Psihokauč - upomoć!!!!

[Beau]

Pa napala me viroza, šta ne vidiš :cukcuk:

Inače ne bih ja nikad

edit: di je cukcuk smajlić. kak se on piše?

imam primjedbu na majtija.
kad prijeđeš mišom preko smajlija, trebao bi se prikazati kod tog smajlića

[Euklid]

Jamacno...

[..a unda]

Jamacno...

jos sljedecih 900 godina, ja cu ovo govorit kao.. jamcano.

nikako da mi ova rijec sjedne. podsjeca me na jecam..ili barem na jecmenac. ok, koji put na jamu.. jamcani jecmenac u jami..

[nodens]

Bojiš se da bi te neka mogla iskoristit

Zapravo ne vjerujem da je to moguće.

Nego nešto drugo, alkohol smanjuje inhibicije, što znači da smanjuje i samokontrolu, a ja imam fobiju od toga. Tko zna što bih sve pričao još da nemam i samokontrolu.

[Euklid]

Tog se i mi bojimo...

[Bara huda]

Tog se i mi bojimo...

e ovo je stvarno duhovito.
Koliko god bila istovremeno i zastrasujuca pomisao na samonekontroliranog nodensa.

[Euklid]

hoces reci da ostale moje fore bas i nisu duhovite???

[Bara huda]

hoces reci da ostale moje fore bas i nisu duhovite???

Necu to rec.
ali mi nije jasno kako je pohvaljivanje jedne fore shvaceno kao omalovazavanje tvog cjelokupnog fora opusa i djela.

[Beau]

Ja se ne bojim nodensa

[Euklid]

Necu to rec.
ali mi nije jasno kako je pohvaljivanje jedne fore shvaceno kao omalovazavanje tvog cjelokupnog fora opusa i djela.

Pa i to je bila fora

Al vidim da si shvatila pa me samo cimas

[Emericzy]

Nije me bilo danima i sad, gledajući topice i postove koje sam zapostavio, vidim da je dobro da me nije bilo. Suprotno od psihoanalize. Tamo pričanjem olakšavaš dušu. Ovdje čovjeku bude samo još gore.

[Euklid]

Astajaznam, bolje biti gore nego dolje...

[Blesava]

Pa napala me viroza, šta ne vidiš :cukcuk:

Inače ne bih ja nikad

edit: di je cukcuk smajlić. kak se on piše?

imam primjedbu na majtija.
kad prijeđeš mišom preko smajlija, trebao bi se prikazati kod tog smajlića

Misliš na ovog ? Piše se

[Beau]

Misliš na ovog ? Piše se

Fakat, skroz logično. Stvarno sam

Fala

[Bara huda]

Fakat, skroz logično. Stvarno sam

Fala

a sto ti ne znas za trkeljaski trio fantastikus

[Beau]

a sto ti ne znas za trkeljaski trio fantastikus

A je, biće sam znala, al tko će to sve zapamtit

[Whereabout]

Nova tema. Stvari preko kojih ne prelazite ili niste trebali prijeći. O vlastitim principima ili žaljenju zbog slučajeva kada smo popustili drugoj strani ili pustili nešto nekome, a nismo trebali. A pogotovo kad se ti slučajevi ponovo javljaju u glavi nakon dugo godina kao neriješeni i "nedopustivi".

Meni su jednom rekli, doduše samo jednom, da sam u stanju preći preko previše toga, i vjerojatno i jesam previše puta bila u stanju takvo što, zbog okolnosti ili vlastite nemoći (neznanja, neimanja ideje) da napravim išta drugo. Ta izjava, inače dana od strane dvadesetak godina starije osobe koja (mi) je dovoljan autoritet da obratim pažnju, prilično me kopala, a bila mi je i neugodna za čuti u danom trenutku. Nisam do tad, a bilo je to prije par godina, imala posebno osviješten taj dio problema sa svojim karakterom, a na neki način sam doživljavala i kao prednost to što se sa mnom može sve dogovoriti, izgladiti ili nemati ozbiljnih problema zbog moje naravi. S druge strane, u nekim situacijama - možda i iz straha od ponavljanja pogrešaka ili zamora - reagiram striktno po principu da je jedna greška određene težine dovoljna za prekid kontakata.

