Kultura kao turistička ponuda

[Stitch]

Dok gradovi diljem Europe ljeti vrve kulturnim događajima, od uličnih festivala do velikih open-air izvedbi, čini mi se da Hrvatska, uz iznimke poput Dubrovačkih ljetnih igara, Pulskoga filmskog festivala ili Motovuna, zapravo stagnira. Zagreb se u lipnju ili srpnju isprazni, a onima koji ostaju - pa i sve većem broju turista! - MSU, Klovićevi dvori i lokalne galerije nude izložbe i postave koji se teško mogu nazvati udarnima, reprezentativnima.

Pitam se također koliko su naši ljetni festivali zaista kulturni (u smislu kazališta, filma, likovnih izložbi, književnosti), a koliko su samo prilike za turizam, partijanere i mjesni PR. Gdje se uopće može vidjeti ozbiljna kultura u Hrvatskoj ljeti, osim na nekoliko razvikanih lokacija? I što bi se moglo (ili trebalo) raditi bolje?

[Stitch]

I još nešto - ribarske večeri i slične manifestacije (klapske večeri, fešte, sajmovi starih zanata...) nisu kultura u strogom smislu riječi. To su hibridi između lokalne tradicije (glazba, hrana, običaji itd. katkad su autentično sačuvani, ali češće su stilizirani) i turističke ekonomije prilagođene očekivanjima gostiju. Osnova je ustvari dobra ako kulturu promatramo dovoljno široko - kao sve oblike izražavanja, običaja, znanja i vještina koje zajednica prenosi s koljena na koljeno - ali kako su te priredbe istodobno krajnje komercijalizirane i unificirane, čime gube izvornost, s pravom se možemo pitati je li posrijedi konformizam kojemu je cilj zarada, a ne čuvanje baštine.

[Pastir]

Turisti u Zagrebu mogu prošetati Gornjim gradom, posjetiti Muzej prekinutih veza ili Muzej iluzija, uživati u ljetnim terasama na Tkalči, Strossu i Zrinjevcu, naletjeti na pokoji besplatan koncert u sklopu „Ljeta na Štrosu“ ili „Zagrebačkog kulturnog ljeta“, posjetiti Tehnički muzej, MSU, Klovićeve dvore i slične institucije ili upustiti se u „urban hiking“ — od Mirogoja do Medvednice. No, riječ je o mikrodoživljajima, raspršenima po gradu, bez stvarne narativne poveznice ili osjećaja da se događa nešto cjelovito. Zagreb ljeti ne pulsira kao Beč, ne šokira kao Berlin, ne vibrira kao Barcelona — ali ne mora ni to. On može (i trebao bi) ponuditi drukčiji model: gradski odmor s mjerom, za ljude koji žele više od mora i koktela.

Nažalost, zasad to nije strateški ni kulturno definirano. Programi se događaju „po inerciji“, često bez koordinacije. Nema jakog festivala koji bi definirao ljeto u Zagrebu. Nema ni brenda. A ima potencijala.

[Pastir]

I još nešto - ribarske večeri i slične manifestacije (klapske večeri, fešte, sajmovi starih zanata...) nisu kultura u strogom smislu riječi. To su hibridi između lokalne tradicije (glazba, hrana, običaji itd. katkad su autentično sačuvani, ali češće su stilizirani) i turističke ekonomije prilagođene očekivanjima gostiju. Osnova je ustvari dobra ako kulturu promatramo dovoljno široko - kao sve oblike izražavanja, običaja, znanja i vještina koje zajednica prenosi s koljena na koljeno - ali kako su te priredbe istodobno krajnje komercijalizirane i unificirane, čime gube izvornost, s pravom se možemo pitati je li posrijedi konformizam kojemu je cilj zarada, a ne čuvanje baštine.

Diraš u samu srž rasprave o tome što kultura jest kad se spusti s razine institucija na svakodnevicu. Ribarske večeri odr(a)žavaju lokalni identitet (barem na razini nostalgije), potiču zajedništvo (mještana i turista), čuvaju neke elemente tradicije itd. Ali su i turistički konformizam jer služe očekivanjima tržišta, a ne iskonskoj potrebi zajednice da nešto prenese ili proživi. Održavaju se „po špranci“ — s istim sadržajem na više lokacija („more, riba i klapa“, bez puno dubine), a izvođači su profesionalci sa „setlistom“, ne lokalni pjevači koji pjevaju spontano, za dušu.

[Stitch]

Programi se događaju „po inerciji“, često bez koordinacije. Nema jakog festivala koji bi definirao ljeto u Zagrebu.

Da. Postoji doduše INmusic, ali to je trodnevni festival. Prekratko traje da bi se mogao nazvati ljetnim glazbenim vrhuncem premda je ideja načelno izvrsna.

