Literarni natječaj - Moj bor i ja

[dejzi]

Literarni natječaj za sastavke o boru!
Znam da ćete se trudit napisat najbolji kako god, ali ajmo još malo začinit. Najbolji sastavak bit će nagrađen na Saboru. Po svoj prilici šamarom, ali nek to bude iznenađenje.

Evo, da probijem led.


Moj bor šljašti svim bojama, prekrasno je odvratan i mislim da uzrujava susjede.
Ove godine na njemu se ne nalazi ništa novo, ovopošićna ponuda je jadna i bijedna tako da se bor snalazi s onim što je imao i prošlih godina.
Osrednje je visok, zapravo, nizak. Kad stoji na podu nije dovoljno primjetan tako da je postavljen na košaru za rublje kako bi punom snagom očarao sve stanovnike sobice i zle ljude što se naviruju kroz prozore.
Njegov vrh poprilično je čudan, tupast s jednom granom što strši nebu pod oblake. Na njoj stoji tirkizna zvijezda koja ravnotežu održava štapićima za ražnjiće.
Tijekom ove godine, otkriveno je kako kistolike lampice pretvoriti u male čupiće svjetla i sreće te sada još bolje pridonose neurotičnosti cijele slike, migajući u ritmu "Pomoć na cesti".
Bor nosi sve kuglice koje postoje u domaćinstvu, plave, narančaste, zlatne, srebrne i tirkizne. Tu je i posebna presijavajuća kuglica Perunija, postavljena na najuočljivije mjesto, kakvo najljepša kuglica i zaslužuje.
I šljašteća dlakava govna su u skladu, plava, zlatna i crvena, a ono jedino koje nema mjesta na samome boru, ružičasto, postavljeno je na onu šipku od zavjese. Ne želimo da se i jedan element osjeća zapostavljenim nit da sam plače u tami ormara.
Pažljivo oko uočit će i crvene zvončiće na lančiću i srebrnu i plavu ogrlica, slučajno bačene, potpuno nonšalantno nabacane.
Na žalost, ove godine pod borom nema Djeda Mraza s njegovim pratećim snjegovićima Tulekom i Bumbom, netragom su nestali. Ako ih slučajno negdje ugledate, molim vas da ih pošaljete kući.

Ovogodišnja novost su šljašteće naljepnice po prozorima, kupljene još prošle godine, ali zbog lijenosti i odbijanja pranja prozora, nisu upotrijebljene odmah. Sad caruju svježe opranim prozorima, skupa s plavim vilinim kosama što tako romantično crtaju plave šare po stropu.

Jako volim svoj bor s mirisom ustajale plastike.

[jevgenija]

Supeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeer!
Mogu ja sad?!?!

[dejzi]

Jasno da možeš. Zapravo, moraš!!

[jevgenija]

Moj bor i ja

Moj bor se zove Frane i nije rođeni Purger nego je došao iz Rijeke jer mu je ovdje zrak ljepši a društvo bolje.
Dobro, serem, nije zato došao, nego zato što je noni (to vam je isto što i baka, samo s moreta) bilo žao da moram kitit antenu umjesto bora i da ne pomisle ljudi da se njena unučica druži s ili
a) luđakinjom koja stvarno misli da je antena bor
ili
b) siromašnom luđakinjom koja stvarno misli da je antena bor

Enivej, tako je došao Frane. Frani su ime dali moji prijatelji prošle godine na Dan Republike, između sedme pive i igranja superheroja sa šalovima umjesto ogrtača po Remizi.

Moj Frane ima srebrnu mašnu koju sam vjerojatno negdje ukrala, četiri crne staklene ručno oslikane kuglice kupljene od jako ljubazne gospođe na Pošićnom sajmu, šest ružnih crnih spužvastih kuglica iz offertissime sa srebrnim crtama, te ledeno-sivkastim lampicama s Kvatrića.
Naknadno sam mu dodala Pošić iz lidla da mogu jest te čokoladne češere kad budem u PMS-u.
Ispod mog Frane su keramičke kič pizdarije i svijećnjaci i čokoladne pikule u sjajnom papiru, i sve se odurno šljašti.

Nažalost, Frane je premalen da bih na njega mogla stavit i ona šljašteća dlakava govna, ali za sljedeću godinu ću smislit neku foru da i to uvalim.

