak", ali ja stvarno mogu reći da nisam u tom odnosu nikad vidjela ništa od toga. Zato mi je ostavilo tako gorak okus. Jer je nisam jebeno prepoznala u tom trenutku (ono "ne vjerujem ti" - najodvratnija rečenica koju sam ikad čula da je izašla iz njezinih usta, nešto za što sam uvjerena da ona zna da je najgori oblik emocionalnog zlostavljanja i da se to ne radi vlastitom djetetu).
Naravno, uvijek se može reći da, ako nisam vidjela, ne znači da se ne događa, ali mislim da sam dovoljno uključena da bih prepoznala uzorak.

Gle, meni ni iz džepa ni u džep - a vjerujem da ti prelaziš u obranaški stav zato što imaš laganu grižnju savjesti što si tebi dragu osobu izložila forumskim kritikama. Razmisli je li možda to motiv za tvoje energično branjenje majke.

Ma shvaćam da mi nudiš svoje viđenje stvari i hvala ti i treba mi to, zato sam i otvorila temu. Ali nije da i prije nisam drage ljude izlagala forumskim kritikama. Da, emocionalno sam angažirana (asti Gospe, Šerloče ) ali mislim da bih veću grižnju savjesti imala da se nisam nigdje izventilirala i uopće iznijela negdje te misli i emocije.
Stalo mi je do njih oboje, ali stvarno nisam u poziciji, čak ni kad bih htjela, ikome, a pogotovo njoj, "popovati" o roditeljstvu.

[Lord Byron]

Naravno, uvijek se može reći da, ako nisam vidjela, ne znači da se ne događa, ali mislim da sam dovoljno uključena da bih prepoznala uzorak.

možda se previše uzdaš u svoj teoretski background pa podcjenjuješ manjak prakse - sad kad budeš imala svoje, vidjet ćeš da ćeš "progledati" u nekim stvarima .

Mislim da polaziš s krive strane problema - ti analiziraš ono što si vidjela, s naglaskom na broj koliko si puta vidjela. Ja sam ti namjerno pobrojao "bisere" iz jedne situacije koja je počela sasvim benigno (taj dio mi je najmanje jasan - mislim, 4 godine i ne pozdravlja tetu u vrtiću, i sad je to problem koji eskalira do opisane situacije, helou?) - pogledaj jednog po jednog i sama procijeni koji od njih bi se čovjeku mogao omaknuti jednokratno, u trenutku kad pukne.

[Almost Rosey]

možda se previše uzdaš u svoj teoretski background pa podcjenjuješ manjak prakse - sad kad budeš imala svoje, vidjet ćeš da ćeš "progledati" u nekim stvarima .

Mislim da polaziš s krive strane problema - ti analiziraš ono što si vidjela, s naglaskom na broj koliko si puta vidjela. Ja sam ti namjerno pobrojao "bisere" iz jedne situacije koja je počela sasvim benigno (taj dio mi je najmanje jasan - mislim, 4 godine i ne pozdravlja tetu u vrtiću, i sad je to problem koji eskalira do opisane situacije, helou?) - pogledaj jednog po jednog i sama procijeni koji od njih bi se čovjeku mogao omaknuti jednokratno, u trenutku kad pukne.

Ne pozdravlja nikoga. Nikad. Uopće. Ženi se nakupilo. Jel to tako teško shvatit? Jel to doista neoprostivo? Jel misliš da je ona fakat mirno spavala tu noć (dojenje i grčevi na stranu)?

A ja ne samo da analiziram ono što sam vidjela, nego i svoj filing. Ono, kao što ne trebam imati iskustva s likom i djelom nekog forumaša da mi njegov post "teško sjedne na želudac", tako znam da se nikad nisam osjetila toliko bespomoćno kao pored njih u tom trenutku. Dakle, od hiljadu situacija kojima svjedočim gotovo svakodnevno, ova me presjekla. O tome govorim. Zbog toga je to bilo "just this once".

Dakle, ti misliš da je žena loš roditelj i da se tu nema o čemu raspravljati i da netko treba, što, njoj reći da je loš roditelj? Mislim, ako si već tako siguran u "dijagnozu", molim te da pokušaš dati i lijek. S tim da ja s njom ne mogu razgovarati iz pozicije iz koje bi, izgleda, trebalo. Postoji li još nešto?



zapravo, edit

[Lord Byron]

Ne znam zašto se uporno razmećeš pojmom "loš roditelj" iako ga ja nigdje nisam napisao. Da, mislim da je u ovoj priči problem izvan djeteta - baš kao što u 99% priča mislim da je problem izvan djeteta. Da, mislim da majka (valjda i otac, nema razloga da ona bude jedini krivac u priči) Ne, ne mislim da je majka loš roditelj - bila bi loš roditelj kada bi svoje roditeljske pogreške krenula poricati ili opravdavati, a ne popravljati. Ironično, bila bi loš roditelj kada bi radila upravo ono što ti radiš ("nakupilo joj se", "nije spavala te noći").

