Ne pravi od tuge nauku...

[Eks]

Ovo nije tema o tuzi.
Nego o stvarima koje vas diraju do nekog čudnog ruba ganuća, ljepote, melankolije, stisnuća srca. Sretne tuge. Olja Savičević ima jedan stih koji to najbolje opisuje "navečer dok gledam svjetla trajekta koji odlazi , umrem od tuge. kome to objasniti?"

Tako je meni kad gledam gradska svjetla noću. Može u kombinaciji s morem, a i ne mora. Kad prelazim most u svom gradu, kasno navečer. I zagrebačke noći, proljetne, zimske, u magli... oštar zrak. Zimski zrak mi je u nekim trenucima strašno opojan.
Miris lipa ljeti, jazz...
Gajim i neku čudnu čežnju spram ravnica. Počeci jeseni i miris dima- ne znam zašto ga volim. Sve me to nekako izbaci iz orbite na tren.

Vožnja noću.

Božić.

Sumraci, oni najplavlji.

Filmovi s mirnim bijelim kadrovima i surovom tematikom, kao Winter's Bone ili White Ribbon.
Dječje knjige. Miris knjiga. Prastare knjige.

Sjetit ću se još...

Nastavite niz.

[rh4ps0dy]

Groblje sela mog djeda i bake u jesen. Imam dojam da je jesen 1918. i da je rat upravo završio i da se vojnici vraćaju doma donijeti španjolsku gripu, sve neki krležijanski čemer u zraku.

[Nica]

Ex anais, predivan post, ganulo me samo čitanje.

[Eks]

Ex anais, predivan post, ganulo me samo čitanje.

[Almost Rosey]

Ajme. Ravnica ujesen. Ona izmaglica koja polegne na zemlju i gola šikara.
I vlakovi u daljini. Mrzim vlakove kad se moram voziti njima, ali kad ih čujem noću, pogotovo ljeti, nema takve tugice, nostalgije.
I jedan specifičan miris. Sutra ću ga objasnit, idem sad buljiti u maglu i slušati vlakove.

[Margarita]

Ima jedna aleja kojom noću vozim. Kad nema nikoga, samo lišće i ja. I vjetar bez kojeg bismo bili razglednica. Ponekad se osjetim tako lagano, kao list. Ima i jedna krivudava uličica kojom prolazim. Kad padne snijeg i nema nikoga, samo pahulje i ja. I vjetar bez kojeg bismo bili božićna čestitka. Osjetim se tako lagano, da ne čujem škripu snijega pod nogama pomislila bih da mogu poletjeti kao pahulja.

[Eks]

Divno.

[Bios]

Miris snijega u zraku. Znam da neće pasti jer sam u Splitu, jebiga. Ali nebo je posebno ružičasto, mekano i taj miris. I slika Splita u snijegu s kojom utonem u san.

Riva zametena snijegom. Poše, kako volim tu fotku. Nju prvu pogledam kad dođem sebi. Tužno-sretni blentavi osmijeh za dobro jutro.

[Trip]

Dokumentarci.
... Langolijeri

[Pješčana]

gledanje u vatru u peći, s onim mirisom vlažnog drveta koji štipa za nosnice, i pucketanje dok se suši. hos po napadanom snijegu, u predvečer, kad je tišina i samo ulične svjetiljke gore, i toplo mi je i šećem i gledam u osvijetljene prozore kuća pored kojih prolazim, i zamišljam njihove živote.
prvi snijeg, kad izađem i pustim da pada po mojoj koži.
grmljavina i pljusak i vjetar po noći, kad sam u krevetu na toplom, ušuškana.
vožnja vlakom me baca u neko meditativno stanje, ono ponavljanje zvuka kotača..
eto

[Beau]

Most u mom gradu. Svaki put kad se približavam Šibenskom mostu....ufff poludim od tuge i sreće

Pjesme. A pogotovo noću u autu. Često navečer kad se vraćam doma autom, ostanem još malo điravati s volumenom do daske. A điravanje zna i potrajat, a to košta

Vožnju autom samu po sebi obožavam. Pogotovo kao suvozač. Nema mi dovoljno dalekog puta da bih se nauživala vožnje. Sjećam se puta u Brisel, 15 sati on the road I onda volim šutit ili pjevat , slušat muziku i uživat. I uvijek sam u takvom melankoličnom raspoloženju. Ne jebem ni avione, ni motore ni svemirske brodove. Auto je faking zakon. I spada u top 5 gušteva.

