Lord Byron » wrote:Malo mi je krivo što se glavnina rasprave vodi oko toga tko može oprostiti, a tko ne - pritom nekako podrazumijevajući da pod "opraštanjem" svi mislimo na isto.
Nisam baš siguran u to.
Meni je jedino što smatram istinsim opraštanjem nekakvo "resetiranje". Onako, mogućnost da s onim kome si oprostio popiješ jednako ugodnu kavicu kao što si mogao prije nego se oprošteni čin dogodio.
Ne smatram oprostom to što netko prestane aktivno željeti osvetu.
Da, tako nekako i ja to gledam. To je
pravi oprost. Vjerojatno je rijedak, kao i svako pravo duševno postignuće.
Lord Byron » wrote:
Ne.
Reći ču da je to, po meni, jedino što se doista može zvati oprostom - i za što sam potpuno nesposoban (osim u slučaju kombinacije jako dubokog odnosa i razmjerne benignosti "grijeha").
Ne možeš znati dok nisi probao.
Ako se složiš sa mnom da je oprost moguć ako uspiješ razumjeti počinitelja zlodjela, onda ti je moguć i oprost. Nije lagan, ali je moguć. Jednom kad razumiješ, automatski si i oprostio.
A ono što je nemoguće razumjeti ni ne traži oprost. S time se treba nositi na drukčiji način, kao kad ti nekog voljenog odnese katastrofa. Bez mržnje, pa prema tome i bez oprosta.
Aristocat » wrote: Pod uvjetom da si mu oprostio sto ti je slucajno potrgao novu jaknu ili pricao viceve o tvojoj debljini.
Oprostio, zaboravio, idemo dalje, jer bez obzira na to taj i taj ima puno drugih kvaliteta koje su prevagnule i preko viceva i preko nemara.
Piti kavu ( u smislu uzivanja u kavi i cakuli) s nekim tko ti je namjerno uzeo jednog od tri macica i zivog ga zakopao u pjesak da bi uzivao gledajuci kako se bori za zrak, ili piti kavu s nekim tko ti je namjerno uzeo novcanik iz kaputa da se ode nalokati a znao je da ti je to zadnji novac za neciji lijek - je moguce - ako ti netko drugi drzi pistolj uperen u glavu.
Normalni ljudi nisu ludi ljudi. Zdrav razum takvo sto ne oprasta. Objasnjava,mozda. Oprasta, ne.
Zasto? Jer je vazan
razlog zbog cega je nesto pocinjeno i na osnovu tog razloga uzimamo u obzir da li dati oprost ili ne.
Dakle, ima oprastanja. Ali samo sitnih grijehova.
Sitnim se grijehovima ne treba ni zamarati. Ne, govorimo o krupnim stvarima. Recimo o zločinu.
Ako je takav da ga nikakav razum ne može objasniti, onda spada u kategoriju katastrofa. Počinjen je od strane luđaka. Tu je besmisleno govoriti o oprostu.
Ako ga razum može spoznati, onda postaje moguć i oprost. Ne kažem da je nužan, nego da je moguć. Onda ako uspiješ shvatiti motiv počinitelja i ako vidiš da mu je taj čin bio jedini izbor koji je vidio, to će te dovesti do oprosta. Bez obzira na strahotu zločina.
Ima, naravno zločina kod kojih to nije potrebno. Profesionalni kriminalci koji počine zločin, na primjer, slučaj su kod kojeg je oprost besmislen. Osim možda u slučaju kajanja koje je po svemu što možeš vidjeti iskreno.
Aristocat » wrote:Oprost - kao pseudo oprastanje - koristimo kao metodu da bi nesto dobili natrag. Bez obzira koliko lijepo zvucala, i imala pozitivan karakter, nije plemenita. Zasto nije? Jer je sebicna.
Zašto bi sebično bilo pomoći sam sebi? Ako te oprost oslobodi mržnje i omogućuje ti da se manje truješ i da se moraš nositi samo sa tugom, što je u tome sebično? To je kao da kažeš da je disati zrak sebično, jer pomaže samo tebi.
kukuriku » wrote:ne mislim da je oprost isto što i razumijevanje.
Razumijevanje je racionalni proces i odluka. Oprost je emocionalna kategorija.
Dakle, razumjeti je moguće, ali to, po meni, nema nikakve veze s oprostom.
Zašto tako neumitno odvajaš racionalno i emocionalno. Nisu to tako nespojive kategorije. Ako razumiješ motive zločinca -- mislim, stvarno razumiješ što ga je navelo na zlodjelo -- i vidiš da, recimo, nije imao puno izbora, to će razumijevanje odnijeti golem komad mržnje. Nije to ni najmanje lako, ali zašto reći da je nemoguće? Nemoguće je teška i skoro nepotrebna riječ.