Shvati, sasvim je svejedno je li joj se nakupilo. Posebno, sasvim je svejedno je li ona spavala te noći. Ni njezino nakupljanje ni njezina nesanica nisu opravdanje, odnosno odrješenje, njezinih roditeljskih pogrešaka - jedino što je važno je je li, i kako, te noći spavalo dijete.

Valjda nećeš upasti u sramotan zaključak o nekakvim super-roditeljima koji nikad ne griješe. Nitko normalan neće tvrditi da roditelj mora biti super - razlike počinju u tretiranju svojih roditeljskih pogrešaka.

Budući da ne mislim da je loš roditelj, ne mislim ni da joj to treba reći - ali, da: mislim da s njom treba razgovarati o njezinom roditeljstvu. Treba joj pomoći da u svom (kompliciranom, zbog dvoje djece) životu razluči bitno od nebitnoga, da procijeni je li joj zaista tako svemirski važno da dijete sad i svakoga pozdravlja, da razmisli je li zaista voljna "stvoriti" dijete koje će savršeno pozdravljati - a biti sjebano na drugim, važnijim parametrima. Treba s njom porazgovarati o svakom od onih bisera koje je rekla/napravila u posve banalnoj situaciji.

I, da: mislim da ljudi ne bi trebali postavljati forumske topice ako nisu u stanju ne reagirati pasivnom agresijom na reakcije koje ne idu očekivanim/željenim smjerom. Osim što si mi utrpala u usta riječi koje nisam rekao ("loš roditelj"), sipaš agresivne rečenice o "lijeku" i tako to. Zašto to radiš? Postavila si topic, napisao sam svoje mišljenje o priči koju si ispričala - i pojeo govno.

[Margarita]

Možda je dijete sramežljivo, a inzistiranje na pozdravljanju čini dijete još sramežljivijim jer postaje centar negativne pažnje sviju oko sebe. Na kraju se malac, u pokušaju obrane samopoštovanja posve povuče i nema šanse da kaže taj bok.

Meni je to pozdravljanje bilo strašno. Nisam žejlela pozdravljati, bilo mi je i glupo i neugodno. Jako glupo i jako neugodno. Radije sam otrčala iza zgrade ako sam vidjela da neko od susjeda nailazi nego da se suočim s pozdravljanjem.

[Almost Rosey]

Okej. Hvala. Ne znam što ću, zapravo. Ne znam mogu li joj uopće spomenuti tu temu. Ali hvala na savjetima

[baja]

- naredila mu da pozdravi

- zaprijetila mu da će ga ostaviti u vrtiću

- onda se on rasplakao, pa ga je tjerala da pozdravi vrtićku tetu

- pa je on još više plakao, pa se ona derala

- pa mu je zaprijetila policijom

- nikad ne pozdraviš, ja tebi ne vjerujem

- dok ga je ona vukla za ruku...

ovo i meni bode oči
zapravo, ne razumijem čemu takvo inzistiranje

Možda je dijete sramežljivo, a inzistiranje na pozdravljanju čini dijete još sramežljivijim jer postaje centar negativne pažnje sviju oko sebe. Na kraju se malac, u pokušaju obrane samopoštovanja posve povuče i nema šanse da kaže taj bok

iz iskustva, mislim da je ovo najbliže opisuje situaciju
moja bajica je, također, sramežljivo dijete ako ima poticatelje oko sebe
kad je sama puno otvorenije komunicira

[Lord Byron]

Okej. Ne znam mogu li joj uopće spomenuti tu temu.

Ćinjenica da je predmetna majka toliko osjetljiva na tu temu da se netko tko joj je jako blizak ne usuđuje tu temu niti spomenuti, dodatni je alarmni signal.

[Almost Rosey]

zapravo, ne razumijem čemu takvo inzistiranje

Nemam pojma mislim, moja je percepcija da je dijete u svemu drugom najnormalnije na svijetu i predivno. Da, to je subjektivni sud i ne znam drugačije.
Roditeljima je to nepozdravljanje problem (meni nije, što se mene tiče, dijete me ne mora pozdraviti ako mimo toga komuniciramo normalno). Ono što Bajrno napisa, ako je samo tu tome "problem", problema zapravo nema. Možda je mami neugodno? Možda misli da radi nešto krivo kad, eto, dijete ne pozdravlja? (pa onda radi još "krivije" stvari )? Možda se i ona boji da je to odraz nekog strašnijeg i većeg problema kojeg propušta uvidjeti? Ne znam. Ono što se meni čini jest da je to nepozdravljanje prilično "izolirano" od drugih oblika ponašanja, odnosno, da su uzroci npr. u sramežljivosti, pretpostavljam je da bi dijete i u drugim situacijama bilo sramežljivo. a nije. Barem se takvim ne čini

Also, Bajrone, oprosti na agresiji i ostalome.

[Lord Byron]

Also, Bajrone, oprosti na agresiji i ostalome.

Nema potrebe za isprikama ili bilo čime, sve je u redu .