Tajni život predmeta

[Pastir]

Imamo ormare i police pune stvari koje nikad ne koristimo, ali ih ne bacamo jer „možda zatrebaju“ ili „čuvaju uspomenu“. Koliko toga što posjedujemo zapravo posjeduje nas? I bi li nam život bio jednostavniji ili prazniji da ih se riješimo?

[Stitch]

Donekle jesam hrčak, skupljam i čuvam stvari do kojih mi je stalo, često prekomjerno - ali sklon sam također i bacanju ili uništavanju, pogotovo ako osjetim da je nestalo strasti, da više nisam motiviran za bavljenje čime. Kad nestanu emocije, nestane i potreba da čuvam nešto što mi je prije bilo bitno.

[drug mile]

Zanimljiva tema. Mislim da nisam nešto posebno vezan uz predmete. Čuvam većinu samo zato što sam lijen da bacim. A onda kad mi nešto zasmeta, jednostavno bacim bez nekih posebnih emocija.

Ali zato računalne stvari, e tu sam više emotivan. Preko 20 godina skupljam dokumente nekih starih projekata, fotografije, nacrte, zapise... Sve te stvari su mi prilično važne. I mislio sam da su sigurne. Na starom računalu na poslu sam imao sve to arhivirano, i backup-irano na eksterni disk. Trenutak gluposti i ostao sam bez tih važnih stvari. Da ne ulazim u detalje, pokvarilo se računalo, i u to pokvareno računalo sam priključio i backup disk i tako ostao bez zadnje kopije. Znači 25 godina obiteljskih fotografija, prve video snimke djece iz rodilišta, prvi njihovi koraci i riječi... I uz to, još gomila privatnih i poslovnih podataka za koje sam mislio da su mi važni.

Nije prošlo mnogo, dao sam otkaz na poslu. A to je korak koji pokušavam napraviti preko 20 godina. Ne znam je li koincidencija, ali uz gubitak stvari sam se odjednom osjetio i malo slobodnijim.

[Pastir]

Možda predmeti nisu samo uspomene, nego i male obaveze koje vučemo za sobom. Svaka kutija u ormaru podsjetnik je da nešto dugujemo prošlosti — makar samo da je ne zaboravimo. A kad toga nestane, ostane li samo rupa ili se otvori prostor za nešto novo?

S druge strane, digitalni svijet nas je pretvorio u hrčke na steroidima — čuvamo tisuće fotografija, mailova, dokumenata, često bez da ih ikad više pogledamo. Možda je pravo pitanje: koliko je vrijednost tih stvari stvarna, a koliko je samo navika da ih gomilamo „za svaki slučaj“?

[Stitch]

Postavljaš intrigantna pitanja. Opisao sam ovdje gubitak za posao ključnih 170 GB podataka (bilo je tu i privatnih stvari, ali one mi nisu bile toliko važne). I znaš što? Oporavio sam se. Dijelom zbog uobičajene paranoje (imao sam eksterni hard-disk s parcijalnim bekapom), a dijelom zbog prošlosti. Izgorjela su mi bila dva računala zbog problematične mreže, nije to prvi put da gubim vrijedne podatke. Slegnuo sam ramenima, napokon kupio UPS da riješim nestanke struje, nagle skokove i padove napona itd. - i počeo ispočetka. Da nije bilo toga, nikad ne bih razmišljao ni o posebnom disku ni o cloudu. Sada sam daleko sigurniji, a gubitke promatram filozofski. Shit happens. Život je pun nepredviđenih okolnosti, ne možeš kontrolirati apsolutno sve. Nemoj onda ni pokušavati, samo ćeš se naživcirati. Ukloni glavne rizike da ti savjest bude mirna - i opusti se. Sve to ionako će naposljetku nestati.