Kako smo uopće preživjeli?

[dejzi]

Nisi.
Ja sam bila mirno dijete s povremenim žutim minutama. Pošto sam poprilično trapava i loše sreće, uvijek bi završile krvavo.
Zapravo, završilo bi bolno i kad nisam radila gluposti.

Vozila sam biciklu zatvorenih očiju. I spuštala se njome po stepenicama.
U jednoj fazi smo svi u ulici poskidali kočnice, luzerski je to imat. Sjećam se svađe sa svojima doma kad su me tjerali da to vratim, a ja još došla ponosna pokazat kako sam sama odšrafala.

Sanjkali smo se na padini iznad ceste i pokušavali ju preskočit kako bi došli do sljedeće padine. Koja je završavala u rijeci.

Skakali smo s brane i zavrtnice iako stoji znak da je zabranjeno.

Hodali po zaleđenom jezeru i natjecali se tko će ići dalje.
Stvarno ne znam kako se tad nikome ništa nije dogodilo.


Kad bolje razmislim, možda sam zapravo imala sreće.

[Lord Byron]

Kajgod. To je "vrlo, vrlo hrabra" rečenica samo ako si roditelj koji ne zna kakvo je dijete podigao na noge. Ja znam.

Ostajem pri svome. Jednostavno, kakvo god dijete podigne roditelj, ostaje izvjestan postotak neizvjesnosti - onako, doslovno treba imati i malo sreće.

[Lord Byron]

Ne treba zaboraviti: ne prežive svi.

Sranja se događaju, vjerujem da svatko zna za barem jedno dijete kojem se u takvim egzibicijama dogodilo sranje. Bez nekog posebnog prisjećanja, mogu navesti dva dječja smrtna slučaja za koja osobno znam, i još nešto ozbiljnih ozljeda..

I što s tom činjenicom? Ne znam. Nema smisla bdjeti nad djetetom kao kobac, ali jednostavno nije istina da smo preživjeli svi.

[vrrrlet]

jest. ponosna hrvatica u meni je naumila dobit jedan. ali završilo je tako da je učiteljica (kasnije hadezejovka) rekla da umjesto toga opišem svoju sobu i onda sam dobila 5.

Čudno, ako je kasnije bila hadezeovka, tada je vjerojatno bila komunjara.


Ja još nisam preživio djetinjstvo. A čini se da nikad ni neću.

Što izdvojiti?Najbliže smrti sam zasigurno bio kad smo se opili na Sljemenu, a ja krenuo sam put Zagreba jerbo su me ostali naživcirali (nisu htejeli raditi snježni bunker i napasti autobus) s litrom votke. Jedan naš režiser je srećom vidio mrtvog pijanog snjegovića onkraj ceste i odveo ga Vrletovoj mami, koja ga je otopila.

Jednom me ugrizao bumbar kojeg sam skoro pripitomio, ako tad nisam umro...

Ali radio sam i gluplje stvari, zaista glupe, iako i danas nalazim filozofska opravdanja za njih. Ali ne bi vi to shvatili. To je bila umjetnost.

[Mulica]

hmmmm...

niz zaleđenu nizbrdicu se sjurivali biciklima! prestali smo kad je jedan dečko (moja simpatija ) naglo zakočio prednjom kočnicom, napravio salto skupa s biciklom i završio u bolnici!

zločestoj vještici koja je živila u prizemlju i imala svoj vrt smo redovito kopali po vrtlu i skakalo tamo...to je bio izazov! koga baba ne ulovi, taj je ...faca istoj smo babi redovito brali povrće iz vrtla i bacali ga okolo! nakon nekog vremena ga je ogradila

bacali svježa jaja susjedima na bijelu posteljinu koja se suši na štriku!

biciklom se vozili niza skale!

u školi smo jednoj učiteljici stavili dezodorans na njen stol! shvatila je poruku i užasno se naljutila i ispitivala nas stvari koje su u knjizi pisale malim slovima!

učitelju iz likovnog probušili gumu na jugici!

penjali se na stabla ...iz čiste zabave! lomili se redovito!

kad su rošule postale jako IN, spuštali smo se niz nizbrdice! ruka mi je 2 tjedna bila u sterilnim zavojima!
iznimno zabavno je bilo trčat od škole do kuće, najkraćim putem, preko jaslica, preko ograda i zidića! nakon jednog takvog šprinta mi je noga misec dana bila u gipsu!

niza skale nismo silazili, bilo je super zabavno preskakat ih sve...svih 6-7-8! još dan danas mi se na kolinu vidi rana di mi je meso izašlo

i da...u osnovnoj sam završila kod psihologice crtat crtež svoje obitelji jer sam vjeroučiteljici rekla da je četnikinja! dala mi je 4 za moj sastav!

