Stanove su gradile građevinske firme u vlasništvu države. Stariji će se sjećati da je uz svaku sagrađenu zgradu sagrađeno još 10-50 vikendica. Zavisi kolika je bila zgrada i koliko je bilo prostora za mažnjavanje.
E, ali su svi zaposleni od svojih primanja izdvajali u doprinos za stambenu izgradnju, imali ili ne već od ranije nekretninu u svom vlasništvu. To je bio neki postotak od plaće.
Ako se stan nije koristio za potrebe vlastitog stanovanja u neprekidnom trajanju od 6 mjeseci bez opravdanih razloga, stanarsko pravo se moglo i oduzeti. Nije igralo ulogu što je izdvajano u fond za stambenu izgradnju. Nema te - aj bok.
Kasnije, kad je došlo do mogućnosti otkupa stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo, uzimale su se u obzir godine staža i ukupnog davanja doprinosa za stambenu izgradnju i prema tome je formirana cijena otkupa.
Da se razumijemo, meni je u Juzi bilo sjajno. Veliki dio blagodati su moji starci iskoristili pa i ja uz njih. Stara mi je radila u JNA, što je uključivalo dodatne raznovrsne povlastice. Stari je radio u Aluminijumu (u firmi koja je prerađivala i izvozila glinicu, ali tamo gdje je glinice stvarno i bilo
), koji je toliko dobro radio da tadašnji direktor više nije mogao smislit što bi mogao drpit, jer je već i avion imao. Ali u isto vrijeme su se u tom Aluminijumu zapošljavali mladi visokoobrazovani ljudi, radeći fizičke ili bilo kakve poslove, jer se nisu mogli drugdje zaposliti.
Iako se s nostalgijom sjećam tog vremena, nije realno misliti da bi to moglo opstati ili se ponoviti.
Jer izgubim volju, a kao zabavno bi mi bilo ćaskat malo.
