Osjećaj krivnje i kako se nositi s njim

[Nica]

U raspravi s Heaktonhirom na topicu o zaštiti nicka i djela počela sam biti offtopična i shvatila da više ne govorim o zaštiti nicka i djela već o osjećaju krivnje koji nema veze s lažima i objedama već s nekim drugim stvarima.

Što činiti kad shvatite da ste mogli više i bolje? Znam, nema smisla žaliti previše za nekim propuštenim prilikama, pogotovo ako znate da su vam namjere bile dobre i da ste u datom trenutku barem mislili da dajete najbolje od sebe iako to možda nije bilo tako, ali u nekoj mjeri za nekima neko vrijeme je u redu.

I sva ta mudrost koju možemo znati "u dobrim vremena" a na koju se možemo prisjećati "u lošima" ponekad jednostavno ne čini da se osjećamo dobro. Ok, jednog dana će sve doći na svoje mjesto, jednog dana ću misliti kako je dobro da je nešto tako ispalo, jednog dana mi se neće plakati pri pomisli na neke ljude i neke događaje i nestat će suvišan i nepotreban osjećaj krivnje i da sam mogla i trebala bolje/više/drugačije...

Što činiti u međuvremenu? Što kad vas proganja nemoć jer netko vama drag ima percepciju o vama koja vas udaljava pa sve ako je i bolje tako? Što kad ste svjesni da ste barem neko vrijeme svoje tuge mogli biti sretni(ji) da ste samo malo drugačije odigrali neke karte čak i ako bi konačan ishod bio jednak? Nema veze što bi vas i taj drugi put vjerojatno doveo tu gdje ste sada, možda bi grč bio manji i možda bi netko privremeno vaš bio vam bliži dok je tu.

Pustite budućnost, ona će doći i donijeti mir i spoznaju i doći će neki novi ljudi koji će prepoznati naše namjere i ljubav, znati nas i biti naši. Što sad, što danas?

[aisling]

Pričati, ne šutjeti i ne hraniti taj osjećaj. Čini mi se da nas nitko ne može toliko kriviti koliko možemo sami sebe. Da li ti se nekad desilo da se osjećaš loše i krivom za nešto, a onda kad to podijeliš s osobom koja je u tu priču upletena ispadne da ta druga strana nije tako tragično doživjela tvoju ulogu u svemu i ne krivi te?

[Nica]

Čini mi se da nas nitko ne može toliko kriviti koliko možemo sami sebe.

Ovo zvuči jako istinitno.

Da li ti se nekad desilo da se osjećaš loše i krivom za nešto, a onda kad to podijeliš s osobom koja je u tu priču upletena ispadne da ta druga strana nije tako tragično doživjela tvoju ulogu u svemu i ne krivi te?

Govorim o više različith uzroka tog osjećaja, nije samo jedan slučaj. Ali uglavnom mislim da onaj kad kasno shvatiš da ipak nisi dala sve od sebe, da si možda ipak mogla bolje i drugačije. Ljudi su već otišli, odnosi prekinuti, a ti racionaliziraš i razmišljaš i spoznaš kako nisi dala najbolje, kako si mogla i trebala neke stvari drugačije. I iako su ti neki ljudi mogli prepoznati pravu tebe jer su ipak tvoji, iako se možeš s pravom pitati koliko su te zaista osjećali kad nisu uvidjeli istinsku tebe, ne možeš se ne zapitati koliko si ti učinila u drugom smjeru.

Da, poklonila si sebe, ili si barem mislila da poklanjaš, ali shvatiš da si mogla više i bolje. Kiks je vjerojatno bio obostran, na stranu sad što je i kako trebalo s obiju strana učiniti dok se još nešto i moglo. Mene muči sadašnjost, što sa sviješću o vlastitoj krivici i nesposobnosti da na vrijeme uočimo kako i koliko griješimo? Što ako opet učinim tako u budućnosti i opet doprinesem rušenju nečeg potencijalno lijepog?

[Stitch]

Da mi je dvadeset, vjerojatno bih se živcirao i ispravljao krive Drine. Ali nije, srećom. Pa se ne živciram i ništa ne ispravljam. Jer osjećaja krivnje nemam. Dao sam koliko sam mogao i uložio sve što sam imao, u svakom odnosu tako funkcioniram. Ako ne ide, ne ide. Odmaknem se, odmahnem rukom i pičim dalje. "Dragi ljudi" postat će mi s vremenom manje dragi. I zamijenit će ih drugi. To je prirodno.