[vrrrlet]

i da...u osnovnoj sam završila kod psihologice crtat crtež svoje obitelji jer sam vjeroučiteljici rekla da je četnikinja! dala mi je 4 za moj sastav!

Mene su isto poslali školskom psihologu jer sam na likovnom na temu narodnooslobodilačke borbe nacrtao kako štuka obara partizanski avion. I roditelje su mi zvali. Ja sam lijepo objasnio da sam prikazivao realno stanje na hrvatskom nebu tih godina, i da je to jedna herojska pogibija. Nisam im objsnio da sam tih godina bio uvjereni nacist. Ali dobro, nacisti i imaju mozak devetogodišnjaka.

Inače, taj je psiholog bio odličan. Ružno sam pisao, a onda smo u trećem osnovne učili ćirilicu. Začudo, ćirilicu sam pisao iznimno lijepo. Poslali su me psihologu, i kao rezultat ja danas ružno pišem i ćirilicu. Nisam ja tamo neki četnik.

[baja]

kako sam preživjela? dobro da nisam proklijala
bila sam mirno, povučeno, a donekle i asocijalno dijete... bježala sam kući čim bi čula psovku...
ipak, sjećam se dvije epizode kad sam pomislila da sam gotova;
kad sam stavila leptiriće, za plivanje, oko gležnjeva računajući da ću moći hodati po vodi
i kad sam pokušala proći, iz dnevne sobe u podrum, kroz rupu probušenu za instalaciju centralnog i, naravno, zaglavila
pubertet je bio nešto sasma drugo

[baja]

Mene su isto poslali školskom psihologu jer sam na likovnom na temu narodnooslobodilačke borbe nacrtao kako štuka obara partizanski avion. .

prijateljica i ja smo bile pozvane na informativni razgovor jer smo u školskim novinama propitivale smislenost učenja principa rada puške M48

[vrrrlet]

prijateljica i ja smo bile pozvane na informativni razgovor jer smo u školskim novinama propitivale smislenost učenja principa rada puške M48

Da su vas više tome učili, manje bi se branitelja ranijelo tromblonima koje su lansirali bojevim metkom. Jedan od razloga zašto sam išao u vojsku a ne u civilnu je bio Kalašnjikov (još sam htio dobiti licencu za bager, iako me dopala amfibija, koju naša građevinska operativa baš i ne koristi; htio sam također vidjeti kako će mi ego reagirati kad se neki balavi neuki razvodnik provincijalac krene izdrkavati po purgeru inžinjeru, a najviše sam htio vidjeti jesam li ovisan o marihuani - nisam: sad mogu pušit koliko me volja).

[Bios]

Kvragu, preživjela sam preko nekoliko spuštanja karetom niz nizbrdicu do Instituta i isto to s biciklom bez kočnica (zabila sam se u kante od škovaca, onda nije bilo ovih željeznih kontejnera).

Kad smo brat i ja jednom zaboravili ključ od stana, umjesto da čekamo roditeljicu kod neke susjede, pentrali smo se iz šufita od kuće na krov, pa na teracu.

Skakali smo u more sa svjetionika na Institutu, i sa jarbola od Biosa i sa kućice za struju, a rekli su nam da ne smijemo.

I bili smo baje i preronili Ronilačkog po dužini i penjali se po lancu od Predvodnika i svašta.

Još smo živi.

[Pješčana]

hmm..: prisjeća se:
s 4 godine sam se zbog crtića u 19.15 stuštila nis stepenice, u kolutovima, niš mi nije bilo. mama je premrzla kad je to vidjela, ja sam odskakala do teveja
odrasla sam s dva bratića i sestrom, stalno smo se tukli. sestra me peglom zakačila po obrvi, koja sad drugačije rastepar godina kasnije s dva druga bratića penjala sam se po strminama po Lici, tražili smo sakrivene pećine, ubili par poskoka, zalutali, otkrili izvor vode u šumi, i vratili se satima kasnije
kad sam imala 10, otišla sma na proljetnim praznicima lutati uz rijeku, i naišla na nepoznatog polupijanog čovjeka koji je slikao, i odlučila družiti se njim . ispalo je da je slikar, naučio me par pro poteza, i ta slika je sad uokvirena.
kad sam imala 15, jedne ljetne noči opet sam šetala, uz jednu drugu rijeku, i u mraku naišla na tipa koji je sjedio, razmišljao, i kao, planirao pecati. pa sam se zapričala i ostala s njim u gustišu par sati, u najmračnijem mraku.
imala sam fazu stopiranja
moj roditelj to nikad nije saznao, niti mislim da treba ni da je trebao
isto tako, vjerujem da neću htjeti znati baš sve što će mi dica raditi.
ali ću barem znati kad mi muljaju da nisu pijana i napušena

