O oprostu

[ali]

Da, ali to je onda upravo to sto govorim. Ideja za olaksavanje muka. Kvazi oprastanje radi dobivanja necega, a ne oprastanje per se. Sto nas opet dovodi do pitanja je li mu zaista oprostila.

Oprost u tom smislu kako ga servira religija nije losa stvar i ne treba povrsno i hladno optuzivati ljude za licemjerje kao sto ja znam ciniti.
Oprost moze biti, a vrlo vjerovatno i jeste, duhovna tableta toj nesretnoj i takvim nesretnim zenama.
Duhovni placebo. Ako joj pomaze, neka joj ga.
Ja kao ateista zamjeram Crkvi podosta, ali joj priznajem jednako toliko.

Neka joj ublazavaju muke. Nema veze kako.

Mislim da govorimo o različitim stvarima.
Ja uopće ne spominjem religiju jer ovo o čemu ja pričam nema sa njom apsolutno nikakve veze.

Nije to nečija "ideja za ublažavanje muka", a pogotovo ne "kvazi opraštanje" nego rezultat procesa koji je prošla svake osoba koja nije prolupala od činjenice da joj je netko napravio nešto strašno.
(na stranu sad mjerenja što je meni strašno, što nekom drugom i od čega bih ja prolupala, a od čega netko treći. Bitno je samo da postoji ta "točka" za svakoga)

A što je onda "opraštanje per se", kako ga nazivaš?

[Aristocat]

A što je onda "opraštanje per se", kako ga nazivaš?

Suosjecanje. Samilost. Milost.
Kako ti drago.

[ali]

Suosjecanje. Samilost. Milost.
Kako ti drago.

Sam oprost - vecina ljudi oprost poistovjecuje s plemenitoscu - nije plemenit i nije iz visih, bozanskih pobuda. Oprasta se da bi se dobio mir, smiraj, blagoslov, izbjegla patnja, i slicna stanja.

Nisam sigurna da razumijem kako onda suosjećanje ili milost nisu plemeniti, nego sebični čin



I još: na čemu temeljiš sumnju da ova žena nije zapravo oprostila, mada sama kaže da je?
I kako prepoznaješ razliku? Kojim metrom?

Zdrav razum takvo sto ne oprasta. Objasnjava,mozda. Oprasta, ne.
Zasto? Jer je vazan razlog zbog cega je nesto pocinjeno i na osnovu tog razloga uzimamo u obzir da li dati oprost ili ne.

Oprosti, ali što onda radi taj zdrav razum ako ne oprašta? I kojim mehanizmom ostaje zdrav?

Kako bi se ovaj slučaj mogao objasniti, a istovremeno ne bi se mogao oprostiti?
Meni bi logičnije bilo da je obrnuto

Kako bi ti u slučaju A.B. da si joj roditelj našla razlog za to što se desilo, tj. gdje bi ga uopće tražila?
Stvarno me zanima.

[Tea Tree]

Odličan primjer je naveo Emericzy s morem koje nitko neće mrziti jer se netko u njemu utopio.

Treba (pokušati) razumjeti da na svijetu postoji jako puno nenormalnih i poremećenih ljudi. Srećemo ih na cesti, a i ne znamo koliko su ludi. I ovo uopće nije pretjerano, stvarno su ludi. Oni ne mogu biti drukčiji. Neke je lakše ranije uočiti i izolirati iz društva, dok su drugi nešto pametniji, vješto se kamufliraju i njihov "staž" u društvu potraje dok narav ne izbije u punom sjaju.

To što more nije živo biće koje se ne može udaviti golim rukama ili mu se nekako osvetiti, zapravo ne mijenja ništa. Poremećeni ljudi često ne mogu kontrolirati svoje postupke, nagone, ljutnju.

