Ljubavne pjesme

[Beau]

Pjesma koja mene jako može dokrajčit je Oliverova -
Ostavljam te samu
Godinama obožavam tu pjesmu i još uvijek ima preintezivan efekt na mene. I moram ju dozirat jer zbilja uništava

Stihovi imaju mana, ali u kombinaciji s glazbom i Oliverovom interpretacijom na mene djeluju ubitačno. Stavit ću samo meni draži dio stihova:

Sve krasote svijeta
sve ljepote noci
odnio je vjetar
s njim mi valja poci

Ostavljam te samu
ostavljam do kraja
u tom lijepom stanu
bez sna i bez sjaja

Jos ces biti mlada
sve dok budes htjela
sad na jastuk pada
sjena tvoga tijela

Sve sto treba znati
doznali smo skupa
vrijeme moze stati
srce neka lupa....

Nego, meni je ta pjesma zbilja pretužna. I onda sam jednom davno nabasala na intervju Oliverove žene gdje su je, između ostalog, pitali koja joj je Oliverova pjesma najljepša.
Jako sramežljivo i nevoljko je navela tu pjesmu. Mislim da sam taj jedan trenutak s tom ženom suosjećala više nego ikad s ikim
Biti njegova žena, dakle jako često sama (i usamljena pretpostavljam) i slušati u samoći svog doma TU pjesmu u izvedbi vlastitog muža, dok on po svijetu lunja i vjerojatno sjajno zabavlja. Ajme....

[Emericzy]

Da, ja sam emocionalno sakata, hladna kao led i gruba kao šmirgl papir

Ne kažem da jesi. Samo kažem da meni ne bi pomoglo da jesi, ako ja to ne vidim. Sorry.

Prvi put sam se nadala da trolaš, očekivala sam od tebe više... pameti?

A ja sam se nadao da se zajebavaš. Očekivao sam više... topline? Podatnosti?

Ne kažem, naravno, da ju ti ne pokažeš u emocionalnom odnosu. O tome ne znam baš ništa. Ali ovdje si (za moj ukus) pokazala preveliku tvrdoću.

[Stitch]

Hek, krasno objašnjavaš stvari. Zavidan sam.

Hvala ti, ali zalud mi sve.

[Eks]

Ne. To je samo zajebano. Ali sasvim ljudski.

Ljudski je ovdje u kontekstu dobrog. Ne lošeg. U općem kontekstu ljudski je i krasti. Kad netko nazove nekog napola čovjekom jer ne može shvatiti uzvišenost Jedne Jedine Nepreboljene onda zaslužuje i kontru.

Ne vjerujem. Nije ljudska psiha podijeljena na ladice u kojima je sadržaj striktno odijeljen. Glava je jedna, pamćenje je jedno, 'srce' je jedno. I u tom su ti 'srcu' ipak svi bivši koji su ti nešto značili, htjela ti to ili ne.

Ako nisu, onda ti nisu bogznašto ni značili, ili su značili nešto poludjetinjasto što si prerasla. Pravo značaj neke osobe, koja ti se stvarno urezala u život, ne može nestati. Ako nestane, jebeš takvo urezivanje.

Jedan moj bivši, koji mi je zbilja značio i to upravo u tom vašem kontekstu- bila sam s drugim i povremeno patila za ovim. Doduše, tad sam išla u srednju. I da, bio mi je poseban dugi niz godina. Onda sam ga srela s neke 22. Bio je vrlo romantičan i imao tu neku degutantnu teoriju kako voli sve svoje bivše jednako i kako bi bio presretan da mu se neka od njih vrati. Uključujući i mene. Lupao je još nekakve nebuloze i na kraju je vjerojatno požalio što smo se opet sreli, zbog svega što sam mu tad rekla. Ja nisam. Jer sam ga tek onda vidjela. I oslobodila ga se. I vjerujem da je istinski nesretan čovjek. I da nema pojma o ljubavi. Možda nemam ni ja, ali ja barem ne živim svoje zablude.
Dakle, da, ja uistinu pamtim svoje bivše. Svakog po zasluzi. Jutros, kad sam išla kod zubara, sjetila sam se nečeg što je moj zadnji bivši rekao i nasmijala se u sebi. To ne znači da ga želim nazad. Ni da ga volim. Dakle, da, imam emocije, ali one nisu te prirode. Da sutra saznam da mi je ostalo još jako malo života s nijednim od njih ne bih htjela provesti te dane. Nitko trenutno u mom životu nema to mjesto. Ono je prazno. I tako treba biti. Tako je ljudski.