[Nica]

Lomila sam ruku nekoliko puta na nekoliko mjesta, ali nijednom zbog nečeg ludog, samo sam bila smotana. I nogu sam imala u gipsu, šivala sam glavu dva puta... Nemam zanimljive i opasne priče uz to. Pentrali smo se po krovu, ali prizemnice-barake, tamo su amule bile slađe.

Jednom sam sletjela s ceste s biciklom, ali nisam se ozlijedila. Zanimljivo da je i moja kćer u sličnoj dobi napravila isto na istom mjestu. Ni ona se nije ozlijedila.

Ajme, kako je moj život dosadan. Mislim da sam danas to već napisala.

[aisling]

sestra me peglom zakačila po obrvi, koja sad drugačije raste

Ovo me sjetilo na učenje mačke da hoda na dvije noge. To je išlo po logici, ako mogu ja, zašto i mačka ne bi mogla
I odmah poduka na stepenicama koje su par dana prije toga izbetonirali. Mačka nije prohodala na dvije noge, al sam ja zaronila na nos kad je odlučila ne igrati tu poučnu igru. Krv je šikljala tako da mi je žao što Tarantina nije bilo u blizini. Umjesto njega je došla baka koja me čuvala, posjela me na stolac u kuhinji, natopila maramicu rakijom i prislonila

[Mulica]

kad sam imala 10, otišla sma na proljetnim praznicima lutati uz rijeku, i naišla na nepoznatog polupijanog čovjeka koji je slikao, i odlučila družiti se njim . ispalo je da je slikar, naučio me par pro poteza, i ta slika je sad uokvirena.
kad sam imala 15, jedne ljetne noči opet sam šetala, uz jednu drugu rijeku, i u mraku naišla na tipa koji je sjedio, razmišljao, i kao, planirao pecati. pa sam se zapričala i ostala s njim u gustišu par sati, u najmračnijem mraku.

zaboga, pa kako si ti preživjela????

faze stopiranja nikad nisam imala, fala isusu
što se razgovora sa neznancima tiče, do negdje šeste godine sam uvik bila pristojna i sa svakim luđakom koji bi me zaustavio ja bi ljubazno razgovarala! onda sam bila u americi, provela tamo 3 mjeseca i naravno plan je bio ponašat se ko doma! međutim, kako je amerika totalna suprotnost od rvatske, tamo du otimali djecu, vadili im organe da bi ih davali svojoj djeci koja su bolesna ili da bi ih prodali! to je bila česta praksa tamo! naravno, moji su mi odma sve to jako slikovito prikazali, opisali tamne kombije sa zatamnjenim staklima, ljude u tamnoj robi sa velikim tamnim naočalama...bla bla!

nisam se usuđivala izać u dvorište ispred kuće sama!

i naravno, otada bi bježala od svakog čudala koji bi me zaustavio na ulici! a dan danas se bojim proć pored crnih kombija...zaobilazim ih u širokom luku!

još nešto...na selu sam sa biciklom starom 60 ak godina (bicikla koju je prijin dida vozio kad je bio dite ) išla nizbrdo i onda naglo kočila na pijesku...kao da skrenem u okuku i zaprašim sve okolo! rezultat su bile krvave noge, krvave ruke sa kamenčićima u dlanovima, krvava brada...itd!

i da, 3 puta sam šivala glavu! al to nije ništa, moj prijatelj iz osnovne je skoro svaki mjesec imao novu mašnicu (gaza) na glavi od šivanja! one je glavu šivao minimalno 15ak puta!

[vrrrlet]

hmm..: prisjeća se:
odrasla sam s dva bratića i sestrom, stalno smo se tukli. sestra me peglom zakačila po obrvi, koja sad drugačije raste

Mene je mlađi pogodio kamenom u obrvu . Ja sam šetao brodić po moru, a on i frend su ga gađali kamenjem. Meni je to bilo zabavno, jerbo brodić nije bio moj, nego frendov. U jednom trenutku jedan kamen nije slušao silu teže, pa sam u krajnji čas odlučio da je poslušam ja, što mi je vjerojatno spasilo oko, ali nije obrvu (pet šavova na živo).