Mjesta vezana uz djetinjstvo me bacaju u taj tuzno-sretni trans.

I volim promatrat lunapark. Volim se i vozikat u njemu, ali to ne spada u ova raspoloženja...

Više se ničeg nemrem sjetit

[Tyden]

Ljetno veče u prirodi, crvenkasto, miris trave, zvukovi prirode... podsjeti me na djetinjstvo, na selo, na sve ljude koji mi više nisu u životu. Vremena koja su bila daleko jednostavnija.

Vožnja po vedroj noći po Slavonskoj, kod stare petlje. Stare zgrade, slab promet, žuta rasvjeta, opet podsjećanje na djetinjstvo kada bi se vraćali doma iz ZG-a u starom stojadinu. Zamišljao sam kako bi bilo šetati tuda, sam ili sa nekim, pod tim žutim svjetlima dok grad spava. Kako bi izgledalo živjeti u tom velegradu. A sada, kada sam u ZG-u, to nisam nijednom napravio, uvijek neka žurba i trka...

Pozdravi, koji ne moraju biti zadnji, ali jesu kraj nekog odnosa. I mada se to ne izgovori na glas, nekako je jasno da je to kraj i silazna putanja...

[prove]

nedavno sam zastala u razgovoru sa susjedom čije dijete je teško bolesno. povremeno, tako u prolazu, popričamo o trenutnom stanju, tu i tamo moji klinci odu k njima poigrat se, ali zbog njegova slabog imuniteta rijetko to prakticiramo (mada me duša boli kad vidim koliko je sunce malo željno druge djece). uglavnom, prije nekog vremena nalazi su bili nejasni, s. nije slutila ništa dobro, čekalo se očitanje nekog liječnika. očaj i strah u kojima se topila mogli su se nožem rezati. zanijemiš. svaka riječ ili pokušaj utjehe čine se otužno praznima. ostane ti samo pogled.

srela sam je opet nakon tri dana, potrčala mi je u zagrljaj. nije morala reći ni riječ. osmijeh na njenom licu doslovno je crtao. nalazi su bili očitani i - nisu bili strašni. ej, u takvoj situaciji takav status je blagoslov. daje nadu. grlile smo se nasred ceste ko dvije pomahnitale babe, a to njeno olakšanje , mali oblak optimizma u očima jednog napaćenog roditelja nosio me danima.

eto, kod mene su to takve neke situacije, ljudske priče, pobjede topline u nekim zahlađenim odnosima, razumijevanje koje nadvlada nesporazum, dizanje nepravedno poraženog, pomirenje obitelji, spašavanje ozlijeđene životinje, pravednost pod cijenu osobne žrtve..

o, da, sastave me i razni prizori, pjesme, tekstovi, a ponekad (iako se tome od njih nisam nadala ) i neke gromoglasne tišine.

[dimnjak]

prvi snijeg i ja u autu. vozim se i gubim u bjelini. a zuto-narancasta rasvijeta cini atmosferu ko iz onih starinskih bozicnih filmova.

miris svjeze pokosene trave. vraca me u djetinjstvo. kada bi se valjali u slami. i gadjali s njom.

mirogoj za sisvete. jedno od naromanticnijih mjesta u zagrbu. srce te boli od ljepote i kolicine kadrova zbog kojih ti zastaje dah.

miris nakon ljetne kise. takodjer vraca u djetinjstvo i bezbrizne nevine dane kada smo svi mislili da je svijet obojan samo sarenim bojama.

....

[dimnjak]

Vožnja po vedroj noći po Slavonskoj, kod stare petlje. Stare zgrade, slab promet, žuta rasvjeta, opet podsjećanje na djetinjstvo kada bi se vraćali doma iz ZG-a u starom stojadinu. .

identicno
samo bi se mi vracali u NZG.

da...voznja vukovarskom u suton. rano ljeto. bujne krosnje.
voznja slavonskom kod htva, dok su tresnje u cvatu. i ogromni bijeli oblaci, ko jastuci nad gradom koj se protezu do samog njegovog ruba. dok je nebo plavo da te bole oci.
voznja slavonskom u smijeru istoka dok u retrovizoru vidis kako sunce zalazi nad cestom iznad tebe. kako zarka zuta kugla pada na cestu.
ili kako se s njime bori pun mjesec i skace izmedju nebodera uz ljubljansku.

ili, obozavani pogled na pun mjesec sa petlje zbog kojeg u zadnji tren skrenem i ne fulam silazak. uvijek.