To je karikirano. Ako ti ta koju imaš u naručju nešto znači, naravno da u tom trenutku nećeš pomisliti na drugu, bar ne u kontekstu žaljenja ili komparacije ili tako nečega. Ali ti druga (ili druge) itekako može (mogu) biti u svijesti generalno, u normalnom tijeku života, i mnoge ti stvari mogu metaforički "mirisati" na nju (ili njih). Ne mora to smetati sadašnjoj vezi. Ne mora to biti onako intenzivno i iracionalno kao što je u pjesmi Parnog valjka. Umjetnost nije stvarnost, ona je destilat stvarnosti, potcrtavanje. Ne valja se, kao ni Hekove izjave o emotivnim stanjima, shvaćati predoslovno.

Smeta. Ja sam se jedno vrijeme tipkala s jednim likom dok sam bila u vezi. I iako nikad eksplicitno nismo rekli ništa o nama, iako su to bile banalne šale u prosjeku jedan sat dnevno, ja sam svog dečka time varala. Jer emocija je postojala. S obje strane. I on je varao svoju curu. I oboje smo bili svjesni toga. No, moja veza tad već nije valjala. Iako ja to sebi nisam htjela priznati, ali bila sam jako nesretna. Ne mogu biti sretna i jako zaljubljena i imati ikakvu emociju spram druge osobe, makar na tren.

Cinično je u tom kontekstu spominjati psihijatra. Nije cinično u tom kontekstu govoriti poetski. Ljudskije je i bliže srcu i duši i svemu. Ne mora stvar uopće biti u 'preboljevanju'. Osobe i ljubavi nisu bolesti da bismo ih trebali preboljeti. Osjećaj gubitka je bol, nije bolest. Zdrav čovjek osjeća bolove. Kao signale. kad te ne boli, a za bol ima razloga, to baš nije dobar znak.

Ne, nije. I ne moraš shvaćati tako doslovno- prebolijevaš gubitak, prebolijevaš ljubavne osjećaje spram te osobe, a ti nju prijateljski možeš voljeti koliko hoćeš. Možeš osjećati dragost, toplinu, što već, ali ako i dalje gajiš romantične osjećaje spram nje i to traje dugo godina, to nije dobro. Ako čovjeka nešto koči u sreći, zašto ne potražiti stručnu pomoć? Zato što je romantično i uzvišeno patiti zbog gubitka osobe, ali nije romantično i uzvišeno bolovati od nečeg drugog? Glupost. Lijepo ja kažem, umjetnost je upropastila mnogo ljudi.

[vrrrlet]

Moje skromno mišljenje jest da fanovi "Sve još miriše na nju" ne bi smjeli optuživati "Oči su ti ocean" ili "Traži se dečko", ako im je preostalo još išta logike i morala.

Parni valjak kao mjerilo za išta?

Tko zdrav u glavu može slušati Parni valjak? Bolje zvuči valjak za valjanje asfalta, a bogami, bolje i miriši.

[Eks]

Imam osjećaj da podcjenjujete monogamnu i iskrenu ljubav. Ozbiljno. Imam osjećaj da vam je uzvišena i mila samo ona koja sadrži neku intrigu i bol u sebi, koja se vrti oko nekakvih realnih ili zamišljenih trokuta, koja nekome nanosi bol ili bi mogla nanijeti. Ona koja je opasna. Jasno mi je da je takva intrigantnija za umjetnost, ali ima mi nešto blazirano u tom vašem stavu. Kao i uvijek kad ljudi koriste umjetnost da bi nekom zamazali oči. Ne kažem da to radite, ali tako to zvuči.

