Može stajati ovdje, ali i na Filmu. No nastavlja se na našu raspravu o stripu i knjizi, odnosno problemu linearnosti. Pročitajte diskusiju o novoj lektiri ako niste pa se vratite.Povucimo recimo paralelu Sanjaju li androidi električne ovce? - Istrebljivač. Dickova znanstvenofantastična utopija bogatija je socijalnim elementima (dio o nestajanju životinja i kupovanju njihovih mehaničkih nadomjestaka), odnosima među likovima i sumornim, negativnim ugođajem - ali i Scott je stvorio jednako turoban, mračan svijet genijalnom rasvjetom i kadrovima; Hauerov završni monolog o životu potrese me svaki put kad ga gledam, a i onaj ljubavni hepiend ima smisla u njegovoj vizuri. Po svemu, to je novo, neovisno umjetničko djelo.
Mnogo je filmova snimljeno po nekom književnom predlošku. Iako roman kao medij i umjetnička vrsta nudi bolje i lakše prenošenje misli i osjećaja, film omogućuje vizualizaciju radnje pa je zbog toga pamtljiviji. Premda je dakako svaka knjiga zbog opsežnosti izražajno možda bogatija. No bit je svega da ta dva medija nikada ne izjednačujem. I mislim da je pogrešno uspoređivati "vjernost" ili tehnike.
Ili hajde da ovo proširimo - neka ovo bude tema općenito o prenošenju iz medija u medij. Kad usporedite umjetničke obrade istih naslova, što vam je bolje, sugestivnije, dojmljivije? I zašto?
Uzmimo primjerice trilogiju Kum. Dobar je Mario Puzo, pročitao sam više-manje sve što je napisao, na platno su mu prenijeli i Sicilijanca - ali bi li se uopće znalo za njega da nije maestralnoga Coppole? Sjećate li se scene kada Michael ostaje sam u mraku na kraju drugoga dijela? Izdvojen, na krvavom prijestolju, moćan - ali bez drage i druga, što bi rekao Ujević. Nema riječi kojima se taj kadar može dočarati...
Pa Odiseja i velemajstor Kubrick. Jaganjci Oscarom nagrađenoga Demmea, kojemu Harris nije ni do koljena (zasluge za to pripadaju dakako i caru Hopkinsu) - uglavnom, ima filmova koji debelo nadmašuju literarni predložak. I obrnuto, jasno.
Auelova je primjerice svojom sagom o neandertalcima i kromanjoncima stvorila priču teško prenosivu na filmsku vrpcu. Kao i Herbert... Jer se Lynchu mogu samo smijati. Ili plakati, možda je tako bolje reći. Nikako mi ne leži njegova vizija, njegova interpretacija.
Nastavite sami, molim vas, izgubih nit.
), ali za Burgessa nipošto. Roman je dobar, i svršetak s Beethovenom i britvom i sl, a film je smiješno zastario, zastario kao vesterni, i kao većina Kubricka.
