Moja su iskustva suprotna. Iako nisu bila uvijek ugodna.
Najdublje mi se u sjećanje urezala jedna medicinska sestra. Dvije, ustvari. Prije ohoho godina išao sam na operaciju. U osnovnoj sam još bio. Dan prije, veli mi sestra da me mora okupati i obrijati mi noge, to je, kao, standardna procedura, valjda im smetaju dlake. I pođemo mi u kupaonicu, ona za mnom. Velim ja njoj da se mogu sam okupati, ona ni da čuje. I oprala me žena, kao malo dijete.
Izađem iz kade, obrišem se, na redu je brijanje. Ona čuči, brije mi žiletom noge. Ja gol, je li. Hajde da je bila mlada i zgodna. Ali nije, imala je, brat-bratu, pedesetak godina. I meni se digao. Ne na nju, nego ono, bio sam negdje na početku puberteta - dizao mi se i na kišobran.
Ona gleda i smješka se. "Malo smo se uzbudili, ha?" A ja: "Ne, ne, čini vam se, to je od povjetarca."
I operirali mene. Nije bilo gipsa, longete sam dobio tek sutradan, ali to je već druga priča. Probudim se u sobi - a ono šok, ni pomaknuti se ne mogu, vezali mi genijalci ruke zavojem za krevet. Da ne bih, onako pod narkozom, razjebao konce, što li.
I naravno, opet se uplete dobri stari Murphy - tjera me na vece, puknut ću. I velim pripravnici na praksi, Andreja se zvala - a ona bogme jest bila mlada i zgodna - da mi donese onu gusku, patku jer se moram popišati.
I ode ona po nju, digne plahtu kojom sam bio pokriven i stavi mi je među noge. I dalje sam bio gol, samo su mi igralište pokrili nečim. I gledamo se mi. Nije skužila u čemu je problem, zbunio sam je. Velim ja njoj: "Čuj, ne mogu sam, bi li mogla..."
Ne znam kome je bilo više neugodno, njoj ili meni. I ništa, što će sirota - ugurala ga ona unutra, u onaj produžetak, da se mogu popišati ko čovjek. Samo što mi je trebala valjda minuta da se koncentriram.
Poslije sam razmišljao - bolje Andreja nego časna. Imali smo i časne sestre, a ne znam kako bih jednu od njih zamolio za tu uslugu. Brijem da bih se ipak upišao.
Taj događaj utjecao mi je na mladu psihu. I otad sam lud za sestrama.
