Dečki, koji vam je kurac?

[Chiro]

Bok. Ja sam Chiro i navijam za KK Šibenka, te simpatiziram Arsenal, Minnesota Timberwolvese, Medveščak, New York Jetse, Rogera Federera i Ronniea O´Sullivana.
Ovako odokativno, vidi se da drukam mahom za luzere (Federer excluded, Nadalovi navijači - bring it on, bitches ), ne volim se baš poistovjećivati s megapobjednicima koji pokoravaju sve pred sobom. Dobrim dijelom zato i ne volim Barcelonu kakva je danas. Prije recimo 10-15 godina su mi i oni bili simpatični, iz topline svog dnevnog boravka sam i ja mahao bijelim krpama u znak negodovanja taktičkim i idejnim zamislima Louisa Van Gaala. Van Gaal, odlazi. Otišao je ubrzo.

Ali, ova tema nije o klubovima, već o pojedincima. Istaknutim pojedincima, k tome.

Oduvijek su mi bili draži umjetnici i virtuozi s loptom/pakom/štapom/you name it od fajtera. Volim gracioznost i smislenost svakog Federerovog pokreta kod jednoručne bekhend paralele. Volim kada Ronnie napravi century break koristeći spidera iz zajebancije. Volim kada Zinedine Zidane krene u slalom prema protivničkom golu, i onda na pola puta napravi spin od kojeg se zavrti u glavi svima na stadionu i dobrom dijelu gledatelja ispred malih i nešto manje malih ekrana. Volim kada Thierry Henry uzme loptu i prijeđe 70 metara u punom trku, koraka laka poput gazele. Volim kada Dennis Bergkamp napravi totalne budale od svojih čuvara.
Volim, i ne mogu si pomoći.

U tim trenucima svi ti ljudi djeluju kao da su s Kriptona, neuništivi i svemoćni.

Međutim, onda dođe i tamna strana. Pomračenje uma ili nešto drugo, ali dokažu da su i oni ipak samo ljudi, nesavršeni i manjkavi.
Thierry Henry si pomogne rukom, Zidane gazi po ljudima, te mlati Talijane, Federer se rasplače poput malog djeteta pred milijardama ljudi, Kevin Love gazi po protivniku.

Da, znam. Svi smo mi ljudi, puni mana. Svima nam se može dogoditi crna minuta. Ali, ako si planetarno poznat, ako si uzor stotinama tisuća djece i mladih, imaš li taj luksuz da si dopuštaš ovakve stvari? Imaš li tu moć da se iskontroliraš u stotinki sekunde i ideš razumom protiv instinkta? S druge strane, jesu li sportaši bez ovakvih ispada i mana roboti? Izgube li oni na svojoj ljudskosti (ljudskosti kao smrtnosti, grješnosti i to) ako rade sve po špagi i ne daju se isprovocirati na nikakav način?
Jeste li skloni percipirati nekog sportaša kroz stotine dobrih poteza u karijeri, ili jedan loš?

[nina williams]

Ma sve se mislim šta da kažem, kako da budem fina i veličam sporcki duh...al nekako mi se čini da dosta tog mogu oprostit, posebno 'svojima'.

Šta da ja radim kad sam negdje u duboko u sebi umirala od smijeha i čiste nepatvorene sreće svaki put kad je Inzaghiju pošlo za rukom da iz one svoju 'lokalne epilepsije' (ma znate, one što ga vata samo u protivničkom šesnaestercu) izvuče penal. On proba, ako prođe-prođe, ako ne prođe-mrvu uvjerava suca i za po minute se nasmije. Mislim, mogu ja 'za javnost' reć da je on ovakav i onakav, da šićari, da se preserava...al ne mogu sebe lagat, kad meni...on tako dobro tera po svom*.

Men super bilo i što je Zidane karijeru s crvenim završio, iako on nikad nije bio 'jedan od mojih' (vaik je za krive klubove igro). Ruku na srce, nije on bio jedan od ferplejevaca. Neka ga je potego, šta će se sad na kraju pravit fin, kad cijelu karijeru nije bio. Dobro, morebitno ih je to stajalo naslova, al to je već druga priča. On će njemu sestru spominjat, ma udri govnara.

Al to su, ajmo reć, bezazlene stvari. Niko nikom tu noge ne lomi, to mislim. Ne znam, možda je to Balkanluk u mene, al meni je to privlačno u sportu. Ono, fakinske fore. Čini ti se ko da se još pred zgradom igraju, ne kuže da ih po milijarde gleda. Djeluje ljudski, skroz.

S druge strane, Henryju ne mogu tu ruku oprostit, pa da je 100x okaje. Jer je bio pizda, jer se pravio da to nije napravio, i to danima nakon svega. A onda ga evo s objašnjenjem. E to ne mogu cijenit, de priznaj i nemoj se pravit mutav, pogotovo ne danas kad 5 kamera jednog igrača pokriva.
I ne mogu Schumacheru oprostit što je jednom davno u Jerezu pokušao Villeneuvea pred kraj utrke izgurat sa staze. Jes da je gubio naslov prvaka, jes da je bila zadnja utrka...al to ne možeš radit. U Formuli se doslovno gine radi takvih stvari, pod tu cijenu ne smiješ željet pobjedu.
I tako, ima još tih kojima ne mogu oprostit, al mahom nisu 'moji'. Sabonis (taj vam je nekad davno igro košarku) je jedan od rijetkih 'mojih' kojem nisam oprostila, al sam ga i dalje voljela.

Narafski, nemamo svi iste kriterije, a ziher ima i onih, pomozi bože, koji ni fakinluk ne vole. A nekom će Henryjeva ruka bit O.K. i šta sad da se radi.

Jeste li skloni percipirati nekog sportaša kroz stotine dobrih poteza u karijeri, ili jedan loš?

Nikad mi jedno loše ne može upropastit 100 dobrih. Schumachera nikad nisam voljela, al ne mogu reć da nije sjajan vozač, unatoč svim prljavštinama koje je radio.






*Za sve je kriv Toma Sojer. Al fakat jest. On i njemu slični. A ovaj je to skroz dobro opjevao http://www.youtube.com/watch?v=eN8EqS0DqjE.

[Emericzy]

Schumachera nikad nisam voljela, al ne mogu reć da nije sjajan vozač, unatoč svim prljavštinama koje je radio.

Potpisujem. Pizdek, ali nevjerojatno sposoban pizdek.

Ali više volim kad ispod vještine ugledam i vrijednog čovjeka. Nije često, ali dogodi se.

[nina williams]

Ali više volim kad ispod vještine ugledam i vrijednog čovjeka. Nije često, ali dogodi se.

Totti. Čovjek sam platio izdavanje nekih knjiga u kojima se šprdaju na njegov račun i svu zaradu dao u humanitarne svrhe, čini mi se za siročad. (U svakom slučaju, za neku potrebitu djecu.)
Šta reć, kapa dolje.

[kukuriku]

Dopuštam i sportašima da budu ljudi, ako ih volim. Ukratko, koga voljem, voljem, kog ne voljem...