Dakle, počinjemo.
* * *
Srele su se na jednom od bezbrojnih hrvatskih foruma. Obje su bile naše gore list, s time da je jedna i živjela ovdje, a druga je već odavno bila otišla put Zapada.
Prestanite čatati, rekao je mod i obrisao nekoliko posljednjih postova. Našijenki je smjesta stigla privatna poruka. »Ovo je moj address: strankinja@tamodaleko.com. Piši mi.« Našijenka je odgovorila: »Zbilja nam nisu trebali prekinuti zabavu.«
I tako je počelo. Mejlovi su letjeli s ove na onu stranu oceana, najprije po jedan svaka dva-tri dana, zatim bar jedan dnevno, a na kraju najmanje dva-tri, i to svakodnevno. Ako jedna od njih dvije ne bi odgovorila u najkraćem mogućem roku, druga bi se zabrinula. Treba reći da je Našijenka u tom pogledu bila suzdržanija, nije slala upite: zašto ne pišeš, a ja jedva čekam? Ipak, ako ne bi ujutro zatekla noćašnje pisamce, bilo joj je neobično.
Najprije su razmijenile osnovne podatke. Ime, prezime, grad, država, rijeka... Ovaj, ne, ovo pripada drugom podforumu.
Zatim je na red došlo bračno stanje. Našijenka je bila sretno udana, bez djece, s mačkom, a Strankinja je bila sretno razvedena pa se ponovo udala, ali je iz prvoga braka zadržala dva sina. Alimentacija je alimentacija, jebiga. 
Okej, ne moraš voljeti životinje, ne moraš voljeti ni ljude, ne moraš voljeti ni sunce, mjesec i zvijezde, ni Boga Oca i ptice nebeske, ali da ne voliš moju Solange! Moje mačje zlato, moje čupavo klupko koje potiho zuji kao ono vreteno iz bajke, moje vilinsko stvorenje... Na kraju je ipak odlučila odšutjeti, no ipak joj vrag nije dao mira pa je na internetu provjerila podatke o velebnom gradiću u koji je poslala knjigu. Google Earth bio je još smješten negdje u budućnosti. Gradić je bio zgodno predgrađe obližnjega velikog grada, zato je ondje i bilo mjesta za kuću s dvije garaže i velikim dvorištem – o da, Strankinja joj je već odavno bila poslala slike, ali Našijenka nije vidjela baš puno smisla u tome da fotka svoju kuhinju ili derutnu fasadu.