[Margarita]

Moje skromno mišljenje jest da fanovi "Sve još miriše na nju" ne bi smjeli optuživati "Oči su ti ocean" ili "Traži se dečko", ako im je preostalo još išta logike i morala.

Ja jako volim Traži se dečko.

[blue]

Ah, evo još jedne koja poeziju shvaća kao recept za život.

Ne kužim na što ciljaš? Al znajuć sebe - jako sumnjam

Ne, to nije stavljanje na pijedestal. Jest, moglo bi biti - jer bit je poezije da bude višeznačna i da se svakako može interpretirati - ali i ne mora. Nigdje to izrijekom nije rečeno. Stvar je, ponavljam, samo u emociji. Dio u kojem se spominje udaja ili ženidba, djeca, prljavo suđe i odlazak punici na ručak uopće nije bitan. Sve je to za tu pjesmu irelevantno. Bitna je samo ta jedna stvar, osjećaj.

Napokon, to uopće nije idealizacija. Govori se o bolu, o izgubljenosti, o sebičnosti. O svemu što čovjek može proživjeti kada se slomi. Ljudska je, ustvari. No ni u kom slučaju ne treba je gledati kao recept. Jedini je njezin cilj, jedini je cilj svake pjesme - tvoja "misao": da, tako sam i ja... Ili pak: eh, kad se toga sjetim... Povratak trenutka, rekoh.

Hm, ti u kupe, ja u špade. Tvoj komentar o jednom/jednoj, a koje se odnosilo na pjesmu Parnog valjka nisam shvatila da govori o nekim književnim/pjesničkim interpertacijama nego o stvarnom životu. Dokle god takva praksa ostaje u pjesmi nemam ništa protiv toga, u stvarnom životu mislim da je loše ako uvijek ostane glavna referentna točka.

Interpretaciju poezije ljudima koji poeziju uopće ne kuže treba zakonom zabraniti, u tome je cijela bit.

Ajd ok, neću pravit da kužim nešto što ne kužim, zato ni ne govorim o poeziji nego o tekstu pjesme Parnog valjka

Ne. To je samo zajebano. Ali sasvim ljudski.
...

Ne vjerujem. Nije ljudska psiha podijeljena na ladice u kojima je sadržaj striktno odijeljen. Glava je jedna, pamćenje je jedno, 'srce' je jedno. I u tom su ti 'srcu' ipak svi bivši koji su ti nešto značili, htjela ti to ili ne.

Ako nisu, onda ti nisu bogznašto ni značili, ili su značili nešto poludjetinjasto što si prerasla. Pravo značaj neke osobe, koja ti se stvarno urezala u život, ne može nestati. Ako nestane, jebeš takvo urezivanje.

S ovim bi se složila, no ne sa davanjem odlučujuće uloge tome urezivanju, kako nekoj gravitacijskoj točki po kojoj se sve drugo slaže.

[Emericzy]

Ljudski je ovdje u kontekstu dobrog. Ne lošeg. U općem kontekstu ljudski je i krasti. Kad netko nazove nekog napola čovjekom jer ne može shvatiti uzvišenost Jedne Jedine Nepreboljene onda zaslužuje i kontru.



Jedan moj bivši, koji mi je zbilja značio i to upravo u tom vašem kontekstu- bila sam s drugim i povremeno patila za ovim. Doduše, tad sam išla u srednju. I da, bio mi je poseban dugi niz godina. Onda sam ga srela s neke 22. Bio je vrlo romantičan i imao tu neku degutantnu teoriju kako voli sve svoje bivše jednako i kako bi bio presretan da mu se neka od njih vrati. Uključujući i mene. Lupao je još nekakve nebuloze i na kraju je vjerojatno požalio što smo se opet sreli, zbog svega što sam mu tad rekla. Ja nisam. Jer sam ga tek onda vidjela. I oslobodila ga se. I vjerujem da je istinski nesretan čovjek. I da nema pojma o ljubavi. Možda nemam ni ja, ali ja barem ne živim svoje zablude.
Dakle, da, ja uistinu pamtim svoje bivše. Svakog po zasluzi. Jutros, kad sam išla kod zubara, sjetila sam se nečeg što je moj zadnji bivši rekao i nasmijala se u sebi. To ne znači da ga želim nazad. Ni da ga volim. Dakle, da, imam emocije, ali one nisu te prirode. Da sutra saznam da mi je ostalo još jako malo života s nijednim od njih ne bih htjela provesti te dane. Nitko trenutno u mom životu nema to mjesto. Ono je prazno. I tako treba biti. Tako je ljudski.