Pokušajmo "smanjiti doživljaj", odnosno odmaknuti se od uvodnog posta i uzeti neki znatno banalniji primjer, kao ovaj Mirzin u kojem prijatelj krade prijatelju 100 kn iz novčanika. Ni u ovom slučaju mržnja pa ni oprost nemaju smisla.
Ako je pokradeni iz ovog primjera svjesno spreman imati prijatelja koji je sklon takvim postupcima, onda treba računati na to da će se takva situacija vjerojatno ponoviti. Postoji mogućnost i da će prijatelj kradljivac u sljedećoj prilici otići korak dalje pa ukrasti više novaca ili neke druge vrijednosti. I živjeti s tom mišlju i biti spreman na to, bez iznenađenja, mržnje pa posljedično i bez potrebe praštanja. Prihvatiti činjenicu da je on kradljivac.

Ako pokradeni iz istog primjera ne može to podnijeti, ako vjeruje da je to nešto što prijatelji nikada ne rade prijateljima, onda se treba odmaknuti i ne imati takvog prijatelja.

U ovakvim situacijama je česta još jedna zabluda. To je kad ovaj pokradeni misli da ga je prijatelj pokrao zato što ga ne poštuje, dok se nekome drugome to ne bi usudio napraviti.
Pojedinac ima određene crte u svom karakteru koje se na razne načine odražavaju na sve ljude koji ga okružuju. To nikada nije usmjereno samo na jednu osobu.

Pojednostavljeno rečeno: ako je netko prema meni bezobrazan, onda sigurno ja nisam jedina koja je "počašćena" njegovim bezobrazlukom; izglednije je da je to njegov obrazac ponašanja, a ja sam se samo našla na njegovom putu.

Predbacivanje, svađe, zamjeranje, nabijanje na nos i općenito bilo kakvi pokušaji da se "dovede u red" nekoga čije ponašanje ili postupci nam smetaju, nemaju učinak.

[slafko]

Pojednostavljeno rečeno: ako je netko prema meni bezobrazan, onda sigurno ja nisam jedina koja je "počašćena" njegovim bezobrazlukom; izglednije je da je to njegov obrazac ponašanja, a ja sam se samo našla na njegovom putu.

Ne mora biti da mu je to obrazac ponašanja, možda je samo bezobrazan prema određenim skupinama ljudi.

Evo recimo, ja sam bezobrazan prema ljudima koji rade sranja, pričaju gluposti, đubretare se i druge ljude rade glupima. Onak, nemram bit fin i pristojan kakav sam inače prema tipu koji se zaustavi tako da stara jedva zakoči, a nakon toga izađe iz auta da bi se došao derati i psovati joj. Ili prema idiotu koji mi dođe lupati po autu s rečenicom "Idiote, ovo je pješački". Mogao sam mu pokušati pristojno objasniti kako je gužva i kako je došlo do nepredviđenog zaustavljanja pri kojemu sam ja završio na pruzi pa sam se morao vratiti u rikverc. Mogao sam, ali obzirom na mentalne kapacitete dotičnog gospodina sam procijenio kako je pogled i srednji prst sasvim dovoljno za prenijeti poruku. Isto tako sam bezobrazan i prema inkasatorima HRT-a. Jer su i oni bezobrazni prema meni i pokušavaju me okrast.

Ono kaj hoću reć je da je zdrava doza bezobraznosti dobra. Nema potrebe da budemo otirači ljudima i da se damo vozati kako se kome svidi.

[Nikolajevna]

Ono kaj hoću reć je da je zdrava doza bezobraznosti dobra. Nema potrebe da budemo otirači ljudima i da se damo vozati kako se kome svidi.

Pa ne moraš biti bezobrazan da ne bi bio otirač drugim ljudima. Mislim, možeš, ali ne moraš.

[slafko]

Tu se ne slažemo. Ovi koji te žele napraviti otiračem su redovno bezobrazni i razumiju samo bezobraznost. Cvijećem na tenkove možeš samo do neke granice, zar ne?

[aisling]

Tu se ne slažemo. Ovi koji te žele napraviti otiračem su redovno bezobrazni i razumiju samo bezobraznost. Cvijećem na tenkove možeš samo do neke granice, zar ne?