[Pastir]

Apsolutno. Zagreb ljeti nije pust, ali kulturna ponuda je skromna i pretežno fokusirana na zabavu i turiste, a manje na umjetnički sadržaj koji bi privukao i domaću publiku. Postoje „džepovi“ zanimljivih događanja, ali oni su više iznimka nego pravilo. Grad u tom razdoblju više živi na terasama i u parkovima nego u kazalištima i dvoranama — što može biti i prednost, ako se smisleno iskoristi.

Ljubljana, uz manje resurse, nudi impresivan Ljubljana Festival, s klasičnom glazbom, baletom i operom, kao i žive ulice pune performera i spontanih događanja. Beč ljeti možda ima najbogatiji program — sve je otvoreno, koncertne dvorane nude solističke koncerte poznatih glazbenika, muzeji vrve, a „Film Festival na Rathausplatzu“ spaja klasičnu glazbu i gurmansku ponudu na glavnom trgu. Krakov isto nije loš, postoje kazališni festivali, koncerti, jazz na otvorenom, puno ulične umjetnosti.

A Zagreb? Kazališna scena gotovo da ne postoji između srpnja i rujna. Velike izložbe ili kulturni događaji rijetki su ljeti — dok primjerice u Beču Albertina ili MQ tada vrve sadržajima. Turističke manifestacije prečesto su trivijalizirane — više se nudi „šarena razglednica“ nego autentična događanja.

[admin]

Kopirano s Kulture, uz manje preinake, jer potencijal nije samo kulturni nego i turistički.

[Pastir]

Turisti vole autentičnost, ali je često ne vide — pa im je treba pokazati. To mogu raditi npr. vodiči-umjetnici — glumci i performeri koji vode ture kao „Marija Jurić Zagorka“ ili neka druga povijesna ličnost. A u diskretnim, prividno skrivenim dvorištima mogu se prirediti „kušanja“ poezije, vina i glazbe.

Programi za djecu (interaktivni lutkarski prikazi bajki iz različitih krajeva Hrvatske) i multijezične književne večeri ili prevodilačke radionice — Zagreb kao mali Babel — također funkcioniraju kao alternativa „klasičnom“ programu turističke zajednice.

Takozvana visoka kultura rijetko je kad profitabilna. Zato je, uostalom, država i subvencionira (ili sufinancira). Trebalo bi stoga razmišljati dubinski. Mogli bismo recimo povezati Zagreb i Jadran, ali ne tražeći ideje za sezonske kulturne projekte, nego analizirajući duboko ukorijenjene koncepte koji počivaju na povijesnim, društvenim i simboličkim vezama između gradovâ, a koji mogu postati dugoročnim platformama za razmjenu, mobilnost, pa i ekonomsku isplativost.

Kako da to oprimjerim? Rijeka i Zagreb povezani su odavno željezničkom prugom (otvorenom 1873. godine). To je prometna, ali i simbolična veza kontinenta i mora. Ta dva grada u prošlom su stoljeću dijelila mnoge društvene procese - industrijalizaciju, radničke pokrete, studentske i umjetničke inicijative (prvo mi na um pada novi val u glazbi, ali dalo bi se to detaljnije istražiti i proširiti). Zagreb je administrativni, kulturni i sveučilišni centar. Rijeka je buntovna, multikulturna, eksperimentalna; grad u kojem se okupljao glazbeni i kazališni avangardizam, ali i ozbiljna moderna književnost (za Kamova svi valjda znaju). Te silnice treba iskoristiti, ali ne samo ljeti - nego dugoročno, kao svojevrsno pobratimstvo dviju sredina. Isto vrijedi za Pulu, Split, Dubrovnik... Praktično, konkretno hrvatstvo, a ne samo deklarativno.

Ovo mi je zapravo odlično pa se nadovezujem: vlak koji tijekom ljeta povezuje gradove tematskim programima (izložbe, glazba, film, razgovori u pokretu) mogao bi biti „Ljetna kulturna pruga“ — nije ni važno kako bi se projekt zvao, važno je da zaživi.

[Stitch]

Turisti vole autentičnost, ali je često ne vide — pa im je treba pokazati. To mogu raditi npr. vodiči-umjetnici — glumci i performeri koji vode ture kao „Marija Jurić Zagorka“ ili neka druga povijesna ličnost. A u diskretnim, prividno skrivenim dvorištima mogu se prirediti „kušanja“ poezije, vina i glazbe.

Programi za djecu (interaktivni lutkarski prikazi bajki iz različitih krajeva Hrvatske) i multijezične književne večeri ili prevodilačke radionice — Zagreb kao mali Babel — također funkcioniraju kao alternativa „klasičnom“ programu turističke zajednice.

Sumnjam da zagrebački TZ ima ikakav (suvisao) program, ta ustanova ne može se pohvaliti originalnošću. Ona primarno tiska letke, brošure, mape i monografije, a tek sekundarno razmišlja o ponudi.