A kako svaka maca dođe na vratanca, kad-tad doći će i oni koji trebaju nešto "popravljati". Hoće li i uspjeti, ovisi o tome koliko su u prošlosti zabrljali. I koliko su se u međuvremenu promijenili. Nekima ću oprostiti, nekima neću. I to je također prirodno.

[Lord Byron]

Možda će mi netko pomoći pa progledam - ali, ja nigdje u ovome što pišeš ne vidim krivnju. Vidim osjećaj propuštenog, možda promašenog - ali, ni traga krivnji.

Uvijek se moglo i više i bolje. Koliko god se divim onima koji samouvjereno veličaju sve svoje dane "od stoljeća sedmog" kao prave i ovakve i onakve, gajim stanovitu skepsu prema takvim svjedočanstvima - onako, denial i tako to.

Prebiranje po pogrešnim skretanjima je neštošto dolazi s vremenom: ne samo da je, kroz život, tih skretanja sve više i više (pa rastu i izgledi za pogrešne odabire i postupke), nego čovjek - onako današnji, iskusniji, mudriji, nekakav - sve jasnije vidi i kako i zašto je trebalo ovamo, a ne onamo, ovako, a ne onako...

Što "sada"?

Postoje samo dvije opcije: gušiti se u zdvajanjima i samoprekoravanju zbog pogrešne prošlosti i pogrešaka u prošlosti - i sasvim sigurno dopustiti da ono što nam je sadašnjost, bude li proživljena u pogledu na nepromjenjivo "jučer" ubrzo postane dio te iste prošlosti zbog koje će nas (tako narasle, još i više) i dalje boljeti - ili si postaviti jedno jedino moguće i smisleno pitanje "Što smo naučili, koliko smo pametniji?" i pokušati, tako naučeni i tako pametni(ji) iskoristiti preostalo vrijeme.

Odvojiti bitno od nebitnog u životu, i odvojiti stvari na koje (više) ne možemo utjecati od onih na koje (još uvijek) možemo i trebamo utjecati, za mene je ključ mudrog življenja.

Onako, što te ne ubije, ojača te.

[Almost Rosey]

Ono što se meni pokušalo utuvit u glavu, a što mislim da je neloš "alternativni" pogled na kivnju, je da se osjećaj krivnje može shvatiti kao svojevrsni obrambeni mehanizam (ne nužno u psihoanalitičkom smislu, premda pojam dolazi upravo iz psihoanalize).
Recimo, u situaciji kad nam se čini da bi ishod bio povoljniji da smo nešto učinili, osjećat ćemo krivnju zbog toga što nam ona daje osjećaj kakve-takve kontrole. "Trebala sam" znači zapravo "mogla sam", odnosno "imala sam izbor/kontrolu". U mnogim situacijama ljudi doista nemaju izbor, odnosno naprave najbolje što mogu u toj situaciji.
Uzet ću najbrutalniji primjer silovanja. "Mogla sam" - ne ići tom ulicom, ne pozvati ga u stan, ne dati mu broj mobitela, ne nositi takvu majicu... nastavi niz. To "mogla sam" odvodi žrtve u krivnju. "Mogla sam", dakle, imala sam kontrolu. Mogla sam, a nisam - odabrala sam jedno rješenje umjesto drugog. Stvar je u tome da zapravo - nisam mogla. A to vuče za sobom osjećaj bespomoćnosti. Jer, čak i da jesam (nešto učinila), možda bi se dogodilo isto. Možda još i gore. Dakle, moje akcije nemaju nikakve uzročno-posljedične veze s događajima - ja nemam kontrolu - osjećaj bespomoćnosti. A taj je, kako čuh, mnogo teži za nositi se sa nego krivnja, pogotovo u pogledu shvaćanja svijeta i budućnosti.

Okej, evo sad mali disklejmer: ja doista ne pišem ove stvari e da bih ispala mnogo pametna, nego zato što su recimo meni bile interesantne pa pomislih da bi bile interesantne i nekom drugom. Časna riječ.

[aisling]

Pa konkretno, ajmo ovako.

Di se ja sad nalazim - nalazim se na mjestu da čitam osobu koja se bori s nekim osjećajem svoje krivice i zbog toga se ne osjeća dobro. Ta osoba mi je draga, jako draga. Što ja sad tu mogu napraviti? Svaka rečenica koju ispišem se ne čini dovoljno jakom da uistinu učini nešto. Mogu zbog toga ne napisati ništa, a mogu i napisati tek ono najbolje što znam.