Smeta. Ja sam se jedno vrijeme tipkala s jednim likom dok sam bila u vezi. I iako nikad eksplicitno nismo rekli ništa o nama, iako su to bile banalne šale u prosjeku jedan sat dnevno, ja sam svog dečka time varala. Jer emocija je postojala. S obje strane. I on je varao svoju curu. I oboje smo bili svjesni toga. No, moja veza tad već nije valjala. Iako ja to sebi nisam htjela priznati, ali bila sam jako nesretna. Ne mogu biti sretna i jako zaljubljena i imati ikakvu emociju spram druge osobe, makar na tren.



Ne, nije. I ne moraš shvaćati tako doslovno- prebolijevaš gubitak, prebolijevaš ljubavne osjećaje spram te osobe, a ti nju prijateljski možeš voljeti koliko hoćeš. Možeš osjećati dragost, toplinu, što već, ali ako i dalje gajiš romantične osjećaje spram nje i to traje dugo godina, to nije dobro. Ako čovjeka nešto koči u sreći, zašto ne potražiti stručnu pomoć? Zato što je romantično i uzvišeno patiti zbog gubitka osobe, ali nije romantično i uzvišeno bolovati od nečeg drugog? Glupost. Lijepo ja kažem, umjetnost je upropastila mnogo ljudi.

OK, dobro objašnjenje. Ovo što opisuješ sasvim je razumno i prihvatljivo. Jedino što nije moje. Očito smo prilično različiti.

Tko se meni uvukao u srce, taj je tu čvrsto i duboko. I nikako mi ništa spram njega ne može biti svejedno. Jesu li ti osjećaji spram bivših romantični, to ne znam. Je li to 'samo' prijateljstvo? Ne znam. Kao što rekoh, u mene nema strogo odvojenih ladica, pa ni onih za 'prijateljstvo' i za 'ljubav', pa da jedno ne može baš nikako u drugu ladicu.

Teško mi je zamisliti kako bih funkcionirao kao 'ladičar'. Jedino možda nekoga čije odsustvo treba 'preboljeti' jer inače ne mogu normalno funkcionirati uspijem privremeno silom pospremiti negdje na stranu. Ali i njega vratim kad najgore prođe. Kajjaznam. Sve su to 'moji' ljudi. Da ih se mogu odreći, ne bi nikad ni postali 'moji'. Nije mi tako samo s ljubavima. Isto (ili jako slično) je i s prijateljima.

Nema tu nužno neke tragike. Sve ovisi o okolnostima. Svaka je veza drukčija. Koja je imala elemente tragike, imat će te elemente i u sjećanju. Koja nije, neće.

[Emericzy]

Moje skromno mišljenje jest da fanovi "Sve još miriše na nju" ne bi smjeli optuživati "Oči su ti ocean" ili "Traži se dečko", ako im je preostalo još išta logike i morala.

Parni valjak kao mjerilo za išta?

Tko zdrav u glavu može slušati Parni valjak? Bolje zvuči valjak za valjanje asfalta, a bogami, bolje i miriši.

Pa ne radi se o brendovima. Radi se o konkretnom proizvodu. Jebe mi se piše li na njemu 'Parni valjak' ili 'RHCP' ili 'Meho Spuzić-Kvaka' -- ako me dirne.

