Dajete li sto posto od sebe?

[Eks]

Dajete li sto posto u sve što radite?
U prijateljske i one prijateljsko-poznaničke odnose, u poslu, na faksu, u nekakvim projektima, u hobijima? Ili posvuda dajete znatno manji postotak, ali na kraju dana imate osjećaj da sve štima (naravno, ne uvijek)?

Skužila sam da nemam balans. Da u nekim stvarima dajem maksimum, a u nekima minimum. Što nije nužno dobro, štoviše, može biti jako loše. Npr. uneseš se u neki prijateljski ili ljubavni odnos i na kraju izađeš iz istog kao olupina, iscrpljen i osiromašen. Ili, uneseš se u posao 100% iako svi drugi daju mnogo manje i onda ili i sam počneš zabušavati ili imaš nekakav feeling nepravde.
Ponekad me i strah stršati. Dati sebe 100 posto. Jest da će neki to prepoznati, doduše rijetki, ali prije zbog takvih stvari dobijem po nosu. Netko ispadne zavidan pa onda narušim i prijateljski i poslovni odnos.

Mislim da me vrlo lako povuče nešto, ako imam strast prema nečem, sklona sam izgorjeti u tome. Također, kad vidim neku priliku u nečemu, izgorjet ću na manje bitnim preprekama do cilja i do cilja ću na kraju već odustati ili uvidjeti da sam ganjala pogrešan cilj.
Dok, u nekim stvarima dajem manje od minimuma. Faks, npr. I što sa više stvari zatrpavam dan i raspored, to me sve više odvlači od istog.

Jako sam frustrirana ovih dana, otud ovaj topic. Imam nalete sreće što možda mogu naučiti nešto što sam oduvijek htjela, ali mislim da tu priliku baš i neću dobiti, bar ne u onakvom obujmu kakvom bih htjela. S druge strane, sve više se ukopavam u grad kojeg ne volim, radeći stvari koje volim na nekoj nižoj razini od one koju bih htjela. Ta niža razina mi je potrebna, zbog iskustva, ali hm, ako ne počnem davati maksimum na faksu, niti ću ikad doći do više niti ću se ikad maknuti odavde.

Nemam pojma što sam točno htjela pitati. Ali nekakav ringišpil mi je u glavi. I na momente je super. Na momente je kaos.
Svakako je bolje od letargije koja me hvatala posljednjih godinu dana. Ali, imam tisuće upitnika. Imam osjećaj da puno bolje prolazi davanje prosjeka od sebe nego istinski trud. Vjerojatno ovisi gdje.

Konkretno:
Skužila sam, nakon što sam pristala već, da sam pristala na posao za koji sam plaćena 4000 kn manje od osobe koja radi skoro isto što i ja. A da je moja prethodnica (ne ta ista osoba) radila mnogo manje stvari i manje se trudila od mene. Htjela sam zapravo razbiti strukturu dana u kojoj visim na netu i opet ništa ne učim, a zapravo sam si natovarila na vrat nešto što mi na kraju oduzima vrijeme i potencijalno živce. A opet, na neki me način veseli i puni energijom. Ambivalentna sam spram svega toga.

Možda malo i dramim. Ali samo malo.

[nina williams]

Dajem 100% na mahove. U međuvremenu sam lijena ili mi nije jako stalo. U prijatelje sam u stanju uložiti sve što zatraže. Al ja njizi malo imam, pa to i nije puno. U poznanike slabo ulažem. Ne volem baš ljude. U moju familiju i dragovića (a bome i u njegovu familiju)...tu sam na all inu.
U poslu dajem što je manje moguće. Inače nanjuše potencijal iskoristivosti.
Hobiji...najbolje mi je kad uzmem godišnji, il slobodne dane, i uronim. Punim baterije na taj način.