Mogu napisati da bi voljela da nađeš način da riješiš tu petlju koja te muči, a koju ja sad možda ne razumijem. Mogu napisati svašta, no hoće li to biti dovoljno? Mogu li napraviti još nešto?

Uvijek mogu, naravno. Uvijek mogu drugačije, uvijek mogu više. No sad u ovom trenutku radim upravo ono što znam, sad mi ne pada na pamet ništa bolje. Možda ću se sutra osjećati krivom što nisam nešto pametnije napisala Nici, što nisam napravila nešto drugo. Tješit ću se samo time da sad stvarno nisam znala bolje. A ako sutra budem znala bolje, javit ću ti se sutra.

[Nica]

... ili si postaviti jedno jedino moguće i smisleno pitanje "Što smo naučili, koliko smo pametniji?" i pokušati, tako naučeni i tako pametni(ji) iskoristiti preostalo vrijeme.

To i radim, ali to ne uklanja loš osjećaj. Čak više nije stvar ni u tim ljudima i tim odnosima, već u bojazni da bih opet mogla napraviti isto i onda nakon toga opet se pitati što sam naučila i shvatiti da ni to nije bilo dovoljno... I onaj osjećaj da smo činili najbolje ne uklanja krivnju ako smo svojim "najboljim" ipak učinili premalo i doprinijeli tuzi nekog drugog.

[Nica]

Možda ću se sutra osjećati krivom što nisam nešto pametnije napisala Nici, što nisam napravila nešto drugo.

Ajoj. Evo, sad se osjećam krivom što sam te možda navela na osjećaj krivnje. Ili je to neki drugi osjećaj?

[aisling]

Ajoj. Evo, sad se osjećam krivom što sam te možda navela na osjećaj krivnje. Ili je to neki drugi osjećaj?

Ne, to je samo Nica, onako kako je ja doživljavam



Dobro, hoće li netko napisati nešto da se ova žena prestane osjećati krivom ili ću vas sve morat tuć???

[Lord Byron]

I onaj osjećaj da smo činili najbolje ne uklanja krivnju ako smo svojim "najboljim" ipak učinili premalo i doprinijeli tuzi nekog drugog.

O jebemu. Sad smo još dalje od krivnje.

Nevoljenje sebe nije nikakva posebnost na ovom svijetu. ne vole se ljudi uzduž i poprijeko. Štoviše, pogledaš mnogokojeg od njih i daš mu potpuno pravo što se ne voli. Onako, baš netko za ne voljeti ga. ne bi se ni ti volio da si na njegovom mjestu.

Ali, ima i ljudi čije te nevoljenje sebe najozbiljnije naljuti kao bezobrazluk i nešto nedopustivo (ovdje bi sad došao koloplet psovki koji ćemo ipak izostaviti): daj pogledaj malo i u sebe i oko sebe; daj pokušaj zavoljeti sebe barem djelićem one ljubavi kolikom i kojom te vole drugi.

[Nica]

Ne, to je samo Nica, onako kako je ja doživljavam



Dobro, hoće li netko napisati nešto da se ova žena prestane osjećati krivom ili ću vas sve morat tuć???

Ne morate se truditi oko mene, bit ću ok. Jednog dana, kako to kaže Toni.

Samo sam mislila da nisam jedina i da taj osjećaj muči i druge ljude. Ne bih da tema bude koncentrirana (samo) na mene i moj osjećaj, ako je moguće.

[aisling]

Ne možeš spasiti svakoga. Ne možeš svakome olakšati. Ne možeš svakog i uvijek u svakom trenutku učiniti sretnijim čovjekom. Stvarno - ne možeš. Ni ti, ni nitko drugi. Radiš ono najbolje što znaš, dobro to radiš, da ne radiš dobro ne bi te drugi ni doživljavali kao nekog tko zaista radi dobro. Nico, daješ se ljudima i ljudi to osjete. Žao mi je što nema više takvih ljudi da ti olakšaju posao, jer u tome jedino i je problem. Ne možeš promijeniti cijeli svijet sama i ne možeš sve sama, koliko god bi nekad htjela.

[Nica]

Nevoljenje sebe nije nikakva posebnost na ovom svijetu. ne vole se ljudi uzduž i poprijeko. Štoviše, pogledaš mnogokojeg od njih i daš mu potpuno pravo što se ne voli. Onako, baš netko za ne voljeti ga. ne bi se ni ti volio da si na njegovom mjestu.