Ovo mi je zapravo odlično pa se nadovezujem: vlak koji tijekom ljeta povezuje gradove tematskim programima (izložbe, glazba, film, razgovori u pokretu) mogao bi biti „Ljetna kulturna pruga“ — nije ni važno kako bi se projekt zvao, važno je da zaživi.

Svojevrsni Orient-Express?

Vlakovi su romantični i šarmantni, asocijacije su uglavnom pozitivne. Taj bi projekt mogao biti popularan, ali bez SWOT analize i adekvatnog financijskog i infrastrukturnog planiranja teško je reći bi li bio i isplativ. Vlakovi su skupi - barem tako ispada kad su Hrvatske željeznice posrijedi.

[Pastir]

Može biti i nešto drugo, npr. suradnja riječkog HNK i zagrebačkih ansambala (ZKM, Gavella, &TD) — razmjene produkcija tijekom kolovoza. Ili zajednički projekt o postindustrijskoj baštini (Brodarski institut, Torpedo, Gredelj) kroz izložbe i site-specific performanse. Radni naslov: „Industrijski imaginarij“ — ali opet nije važno ime projekta, navodim ga kao ilustraciju.

[Stitch]

Okej, a drugi gradovi? Što bi predložio npr. za Pulu, Split, Dubrovnik...?

[Pastir]

Pula je u austrougarsko vrijeme bila najveća ratna luka, s jakom prisutnošću vojske, mornarice, ali i austrougarske elite — to je utjecalo na razvoj kazališta, glazbe, arhitekture. Zagreb je bio središte politike, ali i administracije — grad u kojem su se odlučivale sudbine obalnih gradova.

Kulturni temelj su arheološki i mitološki slojevi Pule (Arena, Augustov hram, rimokatoličko-novopogansko nasljeđe), koji se susreću s urbanom modernom Zagrebovog ekspresionizma, simbolizma i međuratne avangarde. Potencijal za projekt mogao bi biti ljetni kulturni „transfer“ između Arheološkog muzeja i povijesnog instituta u Puli (plus Istarsko povijesno društvo / Società storica istriana). Ili rekonstrukcija „rimskih dana“ u modernom ključu — performansi i instalacije inspirirane antičkim narativima, no izvedene od suvremenih hrvatskih umjetnika (multimedija, eksperimentalni teatar).

Nije to sve, naravno. Tema nije jednostavna, trebam o tome razmisliti, ali nadam se da sad shvaćaš kako planiram to napraviti.

[Stitch]

Shvatio sam ja tebe otprve, ali zanimali su me detalji, konkretna provedba.

Za Split bi onda, pretpostavljam, predložio spajanje sjevera i juga, kontinentalnoga i mediteranskoga? Ta bi sinteza mogla proći jer oba grada, iako žive u stalnoj (političkoj, umjetnoj) napetosti, predstavljaju najveći hrvatski kapital - kulturni, znanstveni, sportski...

[Pastir]

Pa da, Split i Zagreb neprestano komuniciraju, čak i kad se „mrze“. Splitski temperament, mediteranska živost, glazba i gluma (Oliver, Gibonni, HNK Split) suprotstavljeni su Zagrebu (kontinentalna suzdržanost, ali i snažna kazališna, filmska i literarna scena). Zašto to ne pretočiti u ljetnu kulturnu razmjenu? Zagrebačka filharmonija na splitskoj Rivi; splitski glumci u zagrebačkim kazalištima. Zvuči zanimljivo, zar ne?

Dodamo li nogomet, košarku ili neki drugi sport — možemo organizirati i godišnje turnire.

[Stitch]

Padaju mi na pamet i okrugli stolovi, eseji, radionice... o razlikama u govoru, ponašanju, identitetu. Ipak sam jezikoslovac i kulturnjak. Jasno, uz adekvatnu publicističku i televizijsku suradnju. Bez kvalitetne reklame ništa ne možeš napraviti, osobito kad je riječ o manje popularnim sadržajima. A kino na otvorenome, strip-radionice, digitalna kultura itd. teme su i aktivnosti koje bih rado prepustio mladima - ako primjerice studenti ALU, ADU i Filozofskog fakulteta organiziraju zajedničke kulturne kampove u Splitu i Zagrebu, rezultati bi te mogli iznenaditi jer ih uglavnom krasi originalnost, hrabrost, nekonvencionalnost i, možda najvažnije, neopterećenost prošlošću.

[Pastir]

Apsolutno, u kulturnim razlikama leži potencijal za dijalog, iznenađenje, inspiraciju — ključne riječi svakog ozbiljnog kulturnog proizvoda. Postoje povijesne veze — Austro-Ugarska, Kraljevina Jugoslavija i SFRJ povezivale su te gradove unutar istih administrativno-kulturnih okvira, a tu je i psihološka potreba za susretom. Kontinent želi more, more treba kontinentalce — u kulturnom, ali i u emocionalnom smislu.