[Melody]

Miris vatre, drveta koje gori, miris dima. Podsjeća me na to kako sam naučila naložiti vatru s 11 godina. U stambenoj zgradi, nekoć s centralnim grijanjem

Kad kuham nešto u loncu, stan se ispuni slatkastim mirisom povrća i mesa, a vani je hladno i prozori su zamagljeni - to me podsjeća na subote iz djetinjstva i rane mladosti, i mamu koja mi je kuhala i koliko je uživala u tome. Sjećam se da bih tada, besposleno tumarajući po kući i gledajući tv, čekajući izlazak navečer, u jednom trenutku pomislila kako ću puknuti od sreće, skroz bezrazložne. Više takvo što skoro i ne osjećam.

Djeca nakon nastave, kad pohrle iz moje bivše osnovne škole, po snijegu, u gumenim čizmama, gacajući i pljuskajući, prodornih glasova i zajapureni - a ja se sjećam kad je ta škola postojala, pa onda više nije postojala, pa je opet ista izgrađena. A oni tad nisu bili ni u snovima.

Jedna nekoć popularna slastičarnica u mom gradu ponovo je otvorena, i kolači imaju isti okus. Isti. Vlasnik se vratio, neka je.

Jedno stajalište za trolejbus - ono na kojem sam izlazila kad bih išla na faks i kad bih išla sastati se sa ljubavi svog života. I na posao prvi posao isto: uvijek to jedno stajalište.

Peti mjesec, maj - sve što me obilježilo desilo se baš u tom mjesecu. Kad bukne u svoj svojoj perverznoj raznobojnosti, meni hoće srce puknut'.

Jedno vino jeftinijeg ranga, ali dobro, i možda previše slatko podsjeća me na večer kad sam otkrila kako je to napokon, napokon se stvarno i najstvarnije zaljubiti i kakve smo sve tuge prošli nas dvoje da bismo bili sretni.

[Morticia]

Ovo je jedna toliko prekrasna tema da je jednostavno ne želim kvariti banalnostima koje mi trenutno padaju na pamet.

[Eks]

Rasplakat ćete me.

[Margarita]

Peti mjesec, maj - sve što me obilježilo desilo se baš u tom mjesecu. Kad bukne u svoj svojoj perverznoj raznobojnosti, meni hoće srce puknut'.

Meni je lako za raznobojnost ali maj ima drugačiji miris od svih ostalih mjeseci. Kad rano ujutro udahnem majski dan, opran kišom, raziđu mi se sivi oblaci u glavi. Ta ušmrkana lajna bijelog paperjastog majskog oblaka ima čudesno djelovanje.

[Eks]

Ja isto imam posebnu vezu s majem. I volim ga zvati maj, a ne svibanj- razlika je.
A i rođena sam u maju.
Volim i početke proljeća, kad u zimskom zraku nanjušiš proljeće, nevjerojatno je kako me to strese svake godine, dubinski.
Volim i ono rozo paperje na stablima, ne znam kako se to zove, svakog ljeta procvate u Dalmaciji- podsjeća me na djetinjstvo.
Vatra, da, također me podsjeća na djetinjstvo.
Snijeg kad padne, jednom godišnje ako je jača zima pa ostane eventualno na krovovima i mačjem krznu.
Štandovi u glavnoj ulici dok ih je bilo, uvijek su me ispunjavali nekom čudnom sjetom, sve bi bilo tako toplo, zatvoreno, ugodno. Žirevi koje smo skupljali i kasnije pravili od njih zvrkove sa šibicama.
...

Šibenik ljeti. Na taj grad imam svega dvije uspomene, ali su prejake, doživotne.

[Melody]

Volim i početke proljeća, kad u zimskom zraku nanjušiš proljeće, nevjerojatno je kako me to strese svake godine, dubinski.

Da, nevjerovatno je to. Cijeli život nas uče kako je pobjeda sile života i cvjetanja nad mrakom i tugom naivna fantazija, a onda dođe rano proljeće i polako, polako sve opet živi, pa pomisliš da priča o ciklusu života možda ima smisla i kad su u ptanju osjećanja i druge stvari, eh
To me sprečava da postanem cinik, neka.