Postavlja se pitanje zašto bi uopće takve na bilo koji način zadržavao u svom životu (mislim na privatan dio naravno, nadam se da ne pričamo o poslu i slično)?

[Aristocat]

Mislim da govorimo o različitim stvarima.
Ja uopće ne spominjem religiju jer ovo o čemu ja pričam nema sa njom apsolutno nikakve veze.

Nije to nečija "ideja za ublažavanje muka", a pogotovo ne "kvazi opraštanje" nego rezultat procesa koji je prošla svake osoba koja nije prolupala od činjenice da joj je netko napravio nešto strašno.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ne bi trebala govoriti o necemu sto ne poznajes dovoljno. Grijeh - oprost - kajanje i te kako imaju veze s religijom, stovise, sami pojmovi jesu religijski pojmovi. Odvajati ih i reci da se govori o razlicitim stvarima implicira nepoznavanje teologije ili bar nekih njenih postulata.
Religija kao takva jeste drustveni fenomen i ima razne utjecaje po drustvo. Jedan od aspekata (stajalista) katolicke teologije je pojam grijeha na koji se nadovezuje oprost. Nema oprosta bez grijeha.
Sesta bozija zapovijest glasi: Ne ubij.

Dakle, pojam oprosta je neotudiv od religije ili njenog utjecaja - moralnog krscanog kruga u kojem svi pripadamo bili ateisti ili krscani.
Dakle, ovo o cemu pricamo ima veze s(odredjenom) religijom. Da nije tako mi ne bi poznavali pojam oprosta.


Jeste to je ideja za ublazavanje patnje. Oprastanje se provodi i na sakramentu ispovijedi.
rezultat procesa? Pojasni.

Ispricavam se, ne radi mi quote.

[Tea Tree]

@ Slafko
Ti jesi donekle u pravu, samo mislim da to nije ono o čemu ovdje pričamo.
Situacija u prometu koju si spomenuo je neka na koju ćeš reagirati trenutno (na bezobrazluk uzvratiti bezobrazlukom) i dok dođeš doma vjerojatno se više toga nećeš ni sjećati.
Taj čovjek ti nije nanio neku veću štetu, a nije ti ni prijatelj (niti će postati) pa nećeš ni razmišljati o njemu ni o oprostu.
S druge strane, isti primjer je dobar pokazatelj postojanja ljudi tankih živaca (blago rečeno) koji će pretjerano agresivno reagirati na banalne i svakodnevne situacije u prometu.

[Aristocat]

[quote="m.za »"]



Oprastanje (teskih grijeha) je nesto sto se cini na ispovijedi (otpustanje od grijeha) sto hoce reci da je to bozije a ne ljudsko. Bog, visa sila, netko, nesto oprasta duge nase, jer covjek to ne moze. Nema tu snagu. U tome smislu je oprastanje - oprastanje per se.

Oprost - kao pseudo oprastanje - koristimo kao metodu da bi nesto dobili natrag. Bez obzira koliko lijepo zvucala, i imala pozitivan karakter, nije plemenita. Zasto nije? Jer je sebicna.
Eto toliko od mene.



Nemam metar. Poznajem ljudsku prirodu. To je sve. Gore je objasnjeno.


Oprosti, ali što onda radi taj zdrav razum ako ne oprašta? I kojim mehanizmom ostaje zdrav?

Tko kaze da ostaje zdrav? Ljudi kojima su u ubijena djeca, a koje sam imala prilike vidjeti, vise nisu zdravi. Ne kompletno zdravi.
-----------------------------------------------------------------------------------------------

Ma koliko se trudila quote nece pa nece.

Nekoliko misli o oprastanju:

Oprost je između njih i Boga. Moj je posao da ugovorim sastanak.
Tko oprašta zločin, postaje u njemu suučesnik.
Griješiti je ljudski, opraštati božanski.

[Tea Tree]

Bez obzira što tvrdiš da si ateist, ne možeš se odmaknuti od kršćanskih postulata, što te odvodi u pogrešnom smjeru i otežava ti razumijevanje razloga na strani počinitelja.