Sad mi se čini da je ova druga opcija kod mene prerijetka i da mi je mlakost i mlitavost određene vrste dugo godina crpila dragocjenu energiju. Govorim o općim komunikacijama i ljudima s kojima imam ili sam imala neobavezne odnose. Ali tu postoji i mogućnost zajeba s obzirom da, kako je na jednom primjeru još ranije u prošlosti rekla moja prijateljica, na veće stvari šutim a zatim na sitnice reagiram (govoreći o problemu u odnosu prema jednoj našoj zajedničkoj prijateljici koja je bila poznata po problematičnim setovima nesmotrenih izjava), pa postoji mogućnost i da odbacim nekog tko je u cijelosti bolji, zbog sitnice, a zadržim nekog lošijeg, zbog nekog kompleksa ili slabosti. Već sam to i napravila u prošlosti, ali u zadnje vrijeme ispravljam te stare greške i nastojim vratiti ono bolje u život. Još davnije, baka mi je bila izuzetno emocionalna osoba, trpljiva i samonipodaštavajuća i mislim da mi je to familijarna crta.

.. uglavnom, treba mi neki balans.

[ElliQuinn]

Ja sam dugo mislila da pametniji popušta. Nisam jedina, jer kad pogledam oko sebe vidim da nas vode budale.

[..a unda]

Nova tema. Stvari preko kojih ne prelazite ili niste trebali prijeći. O vlastitim principima ili žaljenju zbog slučajeva kada smo popustili drugoj strani ili pustili nešto nekome, a nismo trebali. A pogotovo kad se ti slučajevi ponovo javljaju u glavi nakon dugo godina kao neriješeni i "nedopustivi".

Meni su jednom rekli, doduše samo jednom, da sam u stanju preći preko previše toga, i vjerojatno i jesam previše puta bila u stanju takvo što, zbog okolnosti ili vlastite nemoći (neznanja, neimanja ideje) da napravim išta drugo. Ta izjava, inače dana od strane dvadesetak godina starije osobe koja (mi) je dovoljan autoritet da obratim pažnju, prilično me kopala, a bila mi je i neugodna za čuti u danom trenutku. Nisam do tad, a bilo je to prije par godina, imala posebno osviješten taj dio problema sa svojim karakterom, a na neki način sam doživljavala i kao prednost to što se sa mnom može sve dogovoriti, izgladiti ili nemati ozbiljnih problema zbog moje naravi. S druge strane, u nekim situacijama - možda i iz straha od ponavljanja pogrešaka ili zamora - reagiram striktno po principu da je jedna greška određene težine dovoljna za prekid kontakata.

Sad mi se čini da je ova druga opcija kod mene prerijetka i da mi je mlakost i mlitavost određene vrste dugo godina crpila dragocjenu energiju. Govorim o općim komunikacijama i ljudima s kojima imam ili sam imala neobavezne odnose. Ali tu postoji i mogućnost zajeba s obzirom da, kako je na jednom primjeru još ranije u prošlosti rekla moja prijateljica, na veće stvari šutim a zatim na sitnice reagiram (govoreći o problemu u odnosu prema jednoj našoj zajedničkoj prijateljici koja je bila poznata po problematičnim setovima nesmotrenih izjava), pa postoji mogućnost i da odbacim nekog tko je u cijelosti bolji, zbog sitnice, a zadržim nekog lošijeg, zbog nekog kompleksa ili slabosti. Već sam to i napravila u prošlosti, ali u zadnje vrijeme ispravljam te stare greške i nastojim vratiti ono bolje u život. Još davnije, baka mi je bila izuzetno emocionalna osoba, trpljiva i samonipodaštavajuća i mislim da mi je to familijarna crta.

.. uglavnom, treba mi neki balans.

ma tebi treba love, kakav balans, kakve stange..

