Sva se uzbunim.
Uvijek sam ja brinula o drugima, pa kad se uloge okrenu...
Eto, večeras sam provela par sati s prijateljicom. Ona je u gadnoj životnoj gabuli, nešto što se ljudima događa, srećom, ne često, ali je uvijek bolno i ostavlja rane. Bila sam sretna što joj mogu ponuditi mjesto i vrijeme za "plakanje", izricanje svih bjesova, uvrijeđene upite ("nekome"), i te sitnice.
I onda je ona vješto okrenula kormilo. Pa me ispitala o meni i mojim "poslićima". Brinula se. Isplanirala kako ćemo i šta ćemo... Tko MI? Hej... ja to sama, pusti me na miru, ne trebam ja to.
I tako, ona puna posla i briga ko pas buha, sad bi ona meni pomagala da ... šta već treba, nebitno.
Osjećam se iznenađeno. Pa, ne baš uvrijeđeno, ali zbunjeno. Od kad sam ja ona o kojoj se brinu? Kako da to podnesem? Kad će biti bolje, odnosno, kao prije?
Da li vam se to dogodilo? Kako ste reagirali? Jeste li preživjeli?
Upomoć!
