Post
13 Jan 2012, 13:17
Još nemam djecu i ne znam kako ću riješit ovaj problem, no evo iskustva moje matere s djetetom (menom). Ne sjećam se ni riječi od ovog, ali ona kaže da je tako bilo.
Imala sam kazete s dječjim pjesmicama i pričama (klasika - vuk, lija, medo, zeko, ježeva kućica) i mama je, držeći da u pjesmuljcima o vjernoj ljubavi, tuzi za voljenom, golubima koji slijećju pod prozore nema ničeg zazornog, tu ubacila kazetu od Hari Mata Harija.
Zajedno smo pjevuckale dok nije došla pjesma u kojoj Hari decidirano kaže "Za hiljadu sto godina, kad ne budeš ti i ne budem ja". Tu sam se ja, blago rečeno, uzjebala, te zahtijevala da mi se kaže koliko je hiljadu sto godina, te ako ne bude ni tebe ni mene koga će tad uopće biti, kao i ono najvažnije - gdje ćemo tad biti mi.
Naravno da mi nije znala odgovorit, kazetu je bacila i izvukla se na mehaničko oštećenje (popiškila ju maca, sad je kakana).
Za smrt mace (ovog se dobro sjećam) rečeno mi je da je maca zaspala i da će dugo, dugo spavati.
Prava smrt pokazana mi je na najneugodniji način: dok sam se s mamom vraćala iz vrtića (oko 5 godina) bus je udario ženu i bacio ju pravo na nas, pa sam na svijetlu dana vidjela i neke organe koje baš i nisam morala. Tad sam skužila da smrt dođe ako ne paziš kad ideš preko ceste, a malo kasnije i da smrt dođe u svakom slučaju, pa i ako samo sjediš doma.
Nasilne sadržaje na televiziji nisam vidjela nikad jer nismo imali televizor (ni danas ga nemam).
Ajme majko, sveti Ante, Duje, Šime, Frane, divico Marijo i svi sveci !!!