[Aristocat]

Bez obzira što tvrdiš da si ateist, ne možeš se odmaknuti od kršćanskih postulata, što te odvodi u pogrešnom smjeru i otežava ti razumijevanje razloga na strani počinitelja.

Ne.

Ja ne samo da tvrdim da sam ateist, ja jesam ateist. Ali ja sam i agnostik, too. (Znam da ces pitati kako sad to ).
Ali ovo nije rasprava o meni i od cega se ja ne mogu odmaknuti. Ja raspravljam, razgovaram o drustvenim fenomenima koje svi zivimo jer pripadamo judeo krscanskoj zapadnoj kulutri.

Kad sam isla u skolu nisu odvajali vjernike od nevjernika. I mene atestu su podigli na krscanskom moralu.

Nisi dobro shvatila. Meni ne otezava razumjevanje razloga (bilo cijih) povezivanje pojmova koje je nametnulo krscanstvo drustvu. Naprotiv. Kristalno mi je jasno. Na ovoj temi to pokusavam objasniti ili bar razgovarati o tome.

[baja]

Samo... To nije oprost. To je vremenski odmak koji je bio potreban da se skuliraš.

nije
to je odluka da ne potonem u očaj i samosažaljevanje, to je odluka da ne gledam problem samo kroz odnos mene i mog neprijatelja, to je povjerenja da svaka akcija ima reakciju i mimo mog djelovanja

Oprost - kao pseudo oprastanje - koristimo kao metodu da bi nesto dobili natrag. Bez obzira koliko lijepo zvucala, i imala pozitivan karakter, nije plemenita. Zasto nije? Jer je sebicna.

sebična jednako kao i davanje mislostinje sirotinji ako računaš da si bliže raju za svaku kunu koju daš

[Aristocat]

sebična jednako kao i davanje mislostinje sirotinji ako računaš da si bliže raju za svaku kunu koju daš

To.

[baja]

To.

da, ali nisu svi ljudi sebični
odnosno, sam čin milostinje, ili oprosta, nije nužno u svom temelju sebičan
sebični su motivi

[Beau]

Upravo to, baja. Ako motivi milostinje i jesu sebični, sam čin je ipak plemenit. Isto je i s oprostom.

Uostalom, trebalo bi malo olabavit s tom sebičnošću. Odnosno skinut joj ljagu i negativan prizvuk s imena. Pa sve je onda, ljudi moji, sebično! A ne možemo svemu radi toga umanjivat značaj.

[kukuriku]

Smatram da sam oprostila kad sam zaboravila.
Ako nisam zaboravila, bogme nisam ni oprostila.
Ne moram ništa činiti po tom pitanju ne-oprosta, dakako, i ništa i ne činim, u pravilu, osim što se distanciram (emocionalno, jer fizički nije uvijek moguće, posao, jel i slično) od osoba kojima nisam oprostila. Pomnožim ih nulom i to je to.

Ne vjerujem u opraštanje ubojicama i silovateljima djece, ni tuđe, a nekmoli svoje.
I ne mislim da je oprost isto što i razumijevanje.
Razumijevanje je racionalni proces i odluka. Oprost je emocionalna kategorija.
Dakle, razumjeti je moguće, ali to, po meni, nema nikakve veze s oprostom.

[blue]

Sjetila sam se večeras da sam u nekom od tih tv priloga koji je išao ovih dana osim majke (i oprosta), čula i oca (nažalost nisam slušala od početka što je govorio, ali zapamtila sam kraj) da govori za D.P. nešto u smislu da mu želi zlo, poentirao je sa "Neka pati".

I sad me to kopka, ta potpuna različitost njihovih osjećaja prema toj osobi.
Rekla bih da je otac još, nažalost, daleko od mira koji je (kakav god bio, mir je) postigla ta žena.
A vjerujem da je stanje u kojem se čovjek nalazi pakao. I isto tako vjerujem da čovjek tako ne može živjeti.