[Eks]

Jedino što mi pada na pamet u kontekstu toga jest sjećanje na ljubav. Imam sjećanje na ljubav. Ne racionalno nego emocionalno. I da, znaju me potresti neki susreti. Ne bih rekla da sam posve racionalna (daleko od toga) niti da sam baš ladičar, ali volim čiste račune. Kad sretnem jednu bivšu prijateljicu, nije mi svejedno. I mislim da nikad neće biti. Za neke druge me uopće nije briga. Tako je i s bivšima. Kao što rekoh, svakom po zasluzi pa su takva i sjećanja. Ali, postoji neki osjećaj koji nije nužno romantičan i kojeg osjetim na tren, ponekad, a to je možda više sjećanje na neko razdoblje ili mene kakva sam bila i koloplet svega toga, to nije sadašnjost ni moja stvarnost. Sjećanje na ljubav. Ponekad mi se čini da nisu prošle godine u nekim slučajevima nego da je bilo jučer. I iznenadim se kad pobrojim koliko je otad prošlo. Vrijeme je čudna stvar.

Ali i dalje ne mislim da sam u stanju iskreno voljeti jednu osobu, a pritom aktivno snatriti o drugoj.

[Silajn]

Zapravo imam puno pjesama koje nisu nužno ljubavne, a koje me mogu prebaciti i u ljubavno stanje i/ili potaknuti ljubavna sjećanja. No, vidim da tu pričate o boli, a to ipak nije najčešći vid ljubavi koji ja osjećam Mogu eventualno doživjeti sjetan trenutak. Valjda imam dobre bivše.
Nego, jedno vrijeme, kad sam tužno voljela, ali čak i kad bih bila stvarno sretna, satirala me ova pjesma:

Kreni sa mnom
Zadnji put
Vjeruj mi
Daleko od mraka bolje cemo znati
Nista nije tesko

Nasa lica jos su lijepa
Zatvori mi oci
Neka kraj nas jure
Nek se lome prsti
Idemo na ples
I svijet je opet mlad

I samo suti
Gdje su bile rijeci
Kad nije bilo nade za nas
Samo dugi dani
Nestali u tami
Gdje nista nije vazno

Rasiri ruke
Ruke su ti snazne
Upri iz sve snage
Nek se cijedi znoj
Nek koza pukne mi
Idemo na ples
I svijet je opet mlad

I nasa lica
Jos su uvijek lijepa
Zatvori mi oci
Neka kraj nas jure
Nek se lome prsti
Idemo na ples
I svijet je opet mlad

Rasiri ruke
Ruke su ti snazne
Upri iz sve snage
Nek se cijedi znoj
Nek koza pukne mi
Idemo na ples
I svijet je opet mlad


Udahni zrak
Koji dolazi
Sve je gotovo
I mi smo spaseni

I nasa lica
Jos su lijepa
Zatvori mi oci
Neka kraj nas jure
Nek se lome prsti
Idemo na ples
I svijet je opet mlad

Bez obzira što se može čitati i drugačije, ja je uvijek doživljavam kao prekid. Ili prekretnicu. U svakom slučaju, teško. I nikak nije dobro da me zaljulja nespremnu na javnom mjestu

[Eks]

Obožavam tu pjesmu. Ali u meni budi pozitivne emocije. Mada jest nekako apokaliptična.

[Silajn]

Meni budi razne emocije, u tome i jest "problem" , ne znam što bih. Slično mi je i sa Bjork.

[Perzefona]

Ah, radio... Volim radio. Upravo me gađa Just the two of us.

[latifa]

Milan Rakić - Iskrena pesma

O, sklopi usne, ne govori, cuti,
Ostavi misli nek se bujno roje,
I rec nek tvoja nicim ne pomuti
Bezmerno silne osecaje moje.

Cuti, i pusti da sad zile moje
Zabrekcu novim, zanosnim zivotom,
Da zaboravim da smo tu nas dvoje
Pred velicanstvom prirode; a potom,

Kad prodje sve i malaksalo telo
Ponovo padne u obicnu camu,
I zivot nov i nadahnuce celo
Necujno, tiho potone u tamu,

Ja cu ti, draga, opet reci tada
Otuznu pesmu o ljubavi, kako
Ceznem i stradam i ljubim te, mada
U tom trenutku ne osecam tako.

I ti ces, bedna zeno, kao vazda
Slusati rado ove reci lazne,
I zahvalices Bogu sto te sazda,
I oci ce ti biti suzom vlazne.