Uglavnom, nemam osjećaj da stvari ne štimaju u smislu da sam trebala dat više ili manje. Nije mi nikad bilo žao ako dam više, a ne ispadne "po planu". Najčešće zato što je i sam ulog "u planu". Radim zato što volim i proces stvaranja, a ne samo radi rezultate, takorekuć.

Ovaj, znam da ovo glupo zvuči...al rješavaj faks. Zajebi pizdarije, posloži prioritete i drž se toga..bla-bla-trkelj-trkelj-trebat će ti to u životu-i tako dalje i tako bliže.

[Pješčana]

ne. ne dajem 100% jer ne znam kako cijelo vrijeme davati 100% apsolutno svemu oko sebe. nekad ni nemam 100%
najčešće ni ne treba toliko davati, tako da mislim da je to više izreka za pokazivanje puste snage koju netko u nešto ulaže.
kako kaže i nina: dajem na mahove. tražim balans.dajem onome što je prioritet u tom trenutku

[Eks]

Mislim da ja imam problem s prioritetima. Ono što me zanima i faks su jako udaljeni. I bojim se da neću stići/moći/imati prilike ostvariti ovo prvo, a opet, desit će mi se da ću zajebati drugo.

[Pješčana]

Jako sam frustrirana ovih dana, otud ovaj topic. Imam nalete sreće što možda mogu naučiti nešto što sam oduvijek htjela, ali mislim da tu priliku baš i neću dobiti, bar ne u onakvom obujmu kakvom bih htjela. S druge strane, sve više se ukopavam u grad kojeg ne volim, radeći stvari koje volim na nekoj nižoj razini od one koju bih htjela. Ta niža razina mi je potrebna, zbog iskustva, ali hm, ako ne počnem davati maksimum na faksu, niti ću ikad doći do više niti ću se ikad maknuti odavde.

Konkretno:
Skužila sam, nakon što sam pristala već, da sam pristala na posao za koji sam plaćena 4000 kn manje od osobe koja radi skoro isto što i ja. A da je moja prethodnica (ne ta ista osoba) radila mnogo manje stvari i manje se trudila od mene. Htjela sam zapravo razbiti strukturu dana u kojoj visim na netu i opet ništa ne učim, a zapravo sam si natovarila na vrat nešto što mi na kraju oduzima vrijeme i potencijalno živce. A opet, na neki me način veseli i puni energijom. Ambivalentna sam spram svega toga.

Možda malo i dramim. Ali samo malo.

anais, a da ne znaš koliko ta osoba dobiva za taj posao, bi li ti se taj posao činio ok?jel ok plaća?
nije ti dobra polazišna točka ako se uspoređuješ s drugima u startu.
otkaz uvijek možeš dati, a u međuvremenu ćeš steći radno iskustvo, zanje i neke nofce

[nina williams]

Ne kontam te. Oš reć da si promašila u izboru faksa (nije to grijeh, ne daj da te uvjere u suprotno) ili da imadeš puno interesa koje ne uspijevaš vremenski uskladit?

[Eks]

anais, a da ne znaš koliko ta osoba dobiva za taj posao, bi li ti se taj posao činio ok?jel ok plaća?
nije ti dobra polazišna točka ako se uspoređuješ s drugima u startu.
otkaz uvijek možeš dati, a u međuvremenu ćeš steći radno iskustvo, zanje i neke nofce

Posao je zasad bezveze, tehnikalije i gluposti, ali možda steknem u daljnjem radu nekakvu praksu, evo, konkretno ću reći, novinarsku. No, oduzima vremena kad sve zbrojim jer mi prelomi dan na glupi način i ne stignem sjesti i učiti. A također, to je zaista jako niska razina i nisam sigurna koliko bi mi ikad koristilo. No, to je ono, bolje išta nego ništa. Plaća i nije plaća nego honorar, jako malen.
Zato i jesam ostala paf koliko ta osoba dobiva, samo u drugoj "kući".
U početku sam mislila da će to biti samo par sati dnevno, od kuće, ali nije baš tako. S tim da me taj dio od kuće i ne zanima. Ovo drugo je stvar vrebanja prilike jer ne znači da ću imat prilike okušat se u nečem bitnijem.
Novac je tu uistinu zanemariv, to nije plaća nego više džeparac.