A ovo što kažeš za mirenje....ne slažem se da je to mirenje sa situacijom.
Nikad se vjerojatno ne možeš samo pomiriti sa takvom nekom strašnom činjenicom nego naprotiv moraš je isprocesuirati. Mislim da u ovakvom slučaju moraš sve proći i "doći do kraja", nemaš drugog izlaza niti ćeš putem naići na rješenje.
A onda skužiš da na kraju nema ničega za tvoj problem, ne postoji lijek za to. Niti za shvatiti. I kad poljubiš taj krajnji zid, na konju si kad skužiš da jedino što možeš napraviti je oprostiti.

Teško da će se pomiriti sa stvarnošću, ona će ostati iznimno teška i dalje, samo što ne smije imati više nikakvih osjećaja prema njemu - znači mora mu oprostiti da bi joj postao nevažan. Jer ako je važan, važan je toliko da je to veće od nje, fizički je nemoguće to izdržati.

Nagađala sam, ne bih znala Nadam se da će tako i ostati.

Pod mirenje sa situacijom nisam mislila "sve ok, nema bada idemo dalje ", prije bi bilo - prihvaćanje da su stvari trenutno takve kakve jesu i da se u trenutnim okolnostima ništa više ni drugačije ne može napraviti, pa pokušaj normaliziranja života u, vjerujem, jako teškom stanju uma.
Al opet - nemam pojma.

Iz mojeg neiskusnog kuta - jasniji mi je njen otac.

[ali]

Ne bi trebala govoriti o necemu sto ne poznajes dovoljno. Grijeh - oprost - kajanje i te kako imaju veze s religijom, stovise, sami pojmovi jesu religijski pojmovi. Odvajati ih i reci da se govori o razlicitim stvarima implicira nepoznavanje teologije ili bar nekih njenih postulata.
Religija kao takva jeste drustveni fenomen i ima razne utjecaje po drustvo. Jedan od aspekata (stajalista) katolicke teologije je pojam grijeha na koji se nadovezuje oprost. Nema oprosta bez grijeha.
Sesta bozija zapovijest glasi: Ne ubij.

Dakle, pojam oprosta je neotudiv od religije ili njenog utjecaja - moralnog krscanog kruga u kojem svi pripadamo bili ateisti ili krscani.
Dakle, ovo o cemu pricamo ima veze s(odredjenom) religijom. Da nije tako mi ne bi poznavali pojam oprosta.

Čekaj
Ako sam dobro razumjela, ti tvrdiš da su kršćani izmislili oprost

[Lastan]

Kako bi, zapravo, trebalo izgledati to opraštanje - onako, konkretno? Mogu shvatiti "opraštanje" u smislu nezahtijevanja "oka za oko" - jasno mi je odbijanje one sirote unakažene žene da jednako unakazi počinitelja - ali, kako to izgleda "oprostiti" nekome tko je iščupao sastavni dio mene? WTF, probudim se jedno jutro, i gle!, svejedno mi je? Živim dalje i mislim si "a jebiga, dogodilo se, tu se više ništa ne može"? I kako se to može "oprostiti, a ne zaboraviti"?

Kako, jebemu???

Može se.

Nije ti svejedno. Daleko od toga da ti je svejedno. Bol ostaje, doživotno.
No znam nekolicinu Vukovaraca. Neki su od njih ostali bez očeva i stričeva; svi su ostali bez domova.
I oprostili su. Nisu zaboravili, jer ne zaboravljaš ni granate ni podrume ni logore ni prognaništvo ni bijedu. Ali oprostili su. Možda samo zato što su izgradili nove živote umjesto starih. Možda zato što te dugogodišnje žderanje mora uništiti, pa se uključi neki psihološki mehanizam koji ti pomogne da pronađeš novu ravnotežu, slično kao što ljudima koji dosegnu dno proradi dio mozga odgovoran za božanska ukazanja, što im ponekad pomogne da se izvuku iz govana u kojima su se našli.