Po povratku u Zagreb, pri jednoj od redovnih popodnevnih tuča, nastojao sam pobjeći od starijeg brata kojeg sam raspizdio pišanjem po njegovom gramofonu i bacanjem knjige u jaja. Utočište je bio WC na kraju stana, gdje sam se skoro utočio, ali pri pokušaju zatvaranja i zaključavanja vrata brale je udario u njih, a ona u mene, točnje, obrvu, da, istu onu, pod istim kutem.

Tada sam shvatio da se povijest zaista ponavlja. Danas imam preseksxy ožiljak, vječni spomen na moju milu braću. Tetovaže su za papke bez stvarnih slika iz života.

[JPK]

Padanje s bicikla i takve trivijalnosti neću spominjati.

Uvijek sam volio vlastoručno raditi stvari, ali ne statične poput namještaja, nego dinamične i tehnološki naprednije. Pa sam počeo s modelima aviona, a nastavio s bombama i vatrenim oružjem kućne izrade. Barut za bombe sam nabavljao tako da rastavim stotinjak, ili koliko je potrebno, petardi (sinteza je prezahtjevna, a iz metaka me bilo strah vaditi ga). Vatreno oružje je bilo napravljeno od nekoliko koncentričnih cijevi, a pogonjeno istim barutom. Moglo je probiti tanji lim, onaj na fići bez problema.

Preživio sam djetinjstvo sa svim prstima i očima na broju.

[Vodena]

Nisi imao karabita?

Ja ću se do sutra već nečeg sjetit....a da nisu polupana jaja u pijesku.

[JPK]

Nisi imao karabita?

Od toga se ne može napraviti sofisticirana i kompaktna naprava, to je za zagorske seljake kad se napiju.

[vrrrlet]

Mi smo isto bili opčinjeni dekagramima fosfora ili baruta, o benzinu i petroleju da ne pričam. Međutim, uvijek smo poštovali osnovna pravila sigurnosti da rizična pripaljivanja obavljaju djeca izvan obitelji.

Ali sam jednom skupio finu zalihu olova, pošto sam bio naumio napraviti odljev zmaja s jedne metalne kutijice koju je dida nabavio u Kini. Pričekao sam osamljeno utorkasto jutro, sretno otopio olovo, zmaja mudro namočio vodom da se olovo ne zalijepi, i prosuo olovo po zmaju. Olovo se očekivano nije zalijepilo za zmaja, ali je neočekivano prsnulo stotinama kapljica vesele tekućine. Jedna mi se okućila na obrazu, a druge dvije na lijevoj nadlaktici.

Nakon početnog urlanja uslijedilo je skidanje kapljica metala koje su se upekle u meso. Danas bih vjerojatno postupio drugačije, ali osamdesetih pirsevi nisu bili u modi. Mislim da ih nije ni bilo, tada je naušnica bila ozbiljno koketiranje s pederlukom.

Ostatak dana proveo sam čisteći olovo s poda, šparheta, pločica i prozora.

Bog čuva budale. Jebote, tek sam sad skužio relaciju s onom "Bog čuva Srbe".

[blaze]

a bože čuvaj hrvatsku? tako star, a bez sluha

[vrrrlet]

a bože čuvaj hrvatsku? tako star, a bez sluha

"Bože čuvaj Hrvatsku" implicira da u momentu zazivanja Bog istu ne čuva.

Zna se kome treba božja pomoć, pošto ništa ne mogu učiniti sami.

Jebo ih Bog. Da ih jebo. Današnja religija je novac, trebali su zazvat' dolare.

[jevgenija]

Pobjegla sam od kuće, s devet ili deset, u ruksak sam stavila naranče, zeku, dnevnik, kekse i konzerve iz rezervističkog ranca od starog, hepo kocke i šibice, zavezala vreću za spavanje ispod ranca onim elastičnim stvarima za paktreger i otišla živjet u šumu. Živjela sam tri dana u šumi, jela kestene i drenjine i nekakvo lišće i kekse i konzerve, bilo je super.
Naranče su mi bile bljak, pa to nisam. Sjebala sam se treći dan, nestalo mi šibica, pa sam sišla u prvo selo žicat šibice, do tad je cijela općina znala da me se traži pa me deda od kojeg sam žicala odvuko za uši do svoje kuće i zvao miliciju.