E sad, faks me uistinu ne zanima, ali moram ga završiti, jbga.

Imam, da, još aktivnosti, vezano za hobi... moram ić, nastavit ću kad se vratim.

[Pješčana]

ja ne znam baš puno o tebi, nemam pojma jesi odslušala sve? vidi, štogod da je, daj mu šansu neki manji vremenski rok, da znaš da nisi propustila nešto potencijalno dobro.
ako ne ide, ok, ne ide.

[A.P.]

Dajete li sto posto u sve što radite?

Ne.

Najbliže maksimumu od sebe dajem u odnose, i to one u kojima se osjećam lijepo, i to mi se isplatilo.

U faks sam uložila 50%, ako i toliko, iako sam u neke projekte dala puno više samo zato što su me više interesirali. Nisam imala inspiracije za više jer nisam vidjela smisla. Bila sam u pravu, sad bih se ubila da sam uložila svo ono vrijeme uloženo u opijanje i gubljenje vremena u faks jer bi rezultat bio isti sad

U svaki posao sam uložila nešto više nego u faks, ali opet ne previše, samo dovoljno. Nisam karijerist, ne znam se nikom uvlačit u dupe, nemam želju za ganjanjem pozicija i para - radije ću se bogato udat

Dakle, ulažem u ono od čega se osjećam dobro. Davati 100% od sebe u svemu je nemoguće, debilno i krajnje kontraproduktivno te iscrpljujuće, da ne velim potpuno besmisleno.

[Éowyn]

Ja sam se uvijek brinula da na faksu dajem čak i ispod minimuma i zapravo, kroz čitavo vrijeme studiranja sam se osjećala kao najveći klošar na faksu.
No s druge strane sam bila aktivna u svim mogućim studentskim udrugama, radila, proputovala čitavu Europu i stekla puno veza za posao. Na kraju krajeva, dobila sam istu diplomu kao i svi ostali i nigdje ne piše da sam bila nezainteresirani neradnik.
Čak i kad bih obećala samoj sebi da ću se više potruditi, shvatila sam da me većina predmeta ne zanima dovoljno da bih u njih uložila neki veći trud.

Najgore je to što sam već jednom promijenila studij jer sam shvatila da me prvi koji sam upisala baš i ne zanima. Onda sam shvatila da me niti drugi ne zanima, ali treći jednostavno ne bi dolazio u obzir.
Tako da ti vjerojatno ni na nekom drugom fakultetu ne bi bilo puno bolje.

Što se posla tiče, kad sam radila studentske poslove, davala sam jako puno od sebe, ali nisu me zanimala nikakva promaknuća niti išta slično. Par puta sam dala otkaz jer sam primijetila da nas par nadobudnih radi i po 10-12 sati na dan, a ostali skoro ništa za istu plaću.
Kasnije sam jednostavno naučila odraditi dovoljno da nitko drugi ne mora obavljati moj dio posla, ali ne išta više od toga.

Kad radim u struci stvari su malo drugačije. Gledam koliko ću naučiti i koliko ću iskustva steći i tuđi nerad mi nije toliko bitan.

Kad su odnosi s ljudima u pitanju, zaista ne mogu procijeniti. Baš sam jučer imala raspravu u trajanju od dvadeset sati (loše pruge po Makedoniji i Srbiji) o tome kako ja zapravo malo volim ljude i još sam pomalo u šoku od tog razgovora.

Uglavnom, ne trebaš se opterećivati onime što misliš da bi ti trebalo biti prioritet, već onime što stvarno je. Postoji li ikakva poveznica između tvog fakulteta i onoga čime se želiš baviti?