Ali, ima i ljudi čije te nevoljenje sebe najozbiljnije naljuti kao bezobrazluk i nešto nedopustivo (ovdje bi sad došao koloplet psovki koji ćemo ipak izostaviti): daj pogledaj malo i u sebe i oko sebe; daj pokušaj zavoljeti sebe barem djelićem one ljubavi kolikom i kojom te vole drugi.

Ali ne mislim da se ne volim. Znam da jako volim neke druge, a bih li to mogla da ne volim sebe?

[aisling]

Ne morate se truditi oko mene, bit ću ok. Jednog dana, kako to kaže Toni.

Samo sam mislila da nisam jedina i da taj osjećaj muči i druge ljude. Ne bih da tema bude koncentrirana (samo) na mene i moj osjećaj, ako je moguće.

Oprosti nam


Ne znam, nekako se trudim oprostiti si u tim situacijama. Trudim se pogledati što sam stvarno mogla, a nisam napravila, a onda i zašto nisam. Taj zašto obično završi s tim zato što tad nisam mogla ili nisam znala, ne zato što nisam htjela, pa si nekako oprostim. Ponekad

[Lord Byron]

Ne morate se truditi oko mene...

OK, nećemo. Nastavi se mučiti, koga briga.


Dosta, jebemu!

Samo sam mislila da nisam jedina i da taj osjećaj muči i druge ljude.

Naravno da si jedina. Kome je ikome drugome ikad palo na pamet biti loše zbog ovoga o čemu pišeš? Doduše, bio je pred dvadesetak godina jedan u Uzbekistanu koji se slično tako osjećao, ali se ispostavilo da su u pitanju probavne smetnje.

Daj, nemoj. "Taj osjećaj" je ne samo tako jako ljudski i tako jako raširen, nego zahtijeva postojanje i emotivnog i umnog "aparata" da bi ga čovjek uopće osjetio i osvijestio.

I tako te sjebe upravo ono što bi trebala biti tvoja komparativna prednost.

[Lord Byron]

Ali ne mislim da se ne volim.

Ajmo ovako: kako bi opisala nekoga uvjerenog da njegovo najbolje nije dovoljno dobro?

[Nica]

Ne možeš spasiti svakoga. Ne možeš svakome olakšati. Ne možeš svakog i uvijek u svakom trenutku učiniti sretnijim čovjekom. Stvarno - ne možeš. Ni ti, ni nitko drugi. Radiš ono najbolje što znaš, dobro to radiš, da ne radiš dobro ne bi te drugi ni doživljavali kao nekog tko zaista radi dobro. Nico, daješ se ljudima i ljudi to osjete. Žao mi je što nema više takvih ljudi da ti olakšaju posao, jer u tome jedino i je problem. Ne možeš promijeniti cijeli svijet sama i ne možeš sve sama, koliko god bi nekad htjela.

Ti si jednostavno divna i posebna i ja te volim.

Znam da ne mogu usrećiti svakog, samo se svejedno osjećam loše kad shvatim da sam nekog mogla, i ne samo mogla nego i htjela, pokušala, a nisam.

[nina williams]

Što činiti kad shvatite da ste mogli više i bolje? Znam, nema smisla žaliti previše za nekim propuštenim prilikama, pogotovo ako znate da su vam namjere bile dobre i da ste u datom trenutku barem mislili da dajete najbolje od sebe iako to možda nije bilo tako, ali u nekoj mjeri za nekima neko vrijeme je u redu.

Naučiš iz tog djelovat preventivno.
Jednoć sam šutila i poslije me bilo gadno sram pred samom sobom. I ondak sam odlučila da ću se radije 100x prosrat, neg da me jednom taj osjećaj ponovo stigne.
I znaš šta...ispalo je da mi uopće ni najmanje ne smeta to što ponekad ispadnem glupa, a ni energije i vremena, utrošenih na borbu s vjetrenjačama, nije mi žao.

[robot jura]

Ajmo ovako: kako bi opisala nekoga uvjerenog da njegovo najbolje nije dovoljno dobro?

Pretjeranim perfekcionistom (na vlastitu štetu)?

Nica, nisi sama u tome. I nemam pojma kako taj loš osjećaj riješiti SADA. Ja to pokušavam riješiti isključivanjem mozga. Duh se par donekle zacjeluje u tim pauzama.

Baš sam ti pomogla, zar ne.

