Lijepom broju čitatelja ime Ane Štefok zvuči jednako poznato kao i ime Džune Ibrimnadze, uzbekistanske pjesnikinje u usponu (izmišljene samo za ovu prigodu, dakako
Ne, sad ne ide ispis obožavateljskih rečenica potresenog fana - ni na koji se način ne mogu proglasiti nekim zagriženim ljubiteljem onoga što je ta žena pjevala.
Naprotiv, njeno ime mi, uz još nekoliko imena (Elvira Voća - zna li još itko osim par dinosaura tko je Elvira Voća?
Ni po čemu ta glazba nije bila "moja" glazba - onako, svaka čast glasovima i svemu, ali to je čak i onda bilo čak i meni previše... nekako... "ne-moje".
Čemu onda "plahta in spe" o usputnoj novinskoj vijesti? Valjda fuckin' madelaine-efekt, tko bi ga znao. Zapravo, stanovito prosvjetljenje, konačno prepoznavanje onoga nečeg što je u toj glazbi ipak bilo i vrijedno i drugačije i privlačno, onoga nečeg zbog čega danas ne mijenjam postaju kad naletim na Anu Štefok (jest da je izgledniji susret s Jetijem, ali dogodi se ponekad).
Ta je glazba bila pitoma. Sva ta pretjerana urednost, mjestimična slatkoća, mjestimična plitkost i teksta i glazbe, bila je upakirana u najdoslovniju doslovnu pitomost.
I onda, mimo svih političkih razglabanja o ovom i onom vremenu, o stvarnosti ili prividu te pitomosti u ovom ili onom vremenu, čovjek osjeti čežnju za pitomošću. Za pitomim vremenom i pitomim ljudima u njemu.
(Samo mi nemojte ovo gurnuti na Glazbu).