I gledajuci vrh zaspalih njiva
Kako se spusta nema polutama,
Ti neces znati sta u meni biva,
Da ja u tebi volim sebe sama,

I moju ljubav naspram tebe, kad me
Obuzme celog silom koju ima,
I svaki zivac rastrese i nadme,
I osecaji navale ko plima.

Za taj trenutak zivota i milja,
Kad zatreperi cela moja snaga,
Neka te srce moje blagosilja.
Al' ne volim te, ne volim te, draga!

I zato cu ti uvek nesto reci: cuti,
Ostavi dusu nek spokojno sniva,
Dok kraj nas lisce na drvetu zuti
I tama pada vrh zaspalih njiva.

.................

ta mi je omiljena, jer je iskrena

A zatim ima i ova:

(D. maksimović)

STREPNJA



Ne, nemoj mi prići!Hoću izdaleka

Da volim i želim oka tvoja dva.

Jer sreća je lepa samo dok se čeka,

Dok od sebe samo nagoveštaj da.



Ne,nemoj mi prići!Ima više draži

Ova slatka strepnja,čekanje i stra`.

Sve je mnogo lepše donde dok se traži

O čemu se samo tek po slutnji zna.



Ne,nemoj mi prići!Našto to, i čemu?

Iz daleka samo sve k`o zvezda sja;

Iz daleka samo divimo se svemu.

Ne,neka mi ne priđu oka tvoja dva.

..............

al ovo je sad već vrh:

(i šira definicija ljubavi pošto je pisano sinu)

BESMRTNA PESMA


Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
možda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.

Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?

Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?

Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.

I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.

Jer svaka večnost je kratka.

Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.

Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.

Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.

Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.

Zato živi, al' sasvim!

I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.

Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...

Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.

I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.


2.

A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.

Šta ga to zauvek ište.

Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.

Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?

Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.

Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budes odvažio.

Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.

Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.

Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.

Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.

Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.

Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao

ne znači jedan život,

stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.

I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.

I nema praznih svetova.

To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.


3.

Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.

Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.

A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.

Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.

I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.

Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.

Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?

Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?

Znaš, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.

Ništa se u meni neće
ugasiti ni skratiti.

Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.

Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.

Poslednji rubovi beskraja
tek su početak beskrajnijeg.

Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.

Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.


4.

Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.

Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.

Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.

Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.

Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.

Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.

A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.

Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.

Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš - ja to ne umem.

Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.

Nemoj da budeš tužan.

Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.

Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.

To neka bude tajna.

Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.

(Mika Antić)

[Perzefona]

Pa biti nesretno zaljubljen i pritom psiho je tako nekako retardirano dostojanstveno i zanimljivo. Ja za potrebe uživanja u tome imam podstanarku u glavi. Podstanarka u mojoj glavi dolazi doma, cakle se zaleđene lokvice, gleda kako se nahvatalo inje na autima (je li to inje?) i veseli se što će njemu nacrtati srce na zaleđenom prozoru (...)

Ja, vidiš, nemam podstanrku u glavi. Ne može ona izdržati pored mene, ja sam "prepametna" (nitko ne voli pametnjakoviće), preracionalna i preironična i podstanarka odbija stanovati u mojoj glavi. Zašto bi, sirota, trpjela moje izrugivanje i posprdnost? Ja ju razumijem.

Ja za potrebe uživanja u retardiranoj dostojanstvenosti zaljubljenosti imam radio. I tih nekoliko minuta dok pjesma svira ja si dopuštam biti totalno retardirano dostojanstveno zaljubljena, patetično nesreta ili djetinjasto zaljubljena. Uz napomenu da dok pjesma traje, to nije ni retardirano, ni patetično ni djetinjasto nego je u tim trenucima stvarno, lijepo, životno istinito i lijepo.

I po čemu je moje slušanje ljubavnih pjesama gore ili psihotičnije od tvoje podstanarke koja crta srčeka na zaleđenoj šajbi?