[Eks]

Da skratim, problem je vrijeme. Na poslu sam do dva, tri i onda opet idem nekud poslovno u pet, šest, sedam, osam, kako kad.
Sve to za nekakva danas-sutra otvorena vrata u tim vodama. Ne znam.
A faks, odslušano sve, ali ostalo je ispita i diplomski i to treba zaista sjesti i naučiti. Nemam volje, to je prisila, a to o mijenjanju faksa mi već godinama ne pada na pamet jer ne bih studirala opet.
I kako se sad dati bar 20 posto u faks... odjebati posao? Onda ću visjeti na netu, kao dosad.

A i drugo što me zbunjuje, kog se vraga aktiviram u gradu u kojem ne mislim ostati..

[Éowyn]

Ja sam skoro uvijek davala po 7-8 ispita za redom. Jednostavno bi me uhvatio napadaj inspiracije i onda sam polagala sve što god sam mogla u istom roku. No za to bi definitivno trebala odustati od posla.
Koliko je sigurno da će vrata zaista ostati otvorena zahvaljujući tom poslu?

[Eks]

Ja sam skoro uvijek davala po 7-8 ispita za redom. Jednostavno bi me uhvatio napadaj inspiracije i onda sam polagala sve što god sam mogla u istom roku. No za to bi definitivno trebala odustati od posla.
Koliko je sigurno da će vrata zaista ostati otvorena zahvaljujući tom poslu?

I ja, u vrijeme dok sam redovno studirala. A onda sam skužila da mi se desi da prijavim toliko ispita i onda kad vidim koliko ih je ne odem ni na jedan. Pa sam zaključila da ta metoda već neko duže vrijeme nikako ne funkcionira. Kad prijavim manje onda i položim. Stvar je motivacije, ja za taj faks imam 0 bodova motivacije, inspiracije, bilo čega, odavno već. A moram, moram, moram ga završiti.

Nije sigurno. U tome i jest najveća kvaka. Što mogu zajebati sve. Ono što jest sigurno jest to nekakvo moje iskustvo koje mi tad nitko ne može oduzeti. Da ostanem u svom gradu možda bi mi koristilo u smislu-"ja sam radila to i to, tamo i tamo.." znam ljude kojima jest. Zabavno je, dinamično. Ali, pošto ja ne planiram ovdje ostati (nadam se) onda nisam sigurna koliko bi mi, osim naravno iskustva, koristilo u Zagrebu.

Stvar je što se ja lako izgubim, to je ono, kad ti je nešto mrsko i daleko (faks) onda te bilo što lako odvuče. A ne bih htjela da me toliko odvuče da me usisa.

Nemam ja nekakvu viziju što ću raditi sutra. Znam što me zanima, ali znam i da rijetki mogu tako i s tim. I da moram imati nekakav background. A taj background je upravo faks. Eh.
A i godine mi lete. (Molim da se nitko ne smije na ovo ).

[Éowyn]

Koliko je konkretno ispita u pitanju? Da li možeš npr. prestati raditi kad imaš rok u 2. mjesecu i položiti ih sve i onda nastaviti raditi?

[Eks]

Kakvi drugi mjesec, iss, treba to i u 11om i 12om polagati.
Ima toga, ima. Studenticu se ne pita za brojku.

Razmislit ću, kad stignem razmišljati.

[ElliQuinn]

Eskapistice.

[Eks]

Eskapistice.

[Stitch]

Nastojim davati sve od sebe, uvijek. Na to me tjera urođeni perfekcionizam. Kad štogod zajebem ili propustim, ne mogu spavati. Imam previše živ i napet um pa i dalje razmišljam, sjeckam, analiziram. Ždere me to. Ustajem iz kreveta, koliko god umoran bio, i nastavljam - pišem, učim, radim. Čak i za banalnosti poput foruma.