[aisling]

Ti si jednostavno divna i posebna i ja te volim.

Znam da ne mogu usrećiti svakog, samo se svejedno osjećam loše kad shvatim da sam nekog mogla, i ne samo mogla nego i htjela, pokušala, a nisam.

Realno - nisi mogla! U tome je kvaka. Da si mogla, bi. Čini ti se da si mogla, ali nisi. Htjela si, pokušala si - ali n i s i m o g l a. Čini ti da jesi (da, da, znam da se ponavljam ), ali nisi mogla. Tad u tom trenu nisi mogla jer nisi znala kako.

I ja tebe volim

[Nica]

Doduše, bio je pred dvadesetak godina jedan u Uzbekistanu koji se slično tako osjećao, ali se ispostavilo da su u pitanju probavne smetnje.

Ajmo ovako: kako bi opisala nekoga uvjerenog da njegovo najbolje nije dovoljno dobro?

Kao nekog nesigurnog, nesvjesnog vlastite vrijednosti?

Ali govorim i o onda kad shvati da to što je smatrao najboljim od sebe to ipak nije bilo, a to je lako mogao spoznati i ranije da je samo nešto drugačije, slušao više, pratio reakcije, bio koncentriraniji na druge. Ok, oprostit ćeš si jednom, što do tada?

[Nica]

Jednoć sam šutila i poslije me bilo gadno sram pred samom sobom. I ondak sam odlučila da ću se radije 100x prosrat, neg da me jednom taj osjećaj ponovo stigne.
I znaš šta...ispalo je da mi uopće ni najmanje ne smeta to što ponekad ispadnem glupa, a ni energije i vremena, utrošenih na borbu s vjetrenjačama, nije mi žao.

Nije ni meni žao utrošenih vremena i energije. Štoviše, mislim da sam mogla i bolje od onog što jesam.

Nica, nisi sama u tome. I nemam pojma kako taj loš osjećaj riješiti SADA. Ja to pokušavam riješiti isključivanjem mozga. Duh se par donekle zacjeluje u tim pauzama.

Ne mogu isljučiti mozak, mislim da bih eksplodirala. Kako se to radi?

Realno - nisi mogla! U tome je kvaka. Da si mogla, bi. Čini ti se da si mogla, ali nisi. Htjela si, pokušala si - ali n i s i m o g l a. Čini ti da jesi (da, da, znam da se ponavljam ), ali nisi mogla. Tad u tom trenu nisi mogla jer nisi znala kako.

I ja tebe volim

Ok. Dakle, samo projiciram da nisam dala sve od sebe. Znači, ono malo, slabo i loše sam zaista bila potpuna ja? I to je, kao, bolje?

Oprosti, sad se osjećam kao davež. Idem kuhati ručak ili nešto.

[Lord Byron]

Ok, oprostit ćeš si jednom, što do tada?

Da se razumijemo: da imam instant-rečenicu koju ći ti servirati i nakon koje ćeš biti k'o nova - klinac bi je ispisivao po forumu; napisao bih self-help knjigu i dr Phil bi bio mala beba za mene i moje sporCke aute i ostalo što ide uz uspjeh i slavu.

Samo se napola šalim: dogodi mi se da ljudi "sa strane" skoče na moje rečenice pogrešno ih shvativši upravo kao recept za instant-ozdravljenje.

Jedino što vidim, ako ne kao lijek onda barem kao analgetik u tim sutiacijama je racionalizacija. Popričati sa sobom, pretresti sve elemente priče (a ne samo one koji idu u prilog negativnome), sagledati stvari onako kako doista stoje - i osvijestiti njihovu nepromjenjivu okokončanost.

Može se. Teško, djelomično, mjestimično - ali, bude bolje.

[Stitch]

Nica, nisi sama u tome. I nemam pojma kako taj loš osjećaj riješiti SADA. Ja to pokušavam riješiti isključivanjem mozga. Duh se par donekle zacjeluje u tim pauzama.

Baš sam ti pomogla, zar ne.

Pa jesi. O tome sam i ja govorio - neke stvari ne možeš promijeniti, zato se najbolje odmaknuti. Ne razmišljati o tome. To je poput prekida veze - boli te, ali s vremenom naučiš živjeti s tim. Dotad, baviš se drugim stvarima. Svime što te veseli i što liječi duh. Na posljetku - čovjek ne može imati mnogo pravih prijatelja. Bitna je nekakva jezgra, ostali su samo prolaznici.