Volim i ono rozo paperje na stablima, ne znam kako se to zove, svakog ljeta procvate u Dalmaciji- podsjeća me na djetinjstvo.

Behar? Ma, ne, to je proljeće
Šta to raste paperjasto po Dalmaciji?

Meni je lako za raznobojnost ali maj ima drugačiji miris od svih ostalih mjeseci. Kad rano ujutro udahnem majski dan, opran kišom, raziđu mi se sivi oblaci u glavi. Ta ušmrkana lajna bijelog paperjastog majskog oblaka ima čudesno djelovanje.

Ma, ima sve drukčije od drugih mjeseci. I strašno ga volim, između ostalog, zato što je potpuno smisleno i "namjerno" neopredijeljen. Niti je proljeće, niti je ljeto. Niti je žestoko topao i užaren kao naprimjer sedmi mjesec, niti je bojažljiv kao treći... Ma divan.

[prove]

u jednom malom mjestu ima jedno dvorište u kojem sam se igrala kao djevojčica. kad god navratim u taj kraj, moram povirit. forma mu je ostala ista, ali se sadržaj promijenio. u njemu više gotovo da nema životinja zbog kojih sam redovito hitala susjedima, mi smo naime tamo odlazili ili vikendom ili praznicima i meni, gradskom djetetu, sve životinje osim mačke ili psa bile su čista egzotika.

sada su ostale samo kokoši i pas. ali svejedno moram otić po svoju dozu melankolije - sjećanja na djetinjstvo, prijateljstva iz tog vremena, mast na kruhu posutu šećerom, zidić po kom bismo se poredali ko u kazalištu pa bi nas luka zabavljao pričanjem viceva. i mamu, koja bi uvijek stala na točno određeno mjesto kako bi bila sigurna da je i vidim (a ne samo čujem ) pa me zvala na ručak, večeru, doma.

zrinjevac i onaj paviljon. sjećanje na moju prvu veliku ljubav. taj paviljon bio nam je plesni podij i mnoge naše šetnje privremeno bi se tamo zaustavile kako bismo ljubavi odali počast plešući. i kad god ugledam taj paviljon, ugledam i to dvoje.

blondie i maria uvijek me prisjete na njen dolazak u zagreb prije nešto više od desetak godina i jednu ljubav koja je tad započela. traje i dan danas.

[Eks]

Behar? Ma, ne, to je proljeće
Šta to raste paperjasto po Dalmaciji?

Ne znam. Nisam se zapravo puno raspitivala, ali kad god sam nekog pitala nije znao. Ima tanke niti, kao zvončić je, ponekad je bljeđe, ali najljepši su kad su žarko rozi. Prije jeseni požute, uvenu.

Ma, ima sve drukčije od drugih mjeseci. I strašno ga volim, između ostalog, zato što je potpuno smisleno i "namjerno" neopredijeljen. Niti je proljeće, niti je ljeto. Niti je žestoko topao i užaren kao naprimjer sedmi mjesec, niti je bojažljiv kao treći... Ma divan.

@prove, ubi me po drugi put. Volim Zrinjevac.

[oxygenproof]

"Poetski je zagrljaj kao tjelesni zagrljaj
Dok traje
Zaklanja svaki pogled na bijedu svijeta"
(Breton, Na putu u San Romano)

Uz poetski (odnosno općenito svaku pisanu/izrečenu/otpjevanu misao) zagrljaj, griju me zagrljaji nekih lijepih trenutaka iz mlađih, a i ovih starih dana.

Potrage za blagom na ruševinama jednog starog grada, razbijanja kamenja u nadi da je unutra "zlatna žila", utrkivanje na bmx-u, igranje košarke po kiši i snijegu, utonuća u mnoge knjige i konflikti vezani uz približavanje kraja knjige (kad toliko želiš vidjeti što će se dogoditi, no istovremeno ne želiš čitanje privesti kraju), tramvajske stanice koje isključivo vežem uz neke susrete, šuškanje lišća...

Vjerojatno nikada neću zaboraviti jedan koncert Parnog valjka na kojem sam plesala s najboljim prijateljem u kojeg sam godinama bila zaljubljena, ali se to nikada nisam usudila priznati. Čak ni kada je posumnjao i veselo me zapitkivao je li to istina

[rose madder]

dobro sam se drzala do prvog melodynog posta.
kod slasticarnice sam se rasplakala k'o zadnja budala