[ElliQuinn]

.. uglavnom, treba mi neki balans.

Meni zvuči kao da imaš balans, ali ne djeluješ dovoljno rano. Odjebi ljude na vrijeme, bit ćeš si zahvalna. Slične situacije sam si i ja priuštila te sam se na kraju zapitala jesam li ja popustljiva osoba ili beskičmenjak. Ne volim o sebi misliti kao o beskičmenjaku, pa se tu i tamo utješim nekom odlučnošću i djelovanjem da nisam. Ne sasvim.

[Eks]

Ja sam beskičmenjak. Dugo sam mislila da sam samo "dobra", ali zapravo uopće nisam nego je stvar u tome da ne skužim na vrijeme da mi netko ne paše. U bitnim stvarima. Onog trena kad skužim, obično na temelju neke sitnice, kad kap prelije čašu za koju nisam dotad znala da je puna, tad mi se kao puzzle posloži cijela slika tog odnosa i osobe i tad odlazim. Nekad objasnim, ako me osoba baš raspizdi, nekad ne ako smatram da nemam što reći.
To je beskičmeno i pokvareno. Ali tako je dosad bilo. I da, često sam puštala da me ljudi doslovno "pregaze" čak i kad nisu svjesni, da iscijede iz mene svaku kap života.
Ne slušam intuiciju, zanemarujem je, družim se po inerciji i kad pukne, znam da sam sama kriva. A opet, kad bih slušala intuiciju, bila bih vrlo usamljena osoba.

[Whereabout]

Meni zvuči kao da imaš balans, ali ne djeluješ dovoljno rano. Odjebi ljude na vrijeme, bit ćeš si zahvalna. Slične situacije sam si i ja priuštila te sam se na kraju zapitala jesam li ja popustljiva osoba ili beskičmenjak. Ne volim o sebi misliti kao o beskičmenjaku, pa se tu i tamo utješim nekom odlučnošću i djelovanjem da nisam. Ne sasvim.

Čini mi se da kod mene najviše na te greške utječu strahovi od toga da postoji bolji scenarij (možda) i da ga mogu realizirati (možda) i da će moje potencijalno odbacivanje nekog zapravo biti odustajanje od boljih mogućnosti s tom osobom koje mogu zamisliti, dakle od ideje (ali i od uloženog). Ne mislim ni na neka partnerstva nego više kombinacije s ljudima. Valjda i zbog nekakvog idealizma (ali i naivnosti) dugo dajem šanse. Davno su mi davali savjete o nadilaženju nekih stvari u odnosima i nije slučajnost da su mi to govorili i tog se nastojim držati u nekim segmentima života koji se jako tiču i drugih, ali mi se u privatnom životu sve manje da biti "korektna" na taj način. Samo budući da prepoznajem tu novost kod sebe, bojim se da - i upozoravali su me zapravo sa strane na to - ne odbacim nekog tko to ipak nije zaslužio i gdje je moj novi način "nepopustljivosti" zapravo zamaskirani strah od bliskosti ili netočna procjena. Lako je kad imam dovoljan broj podataka na temelju kojih otkantavam, ali ponekad i nemam i imam samo neki gut feeling ili pomiješane informacije. Neke takve odnose naknadno (pre)dugo analiziram, a naizgled su banalni i irelevantni (slučaj za posebnu analizu je vjerojatno zašto baš ti slučajevi i ti ljudi).

[ElliQuinn]

Zvuči smiješno i možda glupo, ali čitajući Bujoldičine knjige nekako sam uspjela doći do toga da slušam ljude dok govore, a potom gledam što rade. Ja ću svakome vjerovati sve što kaže o sebi, ali počela sam promatrati što ljudi rade i odluke o svom odnosu s njima prije svega donositi ne na temelju njihovih priča ili svojih osjećaja nego na temelju njihovih djela. Neke obrasce ponašanja ne želim blizu sebe, bez obzira na svu pristojnost i elementarnu nebitnost koja mi je usađena u karakter.