Ne znam kako to točno radi, ali često radi. I to je dobro.
Jer znajući sebe, znam kako bih ja reagirao na takav događaj: prije ili kasnije dohvatio bih krivca i učinio sve što je u mojoj moći da do kraja svoga bijednog života želi umrijeti više od svega – ali da se ne može ni ubiti. I za moje i za dobro mojih bližnjih bolje bi bilo da i meni proradi neki takav mehanizam – za kojim sada, eto, nemam potrebe, pa i ne znam kako bi to izgledalo.
Mogu se samo nadati da nikad neću morati saznati.

[Emericzy]

Malo mi je krivo što se glavnina rasprave vodi oko toga tko može oprostiti, a tko ne - pritom nekako podrazumijevajući da pod "opraštanjem" svi mislimo na isto.

Nisam baš siguran u to.

Meni je jedino što smatram istinsim opraštanjem nekakvo "resetiranje". Onako, mogućnost da s onim kome si oprostio popiješ jednako ugodnu kavicu kao što si mogao prije nego se oprošteni čin dogodio.

Ne smatram oprostom to što netko prestane aktivno željeti osvetu.

Da, tako nekako i ja to gledam. To je pravi oprost. Vjerojatno je rijedak, kao i svako pravo duševno postignuće.

Ne.

Reći ču da je to, po meni, jedino što se doista može zvati oprostom - i za što sam potpuno nesposoban (osim u slučaju kombinacije jako dubokog odnosa i razmjerne benignosti "grijeha").

Ne možeš znati dok nisi probao.

Ako se složiš sa mnom da je oprost moguć ako uspiješ razumjeti počinitelja zlodjela, onda ti je moguć i oprost. Nije lagan, ali je moguć. Jednom kad razumiješ, automatski si i oprostio.

A ono što je nemoguće razumjeti ni ne traži oprost. S time se treba nositi na drukčiji način, kao kad ti nekog voljenog odnese katastrofa. Bez mržnje, pa prema tome i bez oprosta.

Pod uvjetom da si mu oprostio sto ti je slucajno potrgao novu jaknu ili pricao viceve o tvojoj debljini.
Oprostio, zaboravio, idemo dalje, jer bez obzira na to taj i taj ima puno drugih kvaliteta koje su prevagnule i preko viceva i preko nemara.

Piti kavu ( u smislu uzivanja u kavi i cakuli) s nekim tko ti je namjerno uzeo jednog od tri macica i zivog ga zakopao u pjesak da bi uzivao gledajuci kako se bori za zrak, ili piti kavu s nekim tko ti je namjerno uzeo novcanik iz kaputa da se ode nalokati a znao je da ti je to zadnji novac za neciji lijek - je moguce - ako ti netko drugi drzi pistolj uperen u glavu.
Normalni ljudi nisu ludi ljudi. Zdrav razum takvo sto ne oprasta. Objasnjava,mozda. Oprasta, ne.
Zasto? Jer je vazan razlog zbog cega je nesto pocinjeno i na osnovu tog razloga uzimamo u obzir da li dati oprost ili ne.

Dakle, ima oprastanja. Ali samo sitnih grijehova.

Sitnim se grijehovima ne treba ni zamarati. Ne, govorimo o krupnim stvarima. Recimo o zločinu.

Ako je takav da ga nikakav razum ne može objasniti, onda spada u kategoriju katastrofa. Počinjen je od strane luđaka. Tu je besmisleno govoriti o oprostu.

Ako ga razum može spoznati, onda postaje moguć i oprost. Ne kažem da je nužan, nego da je moguć. Onda ako uspiješ shvatiti motiv počinitelja i ako vidiš da mu je taj čin bio jedini izbor koji je vidio, to će te dovesti do oprosta. Bez obzira na strahotu zločina.

Ima, naravno zločina kod kojih to nije potrebno. Profesionalni kriminalci koji počine zločin, na primjer, slučaj su kod kojeg je oprost besmislen. Osim možda u slučaju kajanja koje je po svemu što možeš vidjeti iskreno.