Moj bor je sretan sa mnom, zato što je i njemu, kao i meni, jako drago da više od pola godine provodi izvan ormara

[Pješčana]

Moj bor još ne zna da je moj vjerovatno raste veselo u šumi, zamišljam, a u biti u nekom plasteniku/rasadniku i čeka sredinu dvanajstog mjeseca kad će doći čiko sa sjekirom i upakirati ga u onu mrežu za buđole kad ga položi na limeni bubanj nasred placa, te ga poslati k meni.
kod mene stajati će na štoklinu, to je vrsta stolca samo za pošićni bor
ja sam modno osviještena i uspijevam se zadnjih par godina kontrolirati, pa na moj bor idu zlatne i crvene boje, sve do kasnijeg predvečerja, kad se ja jako razmašem uz Džordž Majkla u pozadini, pa nakon povješanih zlatnih i crvenih dolaze na red šareni dvodimenzionalni šareni magarčići koje sam dobila za Sv. Nikolu devedeset druge, jest da od tada pola magaraca fali jer mi je pokojni mačak baš njih jako volio, pa se zaleto s komode na bor i najebavao pritom, jer nije bio najpametniji. jednom me je veterinar išao tješiti pa je reko da je mačku ponestalo kisika prilikom poroda, pa zato kasnije shvaća to što vidi ispred sebe, možda se zato dvaput zaletio na ružin grm
osim zlatnih i crvenih, i blizu zida i šarenih stvari, na vrhu bora ukoso poput pozdrava Hitleru stoji ajmo reći zvijezda, svake godine ja malim nožićem stanjujem tu grančicu i nikako da pošteno i jednako odrežem
svjećice našla sam mjutane, ili sam ih učinila takvima, ne sjećam se više, jer mi susjed na balkonu ima neko kinesko smeće koje cijelu božju noć vrti sve pošićne pjesme i zvuči ko da je cijeli bor na heliju. moje ni ne blinkaju, stameno svijetle u neboji.
ja sam zadovoljna,. prestanem biti zadovoljna tamo negdje iza Nove godine, kad se bor odluči osuti po mom zelenom tepihu, i onda mu kažem svašta.
loše je ako ga pokupim ramenom ili nedobog rukom, onda padne pol iglica i ne mogu ih iskopat do Uskrsa

[Stitch]

Trideset redaka o mome boru





























































Nemam bor, otud pristup Johna Cagea.

[A.P.]

Imam nekoliko borova svaki pošić i raduju me jako.

Doma uvijek imamo pravi bor koji smrdi na pravi bor, iako je zapravo jela, i onda cijela kuća krasno miriši, a pogotovo kad se i sarma pritom kuha.
To je čru miris pošića.
Za njega imamo par fensi kombi, ali najčešće ga kitimo crveno-zlatno da bude što pošićniji i palimo obične žute/zlatne lampice.
Ja uvijek dodatno nakeljim i one zlatne i srebrne trake koje izgledaju ko masakrirani pomponi pa šljašti za popizdit.
Onda je krasan i ribe iz akvarija uvijek gledaju u njega kad im po noći ugasimo svjetlo da idu spavat.


Jedan je srednje veličine i ima crvene lampice i neke svjetleće crvene pizdarije po sebi.
Stoji u ormaru u hodniku i cimerica ga svake godine upali početkom decembra i stavi u hodnik na komodu di su ruter i telefon, a iznad toga po zidu gramofonske ploče koječega iz osamdesetih.
Tad nam cijeli hodnik lijepo svijetli crveno i ne moram palit svjetlo kad po noći idem pišat.


Drugi bor je moj i on je malen.
Ima neke plastične konce koji vire iz svake grane i mijenjaju boju, te vrlo nježno svjetluckaju.
Izgleda još gore kad ga nakitim mini kuglicama i bude grozno kičast.
On radi na baterije pa ga stavljam iznad kreveta tako da mi koitusi budu romantični i obasjani pošićnim duhom


Nažalost, neću dolazit na sabor, ali morala sam pisat o svojim borovima jer je puno bolje nego pisati o kroničnom nedostatku novca za najosnovnije stvari u životu. Živio pošić

[Almost Rosey]

