Nego o stvarima koje vas diraju do nekog čudnog ruba ganuća, ljepote, melankolije, stisnuća srca. Sretne tuge. Olja Savičević ima jedan stih koji to najbolje opisuje "navečer dok gledam svjetla trajekta koji odlazi , umrem od tuge. kome to objasniti?"
Tako je meni kad gledam gradska svjetla noću. Može u kombinaciji s morem, a i ne mora. Kad prelazim most u svom gradu, kasno navečer. I zagrebačke noći, proljetne, zimske, u magli... oštar zrak. Zimski zrak mi je u nekim trenucima strašno opojan.
Miris lipa ljeti, jazz...
Gajim i neku čudnu čežnju spram ravnica. Počeci jeseni i miris dima- ne znam zašto ga volim. Sve me to nekako izbaci iz orbite na tren.
Vožnja noću.
Božić.
Sumraci, oni najplavlji.
Filmovi s mirnim bijelim kadrovima i surovom tematikom, kao Winter's Bone ili White Ribbon.
Dječje knjige. Miris knjiga. Prastare knjige.
Sjetit ću se još...
Nastavite niz.