dan danas mi je žao što mi nije upalilo, i što nisam uzela cijelo pakiranje umjesto jedne kutije šibica. Bilo mi je bed da šta ako stara ne bude mogla skuvat kavu bez šibica za plin

I tukla sam se, neprestano. Uvijek s jačima. U Malom konjovocu je pisalo da se treba borit sa jačima ako ugnjetavaju starije, pa sam posljedično uvijek bivala prebijena buduć sam smotana ko sajla i ne znam udarit pa pobjeć brzo Dva loma nosa iz tih akcija

i zadnje, na putu do škole smo prolazili pored srednje, pa sam kišobranom stepljala cigarete iz ruku srednjoškolaca, da ne umru od raka

[Morticia]

O, joj...
Padala s bicikla, skejta, spuštala se rošulama po svim normalnim i nenormalnim nizbrdicama, slomili su mi nos kamenom i izbili zub loptom, igrali smo se po krovovima, prelazila sam iz sobe u sobu preko prozora, bacala petarde, karabin (jel' se zove to tako, ono kad hrakneš u kantu i onda to pukne ), penjala se na vrh zgrade (6 katova) po skeli, pentrala se na svako moguće drvo, jela sirove krumpire i pinjole s ceste, sestri razbila glavu drvenom frulom i bacila je u bazen u parku, ona meni razbila glavu budilicom, tukle se do krvi i šljiva, igrala se po luci u koju smo ulazili bježeći čuvarima preko jedne visoke ograde sa šiljcima pa sam tako zaradila i odvratnu ranu na ruci zbog koje sam morala ići cijepiti se potiv tetanusa, provaljivali smo u štandove na tržnici i jeli lubenice, provaljivali smo u podrume, drvarnice, vešerne i tamo organizirali "baze", tukli se šibama, igrali smo se u Exportdrvu i skakli po onim drvima, igrali se lovice skačući s barke na barku po Mrtvom kanalu pa sam dva puta i upala u isti , upala sam i u neku ful duboku rupu puno vode dok su radili neke radove u kvartu jer sam "vodila ekspediciju" po gradilištu , jednom me mama zatekla (to je bilo dok sam bila baš mala, svega par godina) kako guram fažol u nos , pila sam "sok" napravljen od vode i onih tampona iz flomastera jer sam htjela provjeriti da li je to otrovno, itd., itd...
Uglavnom, imala sam živahno djetinjstvo.

O kasnijem razdoblju, od srednje škole pa nadalje neću jer tu stvari postaju uistinu neugodne.

[schmokljan]

Pobjegla sam od kuće, s devet ili deset, u ruksak sam stavila naranče, zeku, dnevnik, kekse i konzerve iz rezervističkog ranca od starog, hepo kocke i šibice, zavezala vreću za spavanje ispod ranca onim elastičnim stvarima za paktreger i otišla živjet u šumu. Živjela sam tri dana u šumi, jela kestene i drenjine i nekakvo lišće i kekse i konzerve, bilo je super.
Naranče su mi bile bljak, pa to nisam. Sjebala sam se treći dan, nestalo mi šibica, pa sam sišla u prvo selo žicat šibice, do tad je cijela općina znala da me se traži pa me deda od kojeg sam žicala odvuko za uši do svoje kuće i zvao miliciju.

dan danas mi je žao što mi nije upalilo, i što nisam uzela cijelo pakiranje umjesto jedne kutije šibica. Bilo mi je bed da šta ako stara ne bude mogla skuvat kavu bez šibica za plin

I tukla sam se, neprestano. Uvijek s jačima. U Malom konjovocu je pisalo da se treba borit sa jačima ako ugnjetavaju starije, pa sam posljedično uvijek bivala prebijena buduć sam smotana ko sajla i ne znam udarit pa pobjeć brzo Dva loma nosa iz tih akcija

i zadnje, na putu do škole smo prolazili pored srednje, pa sam kišobranom stepljala cigarete iz ruku srednjoškolaca, da ne umru od raka

Kompletna luđakinja.

Mali off - te Hepo kocke su mi uvijek bile sumnjive, što im to "hepo" dođe? Dok mi nije palo na pamet da je naziv na ćirilici. Dakle - Nero kocke, molit ću lijepo, za potpalu vatre, domova i gradova.

[kuki]

Ja sam sama sebi bila i ostala odgovorna i pomalo ustrtarena majka. Autostopirala bih da netko negdje umire.