Centralno grijanje i sedmi kat glavni su razlozi zbog kojih je moj bor plastičan i ne miriši onako krasno božićno kako borovi inače miriše. Zato moja mama pravi mnogo finih božićnih kolača i raznih domaćih jela, da se barem čuju sarma i medenjaci, kad je već bor bezmirisan i kineski. Unatoč tome, moj bor je magičan i lebdi u zraku. Dobro, ne lebdi baš, ali upravo tako izgleda. Moj tata, stari zanatlija, izradio je od rostfraja neko držalo u koje se umetne postolje bora i koje se prišarafi na cijev od radijatora u kutu iznad kauča. Pa je bor, iako mali, u visini očiju a i ne zahtijeva modifikacije namještenja dnevne sobe. Dakle, tata prvo namontira spomenuto držalo, donese bor iz podruma, provjeri da nema u njemu štakora i raznih baja i preda ga meni na sastavljanje. Zajednički odlučujemo kojom ćemo ga kombinacijom, srebrno-plavom ili zlatno-crvenom, kititi. Ja uvijek navijam za zlatno-crvenu jer izgleda toplije i bolje se uklapa u tonove dnevne sobe. Onda svi anbrzinu zaključe da imaju važnog posla i da ja ionako imam "umjetničko oko" što je samo izlika da me puste da se sama jebem s borom i kuglicama. Budući da mi je, doduše, alternativa pomagati u rezanju kiselih krastavaca za francusku salatu, od čega mi se redovito usmrde prsti, prihvaćam se s nesvojstvenim mi entuzijazmom i perfekcionizmom kombiniranja kugala e da se slučajno ne dogodi da dvije zlatne ili dvije crvene kugle vise jedna kraj druge. A i lampice moraju biti ravnomjerno raspoređene i obavijene oko bora u pravilnim krugovima jer je nakaradno ako ne šljašte simetrično. Zbog toga kasnije kolektivno i u više navrata naganjam svoj čopor da se glasno i s uzdasima dive boru kojeg sam, mind you, sama postavila i okitila. O raskićivanju bora ne bih mogla puno kazati, budući sam u to vrijeme godišta već u stvarnom životu hladnog i bljuzgovitog Zagreba.

[kuki]

Isuse, pa ja ove godine neću imat bor. Oh. Sad sam shvatila.

[kukuriku]

Ja uvijek natjeram čovjeka svog života da kupimo najveći bor (zapravo jelu, naravno, nekakvu skandinavsku, fensi) koju možemo ugurati u dnevnu sobu. Do plafona, a u promjeru u najširem donjem dijelu oko 2,5 metra. Ako bude viši, a obično bude, onda mora sjekirat po stablu bora i to mi je jako sehi jer inače nikad ne radi te muške posle. Da budem iskrena, ne radi baš ni ženske, ali bar dobro zarađuje i ima pišu. Nego, sad sam se nešto zabunila. Priča je o boru.Da. Na bor stavimo sve što imamo, a to je oko zilijun zlatnih i crvenih kuglica i ostalih điđa, tri puta po 300 lampica bijele boje, pa onda zlatne i crvene lance od sitnih kugličica, pa zlatne lančiće sa zvjezdicama, pa masu slamnatih zvjezdica i anđela, pa zlatne lamete. Od ključne je važnosti da se zaključiti dade da je bor tamo samo po merisu i činjenici da se ne može proći.
Ja volim naš bor i svake godine mi je super, iako je uvijek isto nađiđan, ali je ipak različit jer je svake godine to novi kralj treša.

[Morticia]

Moj je bor dostojanstven.
U crvenoj i zlatnoj boji, s lijepim, jednobojnim lampicama.

Moj je bor ljepši od tvog.

[judolino]

Moj bor nije bor nego hrast jerbo ja nisam pizdun koji sam tak mijenja svoju vjeru.
Perun i Hrvati!

[ElliQuinn]

Moj bor nije bor nego hrast jerbo ja nisam pizdun koji sam tak mijenja svoju vjeru.
Perun i Hrvati!

Hrast kao hrvatski rast?

[babsjohnson]

Nemam bor, je l to jako loše?
Ne želim ga niti imat.

[dejzi]

Nemam bor, je l to jako loše?
Ne želim ga niti imat.

Zašto?!

[daze]

moj bor i ja
svake godine ista priča
jebo te bor


haiku

[Pješčana]

moj bor i ja
svake godine ista priča
jebo te bor


haiku

[judolino]

Hrast kao hrvatski rast?

Ma to su oni katolički talibani, di su oni do nas starih Slavena!
Hrast kao hranim svinje tikvama.

[judolino]

Zašto?!

Pa valjda zato kaj je krajnje nepraktičan.
Bolji je božićni limun, ak te ne jebe to što su mu kuglice žute.

[dejzi]

moj bor i ja
svake godine ista priča
jebo te bor

haiku

Sve mi se više sviđaš.

Pa valjda zato kaj je krajnje nepraktičan.
Bolji je božićni limun, ak te ne jebe to što su mu kuglice žute.

Ti ništa ne razumiješ.

[babsjohnson]

Zašto?!

bor do bora
godina do godine
saserem se od tog

haiku

[daze]

Ajme.

Mogli bi se odijelit u neki božićni haiku.

[babsjohnson]

Daze, kako si ubacio veću sliku u avatar?
I ja trebam to.

[Zekoslawa]

Ajme.

Mogli bi se odijelit u neki božićni haiku.

Oš?

[daze]

Kako misliš veću? Ja imam 75X75, ti 75X74. Ako hoćeš da ti paše na piksel, onda je uredi u paintu ili negdje.