Oprost - kao pseudo oprastanje - koristimo kao metodu da bi nesto dobili natrag. Bez obzira koliko lijepo zvucala, i imala pozitivan karakter, nije plemenita. Zasto nije? Jer je sebicna.

Zašto bi sebično bilo pomoći sam sebi? Ako te oprost oslobodi mržnje i omogućuje ti da se manje truješ i da se moraš nositi samo sa tugom, što je u tome sebično? To je kao da kažeš da je disati zrak sebično, jer pomaže samo tebi.

ne mislim da je oprost isto što i razumijevanje.
Razumijevanje je racionalni proces i odluka. Oprost je emocionalna kategorija.
Dakle, razumjeti je moguće, ali to, po meni, nema nikakve veze s oprostom.

Zašto tako neumitno odvajaš racionalno i emocionalno. Nisu to tako nespojive kategorije. Ako razumiješ motive zločinca -- mislim, stvarno razumiješ što ga je navelo na zlodjelo -- i vidiš da, recimo, nije imao puno izbora, to će razumijevanje odnijeti golem komad mržnje. Nije to ni najmanje lako, ali zašto reći da je nemoguće? Nemoguće je teška i skoro nepotrebna riječ.

[kukuriku]

Zašto tako neumitno odvajaš racionalno i emocionalno. Nisu to tako nespojive kategorije. Ako razumiješ motive zločinca -- mislim, stvarno razumiješ što ga je navelo na zlodjelo -- i vidiš da, recimo, nije imao puno izbora, to će razumijevanje odnijeti golem komad mržnje. Nije to ni najmanje lako, ali zašto reći da je nemoguće? Nemoguće je teška i skoro nepotrebna riječ.

Nisu nespojive, vjerojatno. Zapravo, sigurno.
I ne kažem da je to svakome nemoguće. Zacijelo postoje bolji ljudi od mene.
Ali sasvim sam sigurna da s nekim tko mi je naudio djetetu (daleko bilo, puj puj) ne bih mogla piti kavu.
Niti ga pogledati.
Niti ništa.
Oprost to sve podrazumijeva.
Dakle, oprostiti ne bih mogla, čak i kad bih razumjela.
Da razjasnim čisto ovo emocionalno/ racionalno.
Na primjer, racionalno znam da je bezveze što sam sretna kad Ivica osvoji svjetski kup.
Isto tako, racionalno znam da je pjesma "Mata" pretenciozni narodnjački šit, ali me svejedno nekako stegne oko srčeka uvijek kad ju čujem.
Štoviše, odlučila sam taj racionalni glasić u nekim pogledima svjesno ignorirati, jer mi je tako ljepše i srcu drago.

Tako i ovo, da, možda mogu razumjeti, mogla bih možda i oprostiti, ali NEĆU.

[Emericzy]

Nisu nespojive, vjerojatno. Zapravo, sigurno.
I ne kažem da je to svakome nemoguće. Zacijelo postoje bolji ljudi od mene.
Ali sasvim sam sigurna da s nekim tko mi je naudio djetetu (daleko bilo, puj puj) ne bih mogla piti kavu.
Niti ga pogledati.
Niti ništa.
Oprost to sve podrazumijeva.
Dakle, oprostiti ne bih mogla, čak i kad bih razumjela.
Da razjasnim čisto ovo emocionalno/ racionalno.
Na primjer, racionalno znam da je bezveze što sam sretna kad Ivica osvoji svjetski kup.
Isto tako, racionalno znam da je pjesma "Mata" pretenciozni narodnjački šit, ali me svejedno nekako stegne oko srčeka uvijek kad ju čujem.
Štoviše, odlučila sam taj racionalni glasić u nekim pogledima svjesno ignorirati, jer mi je tako ljepše i srcu drago.

Tako i ovo, da, možda mogu razumjeti, mogla bih možda i oprostiti, ali NEĆU.

Nisam siguran da ti išta znaš o tome kako bi se ponašala u toj situaciji. Ne vjerujem da to zna itko tko se u njoj ne nađe.

[kukuriku]

Tako je. Ne znam i ne želim znati.