Starost – blagodat ili kazna?

[Pastir]

Kad god se spomene starost, većina ljudi najprije pomisli na gubitak — zdravlja, snage, ljudi oko sebe. No starost je i mudrost; jedino razdoblje života koje dolazi s prtljagom iskustava koje se ne može kupiti, posuditi ni ubrzati. Kako je rekao Ciceron: „Starost, ako nemaš ništa drugo, ima barem svijest o tome tko si bio i što si učinio.“

Pitanje je — kad život počinje prelaziti u sumrak, jesmo li u prednosti ili gubitku? Je li starost vrhunac puta, gdje sve postaje jasnije i mirnije? Ili je, kako bi rekli pesimisti, samo „polagano umiranje“ koje treba stoički izdržati?

[Stitch]

Govoriš filozofski, sociološki, antropološki... - ili praktično?

Misliš li na starenje u Hrvatskoj ili općenito?

[Pastir]

Najkraće — mislim na sve. Je li iskustvo doista vrijedno onoliko koliko ga stariji žele prikazati, ili svaka generacija mora „ispočetka“ proći iste greške? Možemo li se doista pomiriti s fizičkim propadanjem, ili je to najveći neprijatelj dostojanstva u starosti? Je li osamljenost sudbina starijih ili samo odraz načina na koji društvo tretira one koji više „nisu u pogonu“? Može li čovjek i u osamdesetoj živjeti punim plućima, ili je to iluzija iz „wellness“ brošura? Pomaže li prihvaćanje neizbježnog, ili nas pretvara u pasivne promatrače vlastitog kraja?

To su pitanja koja me zanimaju. A ako temu „starost“ stavimo u hrvatski kontekst, onda ona poprima dosta specifične boje — i to ne samo zbog ekonomskih okolnosti, nego i zbog mentaliteta, kulture i povijesnog nasljeđa.

[Stitch]

Eh, u Hrvatskoj starost često počinje prije biološke starosti. Mnogi ljudi odlaze u mirovinu ne zato što žele usporiti ritam života, odmoriti se od stalnoga stresa, nego stoga što ih sustav ili poslodavac izguraju s tržišta rada već u pedesetima. Zamijene ih mlađima, ne mogu se zaposliti i slično.

Posljedica je da se starost u nas često doživljava kao odlagalište tzv. tehnoloških (ustvari radnih) viškova; ne kao kraj maratona nego kao izbacivanje iz utrke prije cilja. I to je silno nepravedno ako gledaš akumuliranu vještinu, iskustvo, disciplinu itd. kao ideal kojemu bi svaki poslodavac trebao težiti kad traži djelatnike.

[Pastir]

Poznajem čovjeka od 84 godine koji svako jutro biciklom prelazi desetak kilometara i poslije igra šah u parku. Njegove su priče bistrije i zanimljivije od ičega što sam čuo od puno mlađih. Kaže da se starost ne smije „dočekati“, nego da se u nju mora „utrčati“.

S druge strane, znam osobu koja je već u šezdesetoj odustala od svega — od putovanja, druženja, pa čak i od održavanja zdravlja — uz rečenicu: „Sad više nema smisla, sve je prošlo.“ Njihove životne okolnosti bile su slične, ali izbori i stavovi potpuno različiti.

Još je zanimljivije vidjeti razlike kad je riječ o ljubavi. Neki u starosti pronalaze novu vezu i kažu da im je to dalo razlog da ponovno ustanu ujutro. Drugi misle da bi zaljubljivanje sada bilo smiješno ili „neprimjereno“.

Pitanje je — je li starost ono što nam se dogodi, ili ono što sami od nje napravimo? I gdje se tu uklapa mogućnost da još uvijek volimo i budemo voljeni?

[Stitch]

Za ljubav nikad nije kasno, dapače. Ako želiš vezu i imaš priliku - samo naprijed. Obogatit će ti život.

[Pastir]

Hvala ti na ohrabrenju.

Kad sam imao 40, mislio sam da ću u sedamdesetoj sjediti na klupi ispred zgrade, hraniti golubove i čekati da mi netko donese novine. A vidi me sad — imam svoj vrt, kuću koju sam sam popravio, i svaki dan mi je pun posla. Posađene rajčice, paprike, a malo i cvijeća, jer čovjek ne živi samo od vitamina. Kad pada kiša, popravljam stvari po kući — uvijek nešto zvecka, curi ili se klima. To me veseli jer znam da ruke još slušaju, a i glava.

Supruga mi je umrla prije deset godina. Moja „stara“, koja mi nedostaje više nego što želim priznati. Sam sam. Djeca su otišla u Irsku i Ameriku, imaju svoje živote i poslove. Vidimo se jednom ili dvaput godišnje, čujemo se preko videopoziva.

Prije sam mislio da je osamljenost isto što i usamljenost. Danas znam da nije. Osamljenost je kad fizički nema nikog oko tebe, a usamljenost je kad ti nema tko „ući u glavu“, pa ni virtualno. Ja sam osamljen, ali rijetko usamljen — jer sam odlučio ostati u kontaktu s ljudima, makar i na internetu.

Čitam knjige koje sam u mladosti preskakao jer su mi bile „dosadne”. Sad ih gutam. Imam grupu na Facebooku za ljubitelje starih recepata — iznenadili biste se koliko ljudi iz cijelog svijeta voli peći kruh na starinski način. Ne idem više tamo toliko često, svu energiju potrošim ovdje — ali odem jednom, dvaput tjedno, najviše zbog svojih. Ne volim rasprave koje se pretvore u svađu, ali volim kad netko pita za savjet kako zakrpati curenje iz cijevi ili orezati voćku.

A ljubav? Pa… nikad nisam zatvorio vrata. Jednom mi je prijatelj rekao da u ovim godinama ljubav nije „grom iz vedra neba”. Ako naiđe, pustit ću je unutra. A ne naiđe li — imam svoj vrt, imam svoj mir, i imam svoje ljude, iako su ponekad samo imena na ekranu.

[Stitch]

Lijep, iskren post. Marsovka i ja preporučili smo ti svojedobno Forum.hr, koji je za druženje mnogo pogodniji od Trkeljanja, jednostavno zato što je velik. Ovdje pretežno vlada pustoš, što će te, vjerujem, frustrirati. Čovjek si koji voli pametne rasprave, a ovdje ih uglavnom nema. I to će se teško promijeniti.

Drugo ti neću govoriti, sve znaš i sam. Ako ti što zatreba, viči. Uvijek sam tu; provjeravanje instalacijâ i serverâ dnevna mi je rutina, proces uobičajen poput disanja.