No o čemu god bila riječ - sve ovisi o emocijama. Kad mi se štogod zgadi, kad štogod prestanem voljeti - režem. Trideset devet mi je godina, a još se u tome nisam naučio kompromisima. Otići ću, dat ću otkaz, svejedno. Jebe mi se. Kad stvari prijeđu crtu, ne marim za budućnost. Jednostavno se gasim i odlazim.

[Eks]

No o čemu god bila riječ - sve ovisi o emocijama. Kad mi se štogod zgadi, kad štogod prestanem voljeti - režem. Trideset devet mi je godina, a još se u tome nisam naučio kompromisima. Otići ću, dat ću otkaz, svejedno. Jebe mi se. Kad stvari prijeđu crtu, ne marim za budućnost. Jednostavno se gasim i odlazim.

I ja. To je grozna osobina.
Mislim, nije, ali teško shvatljiva. Nisam srela puno takvih ljudi.

[Stitch]

I ja. To je grozna osobina.
Mislim, nije, ali teško shvatljiva. Nisam srela puno takvih ljudi.

Ni ja. Svi mi vele da sam tvrdoglav kao magare i da ću na kraju ispaštati zbog toga. Kao da ja to ne znam, jebiga. No čovjek uvijek mora platiti račune. Ni u birtiji ne možeš piti cijelu noć a da na kraju gazdi ostaneš dužan. To je život, i na to sam spreman.

[Eks]

Ni ja. Svi mi vele da sam tvrdoglav kao magare i da ću na kraju ispaštati zbog toga. Kao da ja to ne znam, jebiga. No čovjek uvijek mora platiti račune. Ni u birtiji ne možeš piti cijelu noć a da na kraju gazdi ostaneš dužan. To je život, i na to sam spreman.

Upravo to. Samo što ponekad nisam na to spremna. Onda se idem prilagođavati, a to završi još većim praskom.

[Lord Byron]

U poslu, postoji neka crta "davanja" ispod koje (radi nekakvog profesionalnog ponosa) ne idem, neovisno o okolnostima. Preko te crte minimuma, dajem se proporcionalno (prvenstveno, novčanim) primitcima. Ne mogu se sjetiti situacije u kojoj je moje davanje procijenjeno nedovoljnim.

U odnosima s ljudima, ograničavam se na odnose i na ljude kojima se mogu i želim dati cijeli, bez mjerkanja i vaganja i trgovanja i cjenkanja. Naizgled bedasto i naivno i svakako - a zapravo se radi o tome da se radi o odnosima s ljudima koji se podjednako intenzivno bacaju u taj odnos.

[Stitch]

U odnosima s ljudima, ograničavam se na odnose i na ljude kojima se mogu i želim dati cijeli, bez mjerkanja i vaganja i trgovanja i cjenkanja. Naizgled bedasto i naivno i svakako - a zapravo se radi o tome da se radi o odnosima s ljudima koji se podjednako intenzivno bacaju u taj odnos.

Ljudi su drugo. Prijatelje, cure, ljubavnice... nikad ne bacam vucima. Odan sam prijatelj, ali i nepomirljiv neprijatelj. Kad me tkogod zajebe ili povrijedi, nikad mi više ni blizu neće doći. Mogu oprostiti, ali zaboraviti neću. To je cijena koju on mora platiti. Pomoći ću mu kao čovjek čovjeku, neću ga pustiti da umre na cesti. Ali tamo gdje je nekad bio nikad se neće vratiti.

[Pješčana]

Ljudi su drugo. Prijatelje, cure, ljubavnice... nikad ne bacam vucima. Odan sam prijatelj, ali i nepomirljiv neprijatelj. Kad me tkogod zajebe ili povrijedi, nikad mi više ni blizu neće doći. Mogu oprostiti, ali zaboraviti neću. To je cijena koju on mora platiti. Pomoći ću mu kao čovjek čovjeku, neću ga pustiti da umre na cesti. Ali tamo gdje je nekad bio nikad se neće vratiti.

ček, što si na kraju? nepomirljiv neprijatelj ili netko tko pomaže čovjeku na cesti?

