Dvije milijarde kuna otišlo na povećanja plaća!

[Stitch]

Jedinice lokalne samouprave prošlu su godinu završile u suficitu od gotovo dvije milijarde kuna jer se država odrekla prihoda od poreza na dohodak. Umjesto da su taj novac utrošile na investicije, sufinanciranje fondova EU ili smanjile porezno opterećenje građana, velik dio njih povećao je rashode za zaposlene i broj zaposlenih.

Povećane rashode u Splitu, Zadru, Rijeci, Slavonskome Brodu, Karlovcu, Šibeniku, Dubrovniku... taksativno analizira Tportal, ali ima i svijetlih primjera. Osijek, na čijem je čelu nezavisni Ivica Vrkić, smanjio je rashode za zaposlene za oko 300.000 kuna unatoč povećanju prihoda od 30-ak milijuna kuna. I SDP-ovka Kristina Ikić Baniček u Sisku uspjela je smanjiti rashode za zaposlene za pola milijuna kuna, a Ivan Čehok, gradonačelnik Varaždina, potrošio je gotovo milijun kuna manje za zaposlene.

Priču iz teksta mogli smo i očekivati, zar ne?

[Pastir]

Uoči druge „runde“ lokalnih izbora – za mjesto gradonačelnika Zagreba i još nekih sredina – bilo bi lijepo vidjeti koliko je milijardi, ali sada eura, otišlo na povećanje plaća.

Nije provokacija – stvarno me zanima. A možda i još nekoga.

[Stitch]

Ciljaš na Tomaševića ili govoriš generalno?

Ako misliš na njega, to ti je pucanj u prazno. Daleko je štedljiviji od prethodnika. A Marija Selak-Raspudić i suprug joj dični Nino već su pokazali da mare samo za pare.

[Pastir]

Govorim generalno. Ako su jedinice lokalne samouprave tada koristile povećani prihod za zapošljavanje i širenje birokratskog aparata, umjesto za razvojne projekte – vjerojatno je taj obrazac ponašanja opstao i danas. To nije anomalija, već sustavna osobina političkog upravljanja u Hrvatskoj: radna mjesta u javnom sektoru često su politička nagrada, a ne razvojni alat. Na lokalnoj razini često ne postoji ni znanje ni interes za suštinsku modernizaciju: lakše je „napuniti“ proračun iz nekog transfera nego pokrenuti vlastitu investiciju. Očekujem da mnoge lokalne jedinice i dalje troše najviše na zaposlene, reprezentaciju i održavanje infrastrukture, a najmanje na inovacije i pripremu projekata za fondove EU.

Ako se ništa bitno nije promijenilo u političkom mentalitetu i institucionalnom okviru, malo toga se moglo promijeniti i u brojkama. Očekujem da je većina lokalnih sredina ostala razvojno pasivna, usmjerena na potrošnju, a ne ulaganje. Drugim riječima – umjesto da su postale motori razvoja, mnoge su jedinice lokalne samouprave postale samodostatni aparati za političku reprodukciju i uhljebljivanje. Ali rado bih bio demantiran.