Javio se nakon skoro tri tjedna i zvao me na kavu.
Ja sam pristala, ali do danas nisam mogla/nije mi se dalo.
Kava je zavrsila onako kako sam pretpostavila - preko dva sata smo pretresali novosti s foruma i pricali o vremenu. Niti rijeci o bilo cemu drugome.
I kad sam isla prema doma sam shvatila da sam izgubila i ono malo razuma sto mi je preostalo.
Najbolja prijateljica mi je rekla da se nikad nikome osim njemu ne bih tolerirala takvo ponasanje. I u pravu je. Ja se vec citavu godinu ponasam kao da sam slaboumna.
Sve mi je divno i krasno i bas mi nista ne smeta.
A smetalo mi je uzasno puno toga i svakom drugom bih to vrlo jasno dala do znanja.
Uglavnom, prava istina je da se pojavila neka treca osoba, on se smrtno zaljubio, ostavio curu radi nje, a ona ga sad nece pa je jadan. Mene je drzao u rezervi, pa mi se javio taman nakon sto ga je ova odjebala
Naprosto sam odusevljena. Ovo je jedna sasvim divna sapunica, ali sam na zalost bila samo sporedan lik
A sta cu, ne mogu uvijek imati glavnu ulogu.
Mislim da mi je potreban psihijatar radi te moje krize identiteta.
U razgovorima o vremenu? S likom koji cvili za drugom. DAj me nemoj. Tući ću te. 
Imao je neki magičan utjecaj na mene, majke mi. Inače meni nije teško odjebat, makar privremeno, ali njemu to nisam mogla niti reći. Jednom sam tako najavila da moramo razgovarati i onda sam šutjela i vrtjela se u krug u parku di smo sjedili. 
što se to dogodi u nama pa postanemo zbunjene, ne znam, al znam kako je...
