Jürgen Habermas (1929. - 2026.)

[Stitch]

U subotu umro je poznati njemački filozof i sociolog Jürgen Habermas, koji je studirao filozofiju, povijest, psihologiju, njemačku književnost i ekonomiju na sveučilištima u Göttingenu, Zürichu i Bonnu, gdje je 1954. doktorirao tezom o apsolutu i povijesti u filozofiji Friedricha Wilhelma Schellinga. Radio je kao asistent Theodora Adorna na Institutu za društvena istraživanja Sveučilišta u Frankfurtu na Majni (1956. - 1959.), habilitirao se 1961. na Sveučilištu u Marburgu, potom bio profesor na sveučilištima u Heidelbergu (1961. - 1964.) i Frankfurtu na Majni (1964. - 1971. i 1983. - 1994.) te koravnatelj Instituta Max Planck za istraživanje životnih uvjeta znanstveno-tehničkoga svijeta u Starnbergu (1971. - 1981.).

Pripadao je tzv. frankfurtskomu krugu filozofa odnosno kritičkoj teoriji društva (Adorno, Max Horkheimer). Glavna su mu djela "Strukturna promjena javnosti" (Strukturwandel der Öffentlichkeit, 1962.), "Prilog logici socijalnih znanosti" (Zur Logik der Sozialwissenschaften, 1967.), "Tehnika i znanost kao ideologija" (Technik und Wissenschaft als Ideologie, 1968.), "Spoznaja i interes" (Erkenntnis und Interesse, 1968.), "Filozofsko-politički profili" (Philosophisch-politische Profile, 1971.), "Teorija komunikativnog djelovanja" (Theorie des kommunikativen Handelns, I. - II., 1981.), "Filozofski diskurs moderne" (Der philosophische Diskurs der Moderne, 1985.), "Postmetafizičko mišljenje" (Nachmetaphysisches Denken, 1988.), "Prošlost kao budućnost" (Vergangenheit als Zukunft, 1990.), "Fakticitet i važenje" (Faktizität und Geltung, 1992.), "Budućnost ljudske prirode" (Die Zukunf der menschlichen Natur, 2001.) itd.

[Pastir]

Smrt Jürgena Habermasa zatvara jedno od ključnih poglavlja europske intelektualne povijesti nakon Drugog svjetskog rata. On je bio možda posljednji veliki predstavnik onoga što zovemo kritička teorija u klasičnom smislu — ali i njezin reformator. Nakon Holokausta i totalitarizama, mnogi su (uključujući Adorna) izgubili vjeru u prosvjetiteljstvo. Habermas radi suprotno: ne odbacuje razum, nego ga redefinira — razlikuje instrumentalni razum (kontrola, dominacija) i komunikativni razum (razumijevanje među ljudima). To je srce njegove teorije.

Teorija komunikativnog djelovanja, s druge strane, iznosi ideju da društvo ne opstaje samo kroz moć i novac, nego kroz jezik, konsenzus i međusobno razumijevanje. Drugim riječima, istina nije samo „objektivna činjenica“, nego nešto što se provjerava kroz racionalan dijalog — to je temelj moderne deliberativne demokracije.

Obrana demokracije bila mu je možda ključna. Za razliku od ranijih „frankfurtovaca“, Habermas nije bio elitistički pesimist. Vjerovao je u institucije (parlament, javnu sferu, pravo). Njegov koncep „javne sfere“ predstavlja mjesto gdje građani raspravljaju, kritiziraju vlast i oblikuju legitimnost.

Na to se nadovezuje njegova diskurzivna etika. Habermas pokušava odgovoriti na pitanje: „Kako uopće možemo imati moral u pluralnom društvu?“, a odgovor je da moral proizlazi iz idealne komunikacije, te da norma vrijedi ako bi je svi racionalni sudionici prihvatili. To je pokušaj univerzalizma bez metafizike.

[Stitch]

Meni su uvijek bliži bili Fromm i Marcuse.

[Pastir]

Razumijem te. Zapravo si krenuo „pravim putem“, jer Erich Fromm i Herbert Marcuse su najčitljiviji i najegzistencijalniji ulaz u Frankfurtsku školu. Oni govore o čovjeku iznutra — dok su drugi često „hladniji“, apstraktniji i mračniji.