Mogu sasvim lijepo voziti, slušati radio i... htjela sam reći zamišljati, ali ne radi se o zamišljanju, mogu stvarno osjetiti želju da mu obujmim koljena i grcajući u suzama molim ga da me voli, da mi slaže da me voli (iako sam solo), mogu graditi u zraku kule od pijeska (i zbog nekog posve imaginarnog), mogu zamišljati da ću ga otaviti a on će onda plakati za mnom, vidjet će on već, sve će mu mirisati na mene i neka mu bude tako, ne volio nikad više dabogda, a ako koju i zagrli, mislit će na mene, da, da...onako kao što pjeva Parni valjak, ne našao utjehe nikada!

A onda se pjesma prekine da bi spiker pročitao izvješće o stanju na cestama ili vremensku prognozu, i ja se uhvatim kako razmišljam da li da kupim cijeli ili pola kruha i je li veš suh i da moram nazvati mamu kad dođem doma.

[Emericzy]

Ali i dalje ne mislim da sam u stanju iskreno voljeti jednu osobu, a pritom aktivno snatriti o drugoj.

To što ja spominjem nije snatrenje. To je... kako bih to rekao... emocionalno jaka uspomena. Ne nešto simpatično iz spomenara, nego puno žešće, puno životnije. A opet, ne nešto što bi se natjecalo s onime što je sada i što upravo živim. Dakle, nije akutno, nego je kronično. Po ovome što pišeš, ti se prolaskom ljubavi izliječiš. Ja ne. Ja ju samo spremim na stranu. I kao malaričari, s vremena na vrijeme imam lakši napad. Ništa strašno. Aspirin i čaj i mirovanje par sati i sve bude u redu.

[Emericzy]

vidim da tu pričate o boli, a to ipak nije najčešći vid ljubavi koji ja osjećam Mogu eventualno doživjeti sjetan trenutak. Valjda imam dobre bivše.

Naravno da nije najčešći. Problem je što se o sretnim ljubavnim trenucima šuti i u njima se uživa. A nesretni potiču na kukanje, što onda proizvede neproporcionalno puno tužne ljubavne umjetnosti. Dakle, umjetnost nam ne prenosi vjerno taj balans sreće i nesreće.

[Emericzy]

Ja, vidiš, nemam podstanrku u glavi. Ne može ona izdržati pored mene, ja sam "prepametna" (nitko ne voli pametnjakoviće), preracionalna i preironična i podstanarka odbija stanovati u mojoj glavi. Zašto bi, sirota, trpjela moje izrugivanje i posprdnost? Ja ju razumijem.

Ja za potrebe uživanja u retardiranoj dostojanstvenosti zaljubljenosti imam radio. I tih nekoliko minuta dok pjesma svira ja si dopuštam biti totalno retardirano dostojanstveno zaljubljena, patetično nesreta ili djetinjasto zaljubljena. Uz napomenu da dok pjesma traje, to nije ni retardirano, ni patetično ni djetinjasto nego je u tim trenucima stvarno, lijepo, životno istinito i lijepo.

I po čemu je moje slušanje ljubavnih pjesama gore ili psihotičnije od tvoje podstanarke koja crta srčeka na zaleđenoj šajbi?

Mogu sasvim lijepo voziti, slušati radio i... htjela sam reći zamišljati, ali ne radi se o zamišljanju, mogu stvarno osjetiti želju da mu obujmim koljena i grcajući u suzama molim ga da me voli, da mi slaže da me voli (iako sam solo), mogu graditi u zraku kule od pijeska (i zbog nekog posve imaginarnog), mogu zamišljati da ću ga otaviti a on će onda plakati za mnom, vidjet će on već, sve će mu mirisati na mene i neka mu bude tako, ne volio nikad više dabogda, a ako koju i zagrli, mislit će na mene, da, da...onako kao što pjeva Parni valjak, ne našao utjehe nikada!

A onda se pjesma prekine da bi spiker pročitao izvješće o stanju na cestama ili vremensku prognozu, i ja se uhvatim kako razmišljam da li da kupim cijeli ili pola kruha i je li veš suh i da moram nazvati mamu kad dođem doma.

E, to je to! Krasno rečeno.