[Ashtaroth]

Da ukradem kvot

U poslu, postoji neka crta "davanja" ispod koje (radi nekakvog profesionalnog ponosa) ne idem, neovisno o okolnostima. Preko te crte minimuma, dajem se proporcionalno (prvenstveno, novčanim) primitcima. Ne mogu se sjetiti situacije u kojoj je moje davanje procijenjeno nedovoljnim.

Ovo još ne znam. Opet, vjerojatno se radi i o poziciji, ja moram 'kupovati' svoju, 'osigurati' budućnost. Šef mi kaže da smanjim, da za 50% manje truda ću imati 10% manje rezultate, a da će ti rezultati i dalje biti izvrsni. Ne mogu
Mislim, sabotiram ja na sve strane, ali u konačnici, stalo mi je. Zato se trudim i trgam.
No, mislim da je ovo kvotano - pametnije. On the long run.


Imam u sebi i nešto onoga što Hek kaže - povrijedi me, ponizi me, poslovno ili emotivno, režem i odlazim. Pokazah već i u poslovnom i u emotivnom aspektu. Ipak sebe volim najviše - moje psihičko zdravlje mi je važnije od bilo čega ostalog. Dok god mogu birati.

U odnosima s ljudima, ograničavam se na odnose i na ljude kojima se mogu i želim dati cijeli, bez mjerkanja i vaganja i trgovanja i cjenkanja. Naizgled bedasto i naivno i svakako - a zapravo se radi o tome da se radi o odnosima s ljudima koji se podjednako intenzivno bacaju u taj odnos.

Vidiš, zanimlijvo je vidjeti jel prvo kokoš ili jaje

Od onih sam koji se bacaju naglavce u odnos. No, pratim reakciju. Ako je nema, skupljam prnje i odo'.
Ako se netko meni baci, vjerojatno će kod mene uzrokovati još veće bacanje. No, obično se ja bacim prva

Ali jako patim na reakciju. Ono, ako se bacim, a netko mi isprazni bazen s vodom, nije dobro



Općenito, mjerim na skali "stalo mi je".
Kad mi je stalo, sky is the limit, nema umora, nema plakanja, trsim se da bude što bolje, nije mi ništa teško, tuđa sreća meni navuče osmijeh na lice, idem na kraj svijeta (metaforički, doslovno je samo trebalo po gradu u svakakvim uvjetima).

Kad mi nije stalo, ni 100 pušaka me neće natjerati. Živci će pucati, ogranizam vrištati u agoniji, bliski ljudi vrištati na mene, kumiti, moliti, podmićivati... ali ne ide

Fuckin' intrizična motivacija (unutrašnja)


@ex anais: rado bih da mogu reći što je meni napravilo konačni klik u glavi da svoj fax završim. Veselio me, prve tri godine. Onda mi se ogadio. Onda smo se prezirali iduće tri.
Uz agoniju da ne znam što ću sa sobom nakon diplome, koja se umanjila s nekim idejama pa sam dobila motiv za završiti, zapravo ne znam reći što me i kako 'natjeralo' da dam one ispite ranije.

Doslovno je bilo mučenje, ispit po ispit. Jedan dam, par mjeseci nema šanse. Fizička mučnina.
Možda sam tad trebala psihologu, pa da se iskopa sve ono što se trebalo iskopati
Bilo je toga puno, samo tada, meni to nije izgledalo povezano. A bilo je neki faktor, svakako.

S druge strane, ne žalim ni sekunde. Što sam prola, kako sam prošla, u tim godinama, otvorilo mi je oči za mnoge stvari. Koristilo je. Da, ok, na tom fax-planu je bila muka, ali da nije, vjerojatno ne bih sve ovo ostalo taknula. I ne bih bila tu gdje sam sad. A zadovoljna sam tu gdje sam sad, imam neke željice, ali drago mi je kamo me voda nanijela