[Whereabout]

Ne slušam intuiciju, zanemarujem je, družim se po inerciji i kad pukne, znam da sam sama kriva. A opet, kad bih slušala intuiciju, bila bih vrlo usamljena osoba.

Ovo. Poseban mi je problem što mi se više puta u životu pokazalo da ono što intuitivno mislim ili osjećam zapravo ima podlogu u stvarnosti odnosno točno je do te mjere da nije samo zloslutnja, paranoja ili rezultat straha nego je nažalost istina koja mi potencijalno i prijeti. Da li mi prijeti na način da ostajem sama ili samo na način da se moram jako preispitivati i tražiti dalje, ponekad je i nebitno odnosno svede se na isto: ispada da ako bismo postupali po vlastitom osjećaju i imamo tu neku sposobnost da gledamo "čisto", ostali bismo jako sami i raščarali sve oko sebe. Ipak, kod mene je i osjetljivost u korijenu svega toga jer ja jednostavno previše pažnje pridajem stvarima i ne mogu se pošteno nasmijati u lice tim istim stvarima ili preći lako šalom preko nečega, na primjer. Druga je stvar što sve to možda i nije bitno, sva ta padanja u očima i ovo i ono: ne bismo se ni zamarali time da smo npr. u terminalnoj fazi neke bolesti (čitala sam nedavno članak o umirućim ljudima i koliko jasno vide svoj život u toj fazi).

ma tebi treba love, kakav balans, kakve stange..

I to je istina, ali vidiš da overanaliziram. Rekao bi netko da mi je dosadno u životu.

Zvuči smiješno i možda glupo, ali čitajući Bujoldičine knjige nekako sam uspjela doći do toga da slušam ljude dok govore, a potom gledam što rade. Ja ću svakome vjerovati sve što kaže o sebi, ali počela sam promatrati što ljudi rade i odluke o svom odnosu s njima prije svega donositi ne na temelju njihovih priča ili svojih osjećaja nego na temelju njihovih djela. Neke obrasce ponašanja ne želim blizu sebe, bez obzira na svu pristojnost i elementarnu nebitnost koja mi je usađena u karakter.

U tom promatranju imam problema što jedno vrijeme tražim načine da objasnim obrasce ponašanja, na što vjerojatno ne bih trebala trošiti vrijeme (kao što ni oni ne troše vrijeme da razmisle i postupe drugačije). Ali razmislit ću još o toj metodi jer mi se čini mentalno izvediva i korisna (ako je uspijem ispravno shvatiti i prevesti na svoje slučajeve).

[Eks]

Ovo. Poseban mi je problem što mi se više puta u životu pokazalo da ono što intuitivno mislim ili osjećam zapravo ima podlogu u stvarnosti odnosno točno je do te mjere da nije samo zloslutnja, paranoja ili rezultat straha nego je nažalost istina koja mi potencijalno i prijeti. Da li mi prijeti na način da ostajem sama ili samo na način da se moram jako preispitivati i tražiti dalje, ponekad je i nebitno odnosno svede se na isto: ispada da ako bismo postupali po vlastitom osjećaju i imamo tu neku sposobnost da gledamo "čisto", ostali bismo jako sami i raščarali sve oko sebe. Ipak, kod mene je i osjetljivost u korijenu svega toga jer ja jednostavno previše pažnje pridajem stvarima i ne mogu se pošteno nasmijati u lice tim istim stvarima ili preći lako šalom preko nečega, na primjer. Druga je stvar što sve to možda i nije bitno, sva ta padanja u očima i ovo i ono: ne bismo se ni zamarali time da smo npr. u terminalnoj fazi neke bolesti (čitala sam nedavno članak o umirućim ljudima i koliko jasno vide svoj život u toj fazi).

Mogu sve potpisati. Osjetljivost je ponajviše kriva, a i ja sam se mnogo puta iznenadila da neke stvari koje ja percipiram na nekome, nekom drugom uopće ne padnu na pamet. Malo tu ima i cjepidlačenja, ali opet, meni se to tad čini krupno i mislim da ipak jest krupno, samo eto... sve ovisi koliko mi je to tad bitno.