[Tristana]

Mene znaju zdrmati one starije, npr ova;



dok me ENI, Meritas, Natali i razni valjci ostavljaju prilično ravnodušnom

Ali ima i tu izuzetaka. Neki dan sam slučajno čula ovu pjesmu;



i sigurna sam, da sam 20 godina mlađa, ta bi me satrala.

[kuki]

Ne kažem da jesi. Samo kažem da meni ne bi pomoglo da jesi, ako ja to ne vidim. Sorry.

Mislim da zbilja nema potrebe da razglabamo o (ne)kompatibilnosti funkcioniranja u ljubavnom odnosu. Našlo bi se tu još koječega.

I po čemu je moje slušanje ljubavnih pjesama gore ili psihotičnije od tvoje podstanarke koja crta srčeka na zaleđenoj šajbi?

A ovo si, bit će, zaključila iz mog posta o reakciji na Jeffovu Forget her.

Nemam po defaultu problem s pjesmama koje nisu recept za život i kombinacija Novog zavjeta i vrhunske knjige za samopomoć, i pjesme s ubojstvima džepnim nožićem ponekad baš volim, ali neke su mi jednostavno glupe i izazivaju reakciju "ne seri" ili "rolaaaaajz".

One koje mi se sviđaju mogu biti retardirane.

Pišem ovo treći put, sad se ja osjećam retardirano, ko da me Aki otpjevao.

[Zekoslawa]

Šef je nešto spominjao da ovu temu šibnem na Čitanja jer bi možda tamo bolje pasala, pa dok ja ne uspijem sve iščitati i vidjeti koliko je istine u tome, budite slobodni izjasniti se. Naravno, nemojmo da se prevori u čet o tome, ali možete napomenuti u postovima ako temu doživljavate više kao razgovor o poeziji negoli o samim ljubavnim, seksualnim i inim temama.

[aisling]

Šef je nešto spominjao da ovu temu šibnem na Čitanja jer bi možda tamo bolje pasala, pa dok ja ne uspijem sve iščitati i vidjeti koliko je istine u tome, budite slobodni izjasniti se. Naravno, nemojmo da se prevori u čet o tome, ali možete napomenuti u postovima ako temu doživljavate više kao razgovor o poeziji negoli o samim ljubavnim, seksualnim i inim temama.

Da je ovu temu netko otvorio na Čitanju ja je ne bi ni otvorila. Neka ostane tu, šef neka si otvori svoju temu.

Hek, dobar pokušaj

[Tea Tree]

"Tekstovi" tih pjesama jesu poezija. Tako je bilo kad sam zadnji put provjeravao formalne kriterije poput rime, ritmiziranosti, da ne nabrajam.

Ma pusti sad formalne kriterije, znaš da nitko nije mislio na "definiciju" poezije.

Edit:

Evo se i ja pitam.

Bolje da nisi. Sad je bar razvidno da je moja tvrdnja točna.

Nije bolje i ništa nije razvidno.
Kao da bi meni sad trebalo biti neugodno ili što već, jer ti smatraš da sam iz one kategorije poluljudi kojima treba zakonom zabraniti interpretaciju poezije? Taman posla!
Ti misliš da si ti apsolutno u pravu i da moje stajalište mene čini takvom nekakvom, svakakvom, a što nije za podičiti se?

Što ako je negacijska ekipa u pravu i ako su ti tekstovi (poezija) samo hrpa otrcanih fraza namijenjena podilaženju i prodaji širokim (mediokritetskim) narodnim masama i padanju u razna stanja na koncertima? (stanja=afani, bandaci, odaberi naziv prema regiji )
Ova širina narodnih masa znači i veću posjećenost koncerata i veću zaradu. Nije da su autori takve poezije daleko od njihove publike. Tu su oni negdje.

Podilaženje publici nije jedino u slučaju ljubavnih pjesama, ima toga jako puno, ali s ljubavnima uvijek prolazi.

Nego, ne reče ništa na ono Dijete što se treba zvati kao ja? To si namjerno preskočio, a?
Ajd to. Eto, i to ima nekakvu priču: on se, jadan, truje cigaretom i misli na nju, ali ipak neka se njeno dijete (s